Pričali smo nakon što je na Grobniku okončan vikend koji je u Hrvatsku drugu godinu zaredom doveo NASCAR Euro karavanu. I Villeneuvea s njom. Pola godine nakon što su u Hrvatskoj bili Sébastien Ogier i WRC elita. Znate li kolika je kolona onih koji bi željeli biti domaćini prvenstvene WRC utrke? Duga, vjerujte. Hrvatska nikad bolje i više nije kotirala na svjetskoj automobilističkoj mapi. A 40-godišnji Štetner, koji je od najmlađeg vlasnika F1 prava postao predsjednik Saveza i član radne komisije FIA-e, glavni je razlog.

I taman se poklopilo da je dolazak bivšeg svjetskog prvaka u Formuli 1 u Hrvatsku dopratio izlazak najnovijeg dokumentarca o Michaelu Schumacheru. Dokumentarca koji nudi jedinstvenu priču o jedinstvenom čovjeku. Jednom od najvećih vozača u povijesti. Priču koja pokušava dočarati svu kompleksnost njegove osobnosti u kojoj je riječ ‘pobjeda’ uvijek imala prednost pred bilo kojom drugom. Priču koja je jedinu polemiku izazvala zbog prilično ‘mlake’ interpretacije njegova dva najveća trkačka incidenta. Onog s Damonom Hillom 1994. i onog s Villeneuveom 1997.

“Vjerojatno sam mogao donijeti neke drugačije odluke koje bi značile više titula. Ali tko zna, možda bih u nekoj drugoj momčadi poginuo na stazi”

Prošlo je gotovo četvrt stoljeća od jednog od najlegendarnijih i najkontroverznijih trenutaka u povijesti Formule 1. Priznajem da sam u to vrijeme puno dublje i pasioniranije pratio F1 nego zadnjih godina. Većina mog društva prolazila je tu fazu oktana i adrenalina, oduševljenja brzinom i vještinom. Taj period 1990-ih i ranih 2000-ih proizveo je sve moje vozačke heroje. Među kojima je Villeneuve uvijek bio nekako najčudniji.

I tako, samo 12-ak sati nakon što sam odgledao dokumentarac u kojem ga Schumacher gađa i promašuje, stojim s njim na stazi, pored parkiranog zelenog mišićavog američkog automobila, čavrljamo i čekamo da se izredaju svi koji žele sliku s njim. Čak mi je malo žao ostalih vozača, jer nikoga nije briga. Svi su tu zbog njega. Ja prvi.

Amerikanci su čudo. Marketing je sve. Vozači uoči utrke poslože svoje NASCAR životinje u startni blok, utišaju impresivnu riku njihovih nabrijanih motora od koje vam se u trenu krv pretvori u motorno ulje i pozovu vas na pistu. Šetajte, slikajte, pitajte. The Show must go on. Do trenutka dok se makine ne uključe za start. Kad čujete taj zastrašujući zvuk oktanskih mišića, ne trebaju vas tjerati. Sami tražite zaklon.

Villeneuveu je bilo 11 godina kad je njegov otac Gilles poginuo u crvenom Ferrarijevom bolidu na kvalifikacijama za Veliku nagradu Belgije u Zolderu 1982. Otac je bio jedan od onih vozača koji su imali ciglu na gasu i bombu u glavi kad bi sjeli za upravljač. Neustrašivi stil vožnje i vještine kojima je znao pobjeđivati bolje i brže bolide, uz tragičan završetak na stazi prometnuli su ga u jednog od najomiljenijih i najlegendarnijih vozača Formule 1 svih vremena.

Logično je da je Jacquesu otac bio heroj i da se u brzine zaljubio gledajući ga i želeći ga oponašati. Jedan od najemotivnijih trenutaka dokumentarca o Schumacheru je kad njegov sin Mick, susprežući suze, govori kako bi dao sve da danas može s ocem razgovarati o utrkama i slušati njegove savjete. Na sličan način je odrastao i probijao se i Jacques. Kojem je prezime možda pomoglo da otvori neka vrata, ali je sam morao pronaći način kako kroz njih proći. Bez očeve zaštite, pomoći ili savjeta.

