Juriš

Zakon braće Žižić

Andrija i Ante pune bogati obiteljski muzej

Da najpoznatijem košarkaškom ravnozemljašu i bundžiji nije pripelo pobjeći iz sjene širokih ramena LeBrona Jamesa iza kojih se po potrebi mogao i skriti i iskočiti, Ante Žižić bi danas bio u sličnom statusu u kojem je Ivica Zubac. Uvjeren sam u to. U Boston Celticsima, s definiranim statusom i potpisanim novim ugovorom s klubom i trenerom koji su znali i zašto ga uzimaju i što s njim žele. U okruženju koje bi znalo i potaknuti i iskoristiti sve njegove potencijale.

A potencijali Ante Žižića i dalje su fantastični. Čak i nakon tri godine potpuno drugačijeg okruženja i očekivanja u Cleveland Cavaliersima. Klubu koji je na njegovom mjestu stalno imao gomilu skupo plaćenih veterana i malo vremena i volje za školovanje ‘malog Žiže’. Malog, da. U kući Žižićevih 210 centimetara visoki Ante će uvijek biti ‘mali’.

Često sam imao dojam da je karijera Andrije Žižića nekako prošla poprilično samozatajno. Posebno kad se uzme u obzir gdje je sve igrao i kako. Vjerojatno je tome kumovala i njegova karakterna samozatajnost i povučenost, donekle čak i izoliranost i od medija i od javnosti. ‘Veliki Žiža’ je uvijek imao neki svoj đir ostavljajući dojam čovjeka koji odrađuje svoj posao najbolje što može i ne zanima ga ni tko što misli, ni tko što govori.

Pridonijela je tome svakako i činjenica da je prilično malo igrao za reprezentaciju, tek dva Eurobasketa pod Nevenom Spahijom 2003. i 2005. Gotovo nevjerojatno danas zvuči podatak da je posljednju utakmicu za reprezentaciju odigrao s 25 godina, praktično dok je bio još na početku svoje igračke karijere. Ozljede, zamor materijala, splet nes(p)retnih okolnosti, što god bilo — Andrija Žižić mogao je hrvatskoj reprezentaciji dati puno više.

Kažu da je povratak u Europu iz NBA lige ‘korak unatrag’, ali, brate mili, onaj komu je Real Madrid korak unatrag nije loše prošao u životu, zar ne?

Nekako ‘utiho’ je zakucao i na vrata glavne scene na Gripama, o njemu se najmanje pričalo na prijelazu iz juniora u seniore. Daleko manje nego o njegovom bratu desetljeće i pol kasnije. A on je šutio i radio. I strelovito napredovao. I fizički i igrački. Na početku seniorske karijere savršeno se uklopio u centarski tandem s Nikolom Vujčićem, s kojim je 15 godina kasnije i zaokružio igračku karijeru u nekom drugom, ali opet žutom dresu.

Nakon Vujčićeva odlaska u Maccabi u ljeto 2001., Andrija je postao prvo ime Splita. Nije bio tip igrača koji će vas dizati na noge svojim atraktivnim potezima, ali ste na njegovih 18+8 i čvrstu obranu uvijek mogli računati. Bio je igrač kakvog svaki trener obožava. Igrač koji ne oscilira. Igrač koji će uvijek isporučiti ono što se od njega očekuje.

U sezoni 2002./03. spremno je dočekao povratak Dina Rađe i dolazak Josipa Sesara i Jure Zdovca, blistajući u sezoni kojom je prekinuta 11-godišnja prvenstvena vladavina Cibone. Treninzi i utakmice s Rađom dodatno su ga učvrstili i očvrsnuli, pa je Maccabi Davida Blatta opet njuškao oko Gripa razmišljajući da Vujčića i Žižića opet spoji u žutoj kombinaciji.

No, Andrija je tog ljeta ipak završio u Ciboni, naljutivši pritom neke ljude na Gripama, ali i osvojivši novi naslov prvaka. Blatt ga je opet želio dovesti, ovog puta u Dinamo iz Sankt Peterburga, ambiciozno zamišljen projekt koji se brzo raspao. Ali umjesto u Rusiju otišao je na još bolje mjesto. Sredinom sezone 2004./05. Barcelona je Ciboni poslala ponudu koja se ne odbija, a Andrija Žižić postao je prvi hrvatski igrač koji je obukao Barçin dres.

Bio je to transfer iz snova, ali i sezona iz noćne more što se Barcelone tiče. U prvenstvu su ispali u četvrtfinalu, u Euroligi nisu ni došli do četvrtfinala i ljeto je donijelo veliku čistku na svim klupskim razinama. Sportski direktor postao je Zoran Savić, trener Duško Ivanović i izgledalo je da će uz dvije legende splitskog kluba Žižićev status samo ojačati. Posebno s obzirom da je imao potpisan ugovor na još dvije sezone.

