“Bijelo crvena polja hrvatska, na dresu sjete me da ja volim te…”

I tako u krug jedno desetak minuta. Sve dok zračne konobarice nisu objavile fajrunt.

Dan prije utakmice London je već kuhao. Iako su se i ulaznice i zrakoplovi osiguravali mjesecima prije, prava jagma dogodila se u večeri nakon bezbolnog poraza u skopskom blatu. Ali izgubili su iste večeri i Rusi u Izraelu, pa je i takav rasplet Hrvatsku stavio u situaciju da na Wembley ide rasterećena. Ali gladna. I do neba motivirana. Za to su se već dvije godine brinuli sami Englezi.

Naš je ples počeo odmah nakon što su izvučene skupine. Kao neporaženi prvaci svijeta u aroganciji Englezi su odmah postavili tezu kako će se prošetati “laganom skupinom”. I sve do našeg prvog međusobnog okršaja u Zagrebu konstantno punili baterije naše motivacije. A zna se da je u našem improvizacijskom mikrokozmosu motivacija puno važniji faktor od sustavnog i planskog rada.

“Third World country! You’re just a Third World country!” – na Trgu bana Jelačića, iza razvijenih zastava u kafićima u Tkalčićevoj, na tribinama u Maksimiru. Za njih smo bili tek zemlja Trećeg svijeta. I nisu ništa karikirali ili pretjerivali. Nisu nas nimalo poštovali i to su jasno pokazivali. Ne samo na tribinama.

A kako li su se samo stvari okrenule u godinu dana. Sad smo mi kod njih došli drsko i arogantno i pravili se Englezima. Odbijali smo sve njihove miroljubive navijačke ponude o “remiju koji odgovara i njima i nama” i uporno im prijetili kako smo ih došli pobijediti. Iako smo ih više plašili nego što smo i sami vjerovali da će se to dogoditi. Hej, prijetiti Englezima da ćeš ih dobiti pred 90.000 ljudi Wembleyu? U utakmici koja im život znači?

Dan prije utakmice šetali smo rubom travnjaka najznamenitijeg europskog stadiona dok su naši na njemu odrađivali trening. Bila su to vremena kad hrvatska reprezentacija još nije bila izolirana od javnosti, kako medija, tako i navijača, iza blindiranog stakla u strogo kontroliranom kokošinjcu poput nedodirljive koke koja gazdi nese zlatna jaja, ali je nitko drugi ne smije dotaknuti.

Smijali smo se zajedno s travnjaka gledajući hladna lica brojnih engleskih novinara koji su se, valjda po prvi put otkako su izmislili nogomet, pojavili na treningu neke reprezentacije iz Trećeg svijeta. I čudili se tome što se hrvatski novinari prilično neformalno druže i razgovaraju i s izbornikom i s igračima, sve uz blagoslov i diskretnu kontrolu Davora Gavrana, splitskog rockera na privremenom glasnogovorničkom zadatku, koji je majstorski balansirao odnose između stožera i igrača s jedne i (većine) medija i javnosti s druge strane.

Nikad nismo bili ni europski, ni svjetski prvaci. Ali nikad u svojim glavama nismo bili bliže tom osjećaju nego te veličanstvene noći uz Temzu

Na dan utakmice London se probudio okupiran i okupan crveno-bijelim kvadratićima kao rijetko koji grad prije i poslije njega. Svako kvalifikacijsko gostovanje hrvatske reprezentacije i svako veliko natjecanje imaju svojih čari, ali tri desanta hrvatskih navijača u tri uzastopne godine na tri europske metropole dugo će ostati nenadmašena.

Berlin 2006., London 2007. i Beč 2008.

Uz desetak tisuća sretnika koji su na vrijeme uspjeli osigurati ulaznice za Wembley, u London je pristiglo i još nekoliko tisuća navijača bez ulaznice. Neki su se uspjeli snaći i otkupiti ulaznice od domaćina po masnim cijenama, ali velika većina je utakmicu gledala po londonskim pubovima. Pa su po završetku utakmice sve one koji su se s tribina Wembleya preselili u centar grada dočekali tulumi koji su po različitim punktovima trajali sve do zore.