I snalazio se više nego dobro. Uspješno je jurio i napredovao kroz niže kategorije podsjećajući mnoge na velikog Gillesa i njegove nezaboravne poteze. 1994. je dobio mjesto u Indy Caru, američkoj verziji Formule 1, gdje je odmah u prvoj sezoni zaradio nagradu za novaka godine, a već u drugoj osvojio i naslov prvaka i pobijedio na legendarnoj utrci 500 milja Indianapolisa.

Williams je u to vrijeme imao najbolji bolid, a nakon što je dvostruki svjetski prvak Schumacher Benetton odlučio zamijeniti neodoljivim, ali neuvjerljivim Ferrarijem, francuski proizvođač motora Renault predložio je Franku Williamsu da u novu zvijezdu promovira frankofonskog Kanađanina slavnog prezimena i šampionskog pedigrea.

I Villeneuve ga nikako nije razočarao. Dapače. Već u debitantskoj sezoni 1996. puhao je za vratom 10 godina starijem momčadskom kolegi Damonu Hillu i postao prvi debitant u povijesti F1 koji je završio na 2. mjestu na kraju sezone. Mlad, svjež, nov, brz, ogrnut aureolom legendarnog oca kojeg je smrt spriječila u osvajanju titule, Villeneuve se odmah prometnuo u ljubimca ogromnog broja ljubitelja Formule.

Williams mu je toliko vjerovao da je ‘šupirao’ aktualnog svjetskog prvaka Hilla i ključeve momčadi bacio u njegove ruke. A 26-godišnji Kanađanin je bio spreman. I brz. Ali spreman i brz bio je i nabrijani gospodin u Ferrarijevu bolidu. Realno lošijem od Williamsova. Ali je imao njega.

Villeneuve je te 1997. pobijedio u sedam utrka i u pretposljednju VN Japana ušao s devet bodova prednosti. No, zbog nepoštivanja žute zastave je diskvalificiran, a Schumacher je pobjedom preuzeo vodstvo u ukupnom poretku. 78-77 uoči posljednje utrke sezone u Jerezu. Utrke koja je ušla u povijest. “Ma kakvi, još nisu prešli preko toga. Još uvijek se ne podnose”.

Villeneuve je morao završiti ispred Schumachera da bi bio svjetski prvak. Koliko su bili izjednačeni najbolje svjedoči činjenica da su na kvalifikacijama u Jerezu imali u tisućinku sekunde isto vrijeme. Ali pole position je pripao Kanađaninu. Ne zadugo. Schumacher je bolje startao i držao vodeću poziciju i naslov svjetskog prvaka dvije trećine utrke.

U 48. krugu Villeneuve je odlučio napasti. Ušao je u desni zavoj kasnije kočeći i stekao malu prednost. Schumacher je instiktivno najprije izbjegao sudar skrenuvši ulijevo, a onda valjda u tisućinki sekunde proračunao situaciju, okrenuo upravljač oštro desno i udario u Villeneuveov bolid.

Bilo je očito sa svakom ponovljenom snimkom da je Schumacher izveo namjerni manevar jer bi ga zajedničko ispadanje iz utrke učinilo svjetskim prvakom. Njega nakon dvije, Ferrari nakon 18 godina. No, zraka sreće bila je na strani Kanađanina. Nijemac ga je pogodio ‘u tijelo’, točno između prednjih i stražnjih guma, taman u mjesto gdje nije uspio stvoriti veću štetu. Schumacher je izletio, Villeneuve uspio završiti utrku na 3. mjestu, što mu je bilo dovoljno za naslov svjetskog prvaka. U svojoj drugoj sezoni. Samo dvije godine nakon što je slavio titulu i u Indy Caru.