No, dogodilo se upravo suprotno. Ivanović i Savić imali su neka druga rješenja i Žižiću su poručili da potraži novi klub. Nije ga trebao dugo tražiti, pred vratima je već stajao bogati i rastrošni Olympiacos, u kojem se odlično snašao. Ali nije mogao povesti dotadašnje vječne gubitnike preko Vujčićeva Maccabija u Euroligi, niti preko Panathinaikosa Željka Obradovića u prvenstvu.

Tijekom druge sezone u Pireju produžio je i podebljao ugovor, ali samo par mjeseci kasnije trener Pini Gershon priopćio je čelnicima kluba kako ipak ima neke druge ideje na njegovom mjestu. Žiža se, po običaju, nije pretjerano uzbuđivao. Uzeo je otpremninu i desetak dana kasnije potpisao za klub s drugog kraja Atene, koji ga je dočekao raširenih ruku.

U Panathinaikosu je istrpio uvrede navijača ‘crvenih’ i osvojio oba grčka trofeja, naravno, oba ispred nosa Olympiacosu i Gershonu koji su ga otpisali. Ipak, razočaravajuća euroligaška sezona presudila je da Obradović potraži osvježenja u svlačionici, zahvalivši se pritom i Žižiću i Nikši Prkačinu.

Sljedeća Andrijina stanica u sezoni 2008./09. bio je Galatasaray, potom i Zaragoza, a krenula je i sve češća selidba. Od Cedevite i Cibone, preko Asvela do Kazahstana, gdje ga je u veljači 2014. zatekao poziv iz još jednog velikana. S druge strane telefonske linije bio je stari prijatelj Vujo. Čovjek s kojim je počinjao košarkašku karijeru dao mu je priliku da je zaokruži na najljepši mogući način.

Konačno ga je u sutonu karijere košarkaški put ipak spojio i s Blattom, koji će kasnije postati važna figura u karijeri mlađeg brata Ante. Andrija je odradio svoju ulogu u Maccabiju, važniju na treninzima nego na utakmicama, i u 34. godini ubilježio u bogati životopis i naslov prvaka Europe. Vujčić kao sportski direktor i arhitekt te momčadi, Žižić kao kotačić u mehanizmu svlačionice, zajedno u žutom dresu na krovu Europe. Koliko samo simbolike…

Odradio je Andrija nakon toga još jednu sezonu u Italiji, samo da bi se 2015./16. vratio po treći put u Cibonu i službeno predao košarkašku štafetu 17 godina mlađem bratu Anti. Koji je u startnom bloku čekao spreman eksplodirati.

Antu Žižića prvi put sam vidio kad je imao nekih 14-15 godina. I nije bilo šanse da ga promašite. Vidjelo se odmah da će biti nešto viši, vjerojatno i nešto brži od starijeg brata. Uz sve ono što će mu genetika i bratov nadzor dati, bilo je uistinu zanimljivo promatrati kako se razvija centarska verzija Žižić 2.0.

Kod Andrije Žižića uvijek ste mogli biti sigurni u tri stvari. Da će isporučiti svoju standardnu porciju poena i skokova, da mu ni jedan branič neće probiti postavljeni blok i da onaj koga čuva nikad neće zabiti koš uz dodatno bacanje. Kad vam Andrija Žižić radi blok ili faul, taj blok ili faul ćete i osjetiti.

Ante je, međutim, stizao s nešto drugačijim fizikalijama i drugačijim težištem. Ali i kad je bio mršavi, štrkljavi tinejdžer mogli ste biti sigurni da će se brzo pretvoriti u ‘omišku stinu’. Energija koju je pokazivao od samog početka gurala ga je naprijed, stepenicu po stepenicu. Od druge lige, preko ABA lige i Eurolige do NBA. Svaki je korak napravio kako treba. Sve do trenutka dok mu Kyrie Irving nije posredno upropastio planove.

Dva ista imena koja su pratila Andriju odigrala su značajnu ulogu i u Antinoj karijeri. Nikola Vujčić, koji ga je doveo u svoju akademiju i planirao pretvoriti u jednog od nositelja novog košarkaškog Splita i David Blatt koji ga je želio dobiti puno ranije nego što je dobio Andriju.

Vujčić ga je zajedno s Draganom Benderom vodio i na treninge u Maccabi, zvao ga je i ovog ljeta da mu se pridruži u Tel Avivu, ali financijsku ponudu Real Madrida nije mogao pratiti. A Blatt ga je iz Cibone doveo u Darüşşafaku, pola godine brusio njegovu igru i pripremao ga za ono što ga čeka kod Brada Stevensa u Bostonu. Ni ne znajući da će zapravo završiti tamo gdje je godinu ranije završio i sam. U Cleveland LeBronsima.

I tamo je ‘mali Žiža’ znao zabljesnuti svaki put kad bi dobio šansu. A to