Pomislili biste da diktatori imaju važnijeg posla od nogometa dok se spremaju pokoriti svijet. Ali i diktator je ipak samo muškarac. A nogomet je ipak najvažnija sporedna stvar na svijetu. Pa se tako i Benito Mussolini, u pauzama između ubijanja i zanesenog zurenja u svoj odraz u ogledalu, stizao baviti i nogometom.
Bila je 1927. godina, a fašistički režim u Italiji bio je sve rasprostranjeniji i prisutniji u svim porama društva. Svemoćni Il Duce, sit gledanja kako glavni grad gubi nogometne bitke protiv klubova sa sjevera zemlje, naložio je da se ujedine svi rimski nogometni klubovi i oforme silu koja će se ravnopravno nositi s dominantnim klubovima iz Milana, Torina i Genove. Taj novi klub nosit će gradsko ime i boje.
Tri rimska kluba prihvatila su Mussolinijevu ideju, ali četvrti i najpopularniji među njima imao je moćnog zaštitnika. General Giorgio Vaccaro, visoki uglednik i časnik iz Mussolinijeve stranke, odbio je priključiti Lazio tom društvu. Štoviše, predložio je da se ostali klubovi priključe njemu i da Lazio bude klub koji će predstavljati Rim u nogometnim bitkama za Italiju.
Lazio je preživio ‘taljenje’ zahvaljujući dvjema činjenicama. Prva je bila status Vaccara, koji je visoko kotirao u tadašnjem talijanskom sportu, postavši kasnije i predsjednik nogometnog saveza i olimpijskog odbora. Druga je bila puno jednostavnija. I Duce je, naime, bio Lazial.
Tog je trenutka nastao jedan od najvatrenijih nogometnih derbija na svijetu. Koji će danas na Olimpijskom stadionu doživjeti svoje 187. izdanje.
Usprkos Mussolinijevu afinitetu Lazio je od samih početaka gradskog rivalstva gurnut u brojčano podređeni položaj. Najprije zbog činjenice da je Roma okupila navijače triju gradskih klubova, a s vremenom i zbog silne međuratne imigracije u glavni grad iz siromašnih južnih pokrajina. Doseljenici su se identificirali s Romom koja je predstavljena kao gradski klub, dok je Lazio zadržao sjeverne kvartove i navijače koji su uglavnom regrutirani iz viših i bogatijih društvenih slojeva rimske okolice.
“Italija se promijenila, ali Rim je Rim”
Među njima se do današnjeg dana s prijezirom gleda na tu 1927., smatrajući kako im je tada grad otet i predan u ruke “umjetnog kluba”. S druge strane, Romini navijači s osobitim zadovoljstvom vrte nož u ranama rivala predstavljajući svoj klub kao “gradski”, a njihov kao “prigradski”. Romanisti Laziale nazivaju seljacima, a Laziali im uzvraćaju tvrdnjom kako je njihov klub donio nogomet u Vječni grad i kako su se tri gradska kluba morala ujediniti kako bi se mogli nositi s njima.
Ta vječna prepirka oko polaganja prava na grad prerasla je u puno više od samog sportskog rivalstva — čak i u otvorenu mržnju koja je rezulirala jednim od najopasnijih gradskih derbija na svijetu. Užarena južnjačka ega pretvorila su nogometnu utakmicu u pravi rat za grad. S obzirom da bitke za Italiju protiv bogatijih klubova sa sjevera zemlje i dalje rijetko dobivaju, bitka za Rim i jednima i drugima postala je najvažnija bitka u godini.
O tome koliko je mržnje među njima možda najbolje svjedoči podatak da je u 90-godišnjoj povijesti tek 11 nogometaša igralo za oba kluba, a samo dvojica su direktno prešla iz jednog tabora u drugi. Zadnji od njih, Šveđanin Arne Selmosson, prije ravno šest desetljeća. Od tada naovamo to više nikome nije palo na pamet. Zadnji koji je nosio dres obaju klubova je Srbin Aleksandar Kolarov, koji je sedmogodišnju ‘dekompresiju’ odradio u Manchester Cityju.
Klasne podjele s početka stoljeća danas više ne postoje, i jedan i drugi klub imaju svoje navijače i u siromašnim i u bogatim slojevima društva. Razlike su nešto više izražene u političkom usmjerenju, makar ni tu nisu radikalno i jasno povučene crte kao u nekim drugim zemljama i klubovima koji predstavljaju desničarske ili ljevičarske ideje.
Lazio se zbog dijela svojih ekstremnih navijačkih podgrupa uglavnom smatra radikalno desničarskim klubom, čemu su kumovali antisemitski transparenti i ispadi klupske legende Paola Di Canija koji je znao pozdravljati romanamente, mjereći desnicom visinu kukuruza.
Više zbog očitog koketiranja dijela Laziala s fašističkim idejama i pozdravima, navijači Rome povezuju se sa suprotnom, ljevičarskom filozofijom, makar je ta priča prilično nategnuta. I Romina tribina ima svoje ekstremno desničarske podgrupe, a Roma zapravo nikad nije bila dominantno ljevičarski klub poput, recimo, Livorna, njemačkog St. Paulija ili ciparske Omonije. U realnosti, ni Roma, ni Lazio ne mogu pobjeći od Mussolinijeva pečata.
