Na gotovo svaku reprezentativnu pauzu ove sezone Hajdukovi su nogometaši otišli vikend ranije nego što su trebali i svoje navijače umjesto na godišnjem odmoru ostavljali u dvotjednoj depresiji. Uoči rujanskog kvalifikacijskog prozora poraženi su kod kuće od Istre. Uoči listopadskog u gostima kod Rijeke. Ajde, onaj iz studenoga nekako je premostio pobjednički niz novog trenera Mislava Karoglana, ali već uoči naredne ožujske reprezentativne pauze opet su svoje navijačke trupe otpravili na dvotjednu hibernaciju mučnim domaćim porazom od Lokomotive.
Već znamenita južnjačka strma amplituda raspoloženja i ove je sezone iscrpljujuća. Gore, dolje, gore, dolje — pitanje je samo ima li još uopće vremena za novo “gore”. I ne samo vremena. Još važnije pitanje je — ima li igre?
Jedino pozitivno što je ostalo nakon poraza od Lokomotive, koji je za hajdučku naciju djelovao poput onog hladnog tuša nakon izlaska iz saune, jest saznanje da je usprkos svemu još uvijek sve u Hajdukovim rukama. Koliko god groteskno zvučale Karoglanove riječi nakon Lokomotive “sad moramo dobiti sve do kraja”, one su u principu istinite. Samo što je teorija uglavnom jednostavnija od prakse.
Naravno da nakon Lokomotive, a zapravo i nakon Varaždina i muke protiv Rudeša i Istre, nitko realan neće staviti svoj novac na to da će Hajduk doista pobijediti sve do kraja. Ali ni ne trebaju u to svi vjerovati. Dovoljno je da vjeruju oni unutar Hajdukove svlačionice. I ne samo vjeruju, jer lako je vjerovati. Ali vjeru treba i djelima pokazati. Ironijom sudbine, baš smo u tjednu koji nam upravo o tome govori.
Hajduk u ovom velikom tjednu koji je ispred njega može sve dobiti, ali i sve izgubiti. To je u principu sasvim prikladno onom okomitom geslu koje njegovi navijači već godinama ponavljaju. Ili jesi ili nisi. Ne može jasnije. Ne može poštenije. “Pokažite od čega ste”, poručili su igračima oni koji im stalno čuvaju leđa. I kad zasluže i kad ne zasluže.
Ako Hajduk i Dinamo još uvijek svoju sezonu drže u svojim rukama, što biste tek onda rekli za Rijeku?
Otišli su na zajednički team building u Prag, posjetili mjesto gdje je hajdučka priča krenula, napunili se novom energijom. Budimo otvoreni, u Hajduku im ne fali ni ptičjeg mlijeka. Sad je na njima završnica sezone u kojoj će pokazati jesu li tog dresa i te silne ljubavi i potpore kojima su okruženi dostojni ili nisu.
Ono što najviše grize Hajdukove navijače je činjenica da su dvaput ove sezone pobijedili Dinamo, treći put remizirali, da je Dinamo štrapao, mučio se i kašljucao čitavu sezonu — a Hajduk se svejedno nije uspio odvojiti od svog najvećeg rivala uoči ulaska u završni sprint za trofeje.
Usprkos svemu što se događalo od prošlog srpnja do danas, Hajduk i Dinamo su praktično poravnati. Što iz Hajdukove perspektive nije malo, jer je zadnjih sezona u ovom periodu uglavnom poprilično zaostajao, ali s druge strane nije ni dovoljno nakon činjenice da je u međusobnim dvobojima ove sezone splitski klub protiv zagrebačkog dosad osvojio sedam od devet mogućih bodova.
A Dinamo ulazi u fazu u kojoj se osjeća ugodno. U završnicu. Bilo utakmice, bilo sezone. Tamo pobjeđuju šampionski gard i mentalitet. Navika pobjeđivanja. Kad dođu ključne utakmice sezone, nije više uopće poanta u kvaliteti igrača, jer Dinamo više nije toliko dramatično kvalitetniji od Hajduka ili Rijeke koliko je zadnjih godina bio. Poanta je u tjelesnoj spremi i u pobjedničkom mentalitetu koje imaš ili nemaš. Dinamo i jedno i drugo i dalje ima, pokazao je to u brojnim sudačkim nadoknadama tijekom ove sezone. I to će za Hajduk i Rijeku biti puno veći problem i izazov nego kvaliteta bilo kojeg Dinamova igrača pojedinačno.
Upravo je to ono najvažnije što Hajduku nedostaje svih ovih godina. Klub koji je uvijek prštao od samopouzdanja i pobjedničkog duha, nošen energijom svoje naelektrizirane navijačke vojske, zagubio je taj pobjednički hajdučki gard kojim se desetljećima dičio. I trebat će puno vremena, ali i puno pametnih klupskih poteza i ideja da ga opet izgradi.