A stadion? Savršenstvo. Nedoživljeno i neponovljeno. Utakmica s Brazilom u Berlinu godinu dana ranije digla je letvicu vrlo visoko. Na Olimpijskom stadionu tada je bilo i više hrvatskih navijača, možda i 20.000. I bilo je sjajno. Ali ipak je to bio neutralni teren. A na Wembleyu je nasuprot desetak tisuća raspjevanih Hrvata bilo 80.000 Engleza. Grlatih Engleza. Tko nije osobno doživio njihov navijački huk, teško ga može predočiti. Englezi ne pjevaju svih 90 minuta kao Hrvati. Ali kad spoje svoja grla u jedan glas, krv ti se ledi u žilama.

U novinarskoj loži tijekom 90 minuta trajala je žestoka unutarnja bitka između novinara i navijača. Toliko smo željeli dobiti tu utakmicu kao da nam svima životi o tome ovise. Toliko smo bili u toj utakmici skupa s igračima da više nikoga nije bilo briga što su nas šibali prijezirni pogledi engleskih domaćina svaki put kad bismo skočili sa svojih mjesta do vrha Wembleya kad je Hrvatska zabijala. Bum Kranjčar. Bum Olić. Bum Petrić.

I znam da možda nije profesionalno, ali uživali smo u šokiranim licima mnogih bahatih tipova koji su nas dvije godine podrugljivo držali manje vrijednima od sebe. Nije nam bilo bitno da nas zavole. Ali smo ih konačno natjerali da nas poštuju. Patetika? Ne ako ste bili tamo. Ako ste to iz prve ruke osjetili. Da, dočekali su nas na volej već u sljedećem kvalifikacijskom ciklusu. Ali tu londonsku večer, od koje će se narednog tjedna navršiti točno deset godina, nisu izbrisali. Ni iz svojih, a još manje iz naših glava.

https://www.youtube.com/watch?v=QxXba_ENkDE

Dok su igrači slavili s raspjevanim navijačima i nekoliko se puta vraćali na bis na već ispražnjenom Wembleyu, Slaven Bilić je ovacijama dočekan u press salonu. Nije to bio onaj bečki čestitarski pljesak koji se ponekad začuje u press salonima nakon velikih pobjeda. Bio je to apsolutni delirij. Navijački, ne novinarski. Neprofesionalan i neprikladan. Ali prekrasan.

Mi, malo i globalno nebitno pleme koje bi se čitavo moglo smjestiti u samo dvije zone njihovih glavnih gradova, ugurali smo se kao klin između carske Rusije i kraljevske Engleske. Jedni su nam se klanjali, drugi sklanjali. Ego nam je probio sve nebeske granice. Svijet je bio pod našim nogama. I bio bi tamo još dugo da smo pola godine kasnije uspjeli očistiti onu loptu prije nego što je pala na nogu Semihu Şentürkü.

I pitate se vjerojatno što vam nakon svega želim reći? Koja je poanta i kakva je poruka? Čekate nekakvu paralelu između onoga što smo nekoć imali i ovoga što sad imamo?

Ne danas. Danas se samo želim preseliti u onu ekstazu kad je Mladen Petrić zabio treći. U onaj osjećaj kad je kapetan Niko Kovač doveo suigrače ispod naše tribine i poveo pjesmu. U onaj trenutak kad je pokisli Bilić ušljapkao u press salon i poslao svoj kulerski osmijeh prema ponosnoj i oduševljenoj galeriji.

U ono stanje kad smo pijani i od sreće i od alkohola po dosadnoj britanskoj kiši teturali noćnim ulicama jednog veličanstvenog grada. Kao okrunjeni kraljevi veličanstvenog nogometnog kraljevstva. Nikad nismo bili ni europski, ni svjetski prvaci. Ali nikad u svojim glavama nismo bili bliže tom osjećaju nego te veličanstvene noći uz Temzu.

I što god se dogodilo, tu nam noć i tu moć nitko nikad neće oduzeti.

Ni tu Hrvatsku. Prčevitu. Samouvjerenu. Moćnu. Hrabru. Optimističnu.

Toliko različitu od one koju svaki dan gledamo.