Navijači Lazija često su rasistički vrijeđali nogometaše Rome i drugih klubova protiv kojih bi igrali, ali nisu štedjeli ni svoje. Nizozemac Aron Winter, prvi tamnoputi nogometaš u Lazijevoj povijesti, imao je puno problema s prihvaćanjem od strane radikalnog dijela navijača. Slično je prošao i talijanski reprezentativac Fabio Liverani, čija je majka iz Somalije, kad je 2001. odlučio iz Perugije prijeći u Lazio. Danas su stvari ipak znatno drugačije, znatno bolje, pa Lazio više ne bira igrače prema navijačkim simpatijama u vezi s bojom njihove kože.
Pa ipak, Derby della Capitale iz godine u godinu djeluje sve nasilnije i vatrenije i unutar stadiona i izvan njega. Godine 1979. je raketa ispaljena s Romine tribine pogodila navijača Lazija u oko i usmrtila ga, a 2004. su navijači Rome prekinuli utakmicu zbog neistinite glasine da je ispred stadiona policija usmrtila dječaka. Jedini put u povijesti kad su se sjeverna Laziova i južna Romina tribina ujedinile bilo je u sezoni 2015./16., kad su zajedno bojkotirali derbi zbog policijske odluke da se ispred navijačkih tribina postave zaštitne ograde od pleksiglasa.
S obzirom da su u prvih 75 godina rivalstva Roma i Lazio osvojili tek po jedan naslov prvaka, najuzbudljivije razdoblje u povijesti rimskog nogometa dogodilo se na prijelazu između 20. i 21. stoljeća. Tada je u dvije godine Rim doživio ono za što mu je prije trebalo tri četvrtine stoljeća.
Lazio je u sezoni 1998./99. osvojio svoj prvi europski trofej, posljednje izdanje Kupa pobjednika kupova. Sjajna momčad koju su složili milijuni gazde Sergija Cragnottija time je otvorila seriju trofeja koja je u godinu dana zapljusnula njihov trofejni salon. Europski Superkup, talijanski kup i kao glavnu premiju — 26 godina čekani scudetto.
Pod vodstvom Sven-Görana Erikssona, momčad u kojoj su bili Roberto Mancini, Diego Simeone, Pavel Nedved, Alen Bokšić, Juan Sebastian Veron, Marcelo Salas, Alessandro Nesta, Fabrizio Ravanelli, Siniša Mihajlović, u sezoni u kojoj je klub slavio 100. rođendan, osvojila je svoj drugi naslov prvaka Italije za bod ispred Juventusa. Nebesko-plavi dio Rima je eksplodirao, stotine tisuća Laziala šepurilo se po glavnom gradu vjerujući da njihovi mrski rivali takvo slavlje neće doživjeti još nekoliko generacija.
Međutim, na iznenađenje svih Roma je uzvratila već iduće sezone. Predsjednik Francesco Sensi zavukao je ruku duboko u džep da bi treneru Fabiju Capellu doveo Gabriela Batistutu — i pogodio. Bila je to jedina karika koja je nedostajala Francescu Tottiju, Danieleu De Rossiju, Vincenzu Montelli, Cafuu, Cristianu Zanettiju, Walteru Samuelu, Damianu Tommasiju i Marcu Delvecchiju u pohodu na scudetto.
Samo godinu dana nakon nebeskoplavo-bijele uslijedila je crveno-narančasta fešta diljem Rima. Još brojnija i spektakularnija, još emotivnija jer su samo godinu dana ranije Romanisti depresivno gledali kako Laziali boje grad u svoje boje i razmišljali hoće li ikad doživjeti nešto slično. Doživjeli su, prije nego što su se nadali. I manje je važno bilo to što su pokorili cijelu Italiju. Puno je važnije bilo što su ‘vratili’ Rim.
Tom jedinom titulom prvaka u svojoj karijeri Totti je postao okrunjeni vladar Rima, barem što se tiče njegovog većinskog, crveno-narančastog dijela. I upravo je Tottijeva karijera i odanost ‘romantizirala’ Romu u očima svijeta i pomogla joj da proširi svoje simpatije daleko izvan Rima, čak i Italije, što je prije njega bilo nezamislivo. S druge strane i Lazio je u zadnja dva desetljeća prilično izašao izvan granica grada, iako je jasno da nijedan od tih dvaju klubova vjerojatno nikad neće izazivati globalnu histeriju poput onih iz ‘A kategorije’ europskog nogometa.
No, upravo u tome i leži čar njihovog međusobnog rivalstva i duh neke prilično izgubljene nogometne romantike. Koliko god spektakularniji i raskošniji bili neki drugi nogometni derbiji diljem Europe, pa čak i Italije, rimski gradski derbi za mnoge će nogometne fanatike diljem Europe ostati jedna od najvećih nogometnih poslastica. Kultni okršaj koji se ne igra za trofeje, ali se igra za navijače.
“Italija se promijenila, ali Rim je Rim”, kazao je jednom prigodom Robert De Niro.
Vječni grad. Vječni rat. I vječno pitanje.
Komu pripada nogometni Kolosej?
