Društvo u kojem sam gledao utakmicu himne je dočekalo bezuspješno pokušavajući postići konsenzus po pitanju onoga što je u kijevskoj noći dugoročno korisnije za budućnost hrvatskog nogometa. Otići na Svjetsko prvenstvo u Rusiju ili ne otići pa isušivanjem savezne blagajne možda potaknuti proces isušivanja nogometne močvare.
Jedan prijatelj i nogometni fanatik ranjenog srca, koji je godinama živio u sretnom braku s hrvatskom nogometnom reprezentacijom, a onda zatražio razvod nakon što je ona iz njihovog stana odselila ljubavniku – bio je žestoki zagovornik teze “sve izgubili dabogda”. Koja se pretakala u prkosno “bit ćeš opet Hrvatska”.
A onda je Andrej Kramarić zabio prvi gol. A on je skočio sa stolice, uz stisnute šake i urlik “toooooo” gotovo srušio lampu iznad glave. U tom praznom i čistom trenutku vakuuma mozak je izgubio bitku sa srcem. Sve one sinapse koje su mu trebale ono što želi osjećati pretvoriti u ono što zaista osjeća zakasnile su tek poneku milisekundu. Dovoljno da mu pokažu da je još uvijek voli. Bez obzira što joj drugi raspliće kosu.
Nije mu trebalo ništa govoriti. Zapalio je cigaretu, povukao dugačak dim i procijedio samo jednu rečenicu.
“Majku vam jebem, šta ste nam napravili.”
Hrvatska je prošla Kijev, proći će i dodatne kvalifikacije. Jer je i ovakva kakva jest, i u ambijentu u kojem egzistira, neusporedivo kvalitetnija od svakog mogućeg protivnika. Jer će imati izbornika koji će uoči utakmice nešto i pripremiti i tijekom utakmice reagirati, a ne samo poput pokvarene gramofonske ploče vrtjeti priču o huliganima i neprijateljskim medijima.
Iako su se Zlatku Daliću uoči Kijeva istraživale i najsitnije veze koje bi mogle voditi do apsolutnog vladara hrvatskog nogometa, degutantno je uopće vući paralelu između njega i Ante Čačića. Čak i ako je popio onu kavu za koju kaže da nije. Osvježenje je, međutim, vidjeti da izbornik reprezentacije otvoreno tumači kako ne želi da ga se povezuje sa Zdravkom Mamićem. Niko Kovač, zadnji koji se to drznuo napraviti, ubrzo nakon toga je dobio nogu. A na njegovo mjesto postavljen je prvi s reda koji je u novčaniku imao Mamićevu sliku.
Kad bi čelnici HNS-a na bilo koji način bili zainteresirani započeti proces otapanja ogromne sante leda koja stoji između njih i ostatka zemlje, smjena Ante Čačića i postavljanje Zlatka Dalića mogli bi se fino upakirati i u taj kontekst. Znajući, međutim, da za Davora Šukera i klimoglavce oko njega Hrvatska postoji samo na području od hotela Sheraton do Zračne luke Franjo Tuđman, potpuno je jasno da nikakvo sunce neće otopiti tu gromadu dok se u kući hrvatskog nogometa ne dogode ozbiljne i korjenite promjene.
A dok se to ne dogodi, Hrvatska će se sramiti i sramotiti. Ne samo u Rusiji, gdje ćemo se više baviti pitanjem hoće li se utakmica završiti nego kako će završiti, nego i sljedeće godine kad će u Ligi nacija ugostiti neke od najluksuznijih europskih reprezentacija. Iako pojma nema gdje. Ni maksimirsko ruglo, ni lijepa, ali premala Rujevica, ni derutni Gradski vrt s lošim travnjakom i malim kapacitetom nisu baš pozornice na kojima se dočekuje europska elita. Stadion kojeg se nitko ne bi sramio postoji. Ali nakon što je HNS godinama bojkotirao njega, sad on bojkotira HNS.
A ispaštaju svi. Ponajviše reprezentacija. Slika i ton koji je nakon Armadina proglasa i bojkota ponudila Rujevica protiv Finske bili su tužan podsjetnik na sve ono što je hrvatska reprezentacija izgubila otkako se odmakla od naroda.
I bez obzira što su nezadovoljstvo i bojkot onih koji su godinama s tribina ubrizgavali adrenalin onima na travnjaku i hrvatsku nogometnu reprezentaciju činili posebnom, upereni protiv onih u odijelima, svoj dio krivnje za takvo stanje moraju prihvatiti i oni u dresovima. Jer preko njihovih se leđa priča slama.