Znao je već Hajduk izaći na kraj s Dinamom/Croatijom i triput u kratkom periodu — kao u sezoni 1994./95., kad je u 10 dana dvaput pobijedio na Poljudu, treći put u Maksimiru i spakirao u svoj trofejni salon i prvenstvo i kup. Bila je to i zadnja dvostruka kruna koju je splitski klub osvojio.
Dinamo je ove sezone uz sve muke, kikseve i padove u situaciji da u samo dva derbija na Poljudu (p)okrene čitavu sezonu. A umjesto da pobjede u međusobnim dvobojima iskoristi kako bi maksimalno napumpao svoj gard i nabildao samopouzdanje saznanjem da, ako može s Dinamom, *mora moći i sa svima drugima, Hajduk je opet sve što je skupo zaradio protiv Dinama jeftino prosuo ondje gdje nije smio.
A nitko Hajduku nije bolje pokazao kako se u derbiju mogu napuniti atomski spremnici energije na kojima možeš letjeti mjesecima od Rijeke. Sjeme sjajnog riječkog proljeća posijano je upravo na Poljudu onim preokretom i trijumfom nad Hajdukom, koji je za riječku momčad djelovao poput orkana u leđa koji ju je gurnuo da pomete sve pred sobom.
Rijeka je ovog proljeća pokazala sve ono što nisu ni Hajduk, ni Dinamo. Momčad s gotovo nestvarnim dijapazonom rješenja koji podsjeća na trijumfalni stampedo kakav Bundesligom vozi Bayer Leverkusen Xabija Alonsa. Kad god je bilo teško, kad god su izgledali u blokadi, kad god se činilo da nemaju rješenja — pojavilo bi se neko novo.
Nevjerojatno je saznanje da četvorica glavnih igrača riječke jeseni — Niko Janković, Franjo Ivanović, Marco Pašalić i Marko Pjaca — ovog proljeća uopće nisu u naslovnim ulogama. Štoviše, često nisu ni na travnjaku. Dok se oni oporavljaju ili traže formu, utakmice rješavaju Jorge Obregon, Veldin Hodža, Toni Fruk, Niko Galešić. Dok iskusni stoperi koji su jesenas gradili riječku defenzivu, Emir Dilaver i Matej Mitrović, odmaraju na klupi, neprobojni zid pred vratarom Nediljkom Labrovićem izgradili su sjajni Galešić i Stjepan Radeljić.
Trener Željko Sopić stvorio je sustav u kojem doslovno nitko nije nezamjenjiv niti nenadomjestiv. Stroj melje i ne kašljuca, ovog proljeća osvojio je 24 od 27 mogućih bodova, a jedini poraz doživio je od Dinama iz penala u sudačkoj nadoknadi.
Mnogi se i dalje vrte oko priče “tek ćemo vidjeti kako će reagirati kad dođe kriza”. Ali što ako smo to već vidjeli? Što ako je kriza u Rijeci već došla i (bezbolno) prošla?
Jer padova u izvedbi Rijeka je već imala, ali rezultat svejedno nije patio. Zar nije riječka svlačionica već pokazala kako reagira kad dođe kriza i pri 0:2 u Velikoj Gorici i pri 0:1 na Poljudu, ali i nakon šokantnog poraza u Maksimiru u sudačkoj nadoknadi? Poraza nakon koji su uredno nanizali pobjede protiv Varaždina, Osijeka i Slavena bez priljenog gola? Koliko još potvrda trebate da Rijeka ima momčad šampionskog kalibra?
A sad je čeka slatki tjedan u kojem treba riješiti najlošiju momčad lige, pa najlošiju preostalu momčad u kupu i usput gledati kako se Hajduk i Dinamo međusobno mrcvare prije nego što joj i jedni i drugi dođu u goste. Hajduk već u sljedeću nedjelju, ispražnjen i išiban svime što će ga dočekati u dvama uzastopnim derbijima s Dinamom. Ako Hajduk i Dinamo još uvijek svoju sezonu drže u svojim rukama, što biste tek onda rekli za Rijeku?
Zgodno je kako su se u tri faze sezone izrotirale uloge triju vodećih momčadi hrvatskog nogometnog maratona. Dinamo je bio favorit i lovina na startu utrke, Hajduk na njezinoj sredini, Rijeka uoči završnog sprinta. Ali svi još uvijek trče taj maraton. Bar još jedan krug.
Točno dva mjeseca su do kraja sezone, ali puno toga znat ćemo već za dva tjedna. Nakon vjerskog Velikog tjedna pred nama je i nogometni.