Michael Schumacher je postao najomraženija ličnost Formule 1, a njegov nesportski čin bio je izvrgnut brutalnim kritikama i u njegovoj Njemačkoj i u Ferrarijevoj Italiji. Tražila se čak i teža kazna, a posebno su žestoki bili britanski mediji koji su zazivali suspenziju podsjećajući na 1994. i incident u kojem je već jednom na sličan način ‘oteo’ titulu Williamsu.

Villeneuve je, s druge strane, bio na vrhu svijeta. Doslovno. Šampion kojeg si morao voljeti i poštovati. Prvak Indy Cara, prvak Formule 1. Priča o njegovoj šampionskoj sezoni 1997. izgledala je kao američki filmski scenarij u kojem ‘dobri momci’ na kraju pobijede bad guyse. Činilo se da je svijet automobilizma dobio novog vladara. Bilo mu je tek 26 godina i nitko nije mogao pretpostaviti da više nikad u životu neće pobijediti u utrci Formule 1.

“Tada sam vjerovao da ću osvojiti još pet titula, ali sve je otišlo krivim smjerom. A onda je Craig došao na ideju da napravi svoju momčad i uvukao me u to…”

Craig Pollock, njegov tadašnji menadžer, shvatio je da Williams nakon Renaultova povlačenja gubi bitku s McLarenom i Ferrarijem. Williams je doista potonuo, više nikad nije došao na visine u kojima je bio dotad, pa je Pollock nagovorio investitore da oforme potpuno novu momčad Brittish American Racing (BAR), u kojoj će Villeneuve imati glavnu ulogu.

Zbog novog projekta svog menadžera Jacques je odbio ponudu bivšeg Williamsova glavnog dizajnera Adriana Neweya da mu se 1999. priključi u McLaren Mercedesu i uz aktualnog svjetskog prvaka Miku Häkkinena krene u nove napade na naslov. Odabrao je lojalnost svom menadžeru. I katastrofalno pogriješio.

Jer BAR-ov bolid je, usprkos silnom novcu, bilo silno loš. Toliko loš da u prvoj sezoni 1999. nisu osvojili ni bod, a Villeneuve je tek u 12. pokušaju uspio završiti utrku. Kasnije su ipak ponešto napredovali, ali nisu bili ni blizu visina na koje je bivši svjetski prvak računao. Dok su Schumacher i Ferrari betonirali svoju petogodišnju dominaciju, Villeneuve je potonuo u nervozu i prosječnost. Sve dok 2006. nije rekao konačno zbogom.

Formuli, ali ne i utrkivanju. Posljednje desetljeće i pol vozio je svašta, a zadnje tri godine je u europskoj NASCAR Seriji, koja ga je minulog vikenda dovela na Grobnik. I koja ga je prije dvije godine po prvi put odvela u belgijski Zolder. Ondje gdje dotad nikad nije bio. I gdje je prvi put jurio stazom na kojoj mu je 27 godina ranije otac izgubio život.

Sigurno bi i on dao sve da je mogao s ocem razgovarati o utrkama i slušati njegove savjete. Ali sudbina je odredila drugačije. Baš kao i kod Micka i Michaela Schumachera. S kojim nikad nije glumio ljubav. Pa nije ni čudo što se nisu niti pogledali on i Jean Todt te travanjske večeri u Zagrebu. Nije ni čudo što od svih ljudi koji su obilježili karijeru velikog Schumachera, samo njega nema u dokumentarcu.

“Vjerojatno sam mogao donijeti neke drugačije odluke koje bi značile više titula. Ali tko zna, možda bih u nekoj drugoj momčadi poginuo na stazi. Nikad ne znaš što bi bilo. Nikad ne treba prepravljati prošlost. Sretan sam tu gdje sam danas.”

I sretan je. Stvarno tako izgleda. U 50. godini još uvijek mu iskri iz očiju dok promatra svoj automobil uoči starta. A neki novi klinci, koji mu mogu biti sinovi, iza njegovih se leđa oštre kako bi ga pobijedili.

Velikog Jacquesa Villeneuvea. Čovjeka koji je pobijedio Michaela Schumachera.