A oni šute. Oni se ne žele miješati. I time na sebe privlače sve veće komade javnog gnoja koji bi trebao biti uperen na neka druga mjesta.
Kako igrači od navijača mogu tražiti bezuvjetnu podršku, a okretati glavu kad navijači od njih traže podršku? Reprezentacija treba i jedne i druge. Jedne uz druge
Što uopće igrači mogu napraviti? O, mogu puno toga. Naravno da nije na njima da se bore protiv institucija saveza i da određuju tko će upravljati hrvatskim nogometom. Ali je na njima da imaju svoj stav. Da ga kažu čak i ako se nekome u savezu on ne sviđa. Da se između sebe zapitaju gdje su oni pogriješili i što oni mogu napraviti da im se tribine vrate.
Pomoglo bi kad ne bi dozvolili da ih se zaključava u blindirane zone, izolira i od medija i od navijača. Pomoglo bi kad bi se njihov stav čuo i o drugim temama, a ne samo o podjeli premija s velikih natjecanja. Pomoglo bi kad bi se ponašali kao reprezentacija Hrvatske, a ne HNS-a.
Pomoglo bi kad bi Luka Modrić i Dejan Lovren iskreno i iz srca rekli cijeloj zemlji “jebiga ljudi, zasrali smo”, a ne “ne sjećam se” ili “pitajte mamu”. Pomoglo bi kad bi Mateo Kovačić shvaćao zašto se javnosti gade stihovi “ne može nam nitko ništa, jači smo od sudbine…” Pomoglo bi kad bi Ivan Rakitić konačno otkrio što se točno dogodilo na Ugljanu i tako zauvijek ugasio sve kvaziverzije te priče. Pomoglo bi kad bi još netko osim Danijela Subašića i Marija Pašalića ponekad pokazao da se ne slaže s odnosom prema navijačima. Ne huliganima, nego navijačima.
Pomoglo bi, recimo, kad bi Dinamova grupa reprezentativaca javno i ultimativno zahtijevala da se reprezentacija vrati u Split. “Ne zanimaju nas razlozi HNS-a, mi želimo igrati na Poljudu. Želimo izaći pred te ljude i pokazati im da su naši i da smo mi njihovi. I vratit ćemo se opet. Nećemo odustati bez obzira zviždali nam ili pljeskali. Jer smo frajeri. Jer smo mudonje. Jer smo Hrvatska. Jer igramo zbog vas, svih vas, a ne zbog njih.”
Zamislite kakva bi to poruka bila. I kakvo bi oduševljenje izazvala, ne samo u Dalmaciji, čak i ako se ne bi realizirala.
Za takvu bi reprezentaciju svaki navijač ‘poginuo’. Takva se reprezentacija ničega ne bi trebala plašiti. Takvoj se reprezentaciji nitko ne bi usudio prekinuti utakmicu. Takva bi reprezentacija, s takvim stavom i desecima tisuća grla na tribinama, napadala svjetsku krunu u Rusiji.
HNS će prije ili kasnije doživjeti remont, jer ovo izvanredno stanje u kojem se danas nalazi hrvatski nogomet ne može i neće trajati vječno. Pitanje je, međutim, što će do tog trenutka ostati od reprezentacije. Već je dosad napravljena ogromna šteta u najvrjednijem pogonskom gorivu hrvatske nogometne reprezentacije. Jedinstvu terena i tribina. A jaz se produbljuje svakom novom utakmicom.
A u toj svlačionici ima sjajnih tipova koji nisu zaslužili jesti tuđa govna. Štoviše, takvi su i u većini. Zbog toga je još tužnija činjenica da bez reakcije gledaju i dopuštaju da se preko njihovih leđa prelamaju tuđi ratovi i iznutra urušava reprezentativni bastion koji izvana nitko nije mogao srušiti.
Kako igrači od navijača mogu tražiti bezuvjetnu podršku, a okretati glavu (uz časne iznimke) kad navijači od njih traže podršku? Reprezentacija treba i jedne i druge. Jedne uz druge. A ne jedne nasuprot drugima.
Puno toga igrači mogu popraviti. Puno toga mogu promijeniti. Ali prije svega moraju promijeniti svoj odnos prema svojoj ulozi u ovom mučnom trenutku u kojem je zamrznut hrvatski nogomet. Moraju razbiti zidove koje su oko njih sazidali. I sići s oblaka na koje su ih popeli.
Moraju se vratiti narodu.
Jer bez naroda je ionako sve skupa besmisleno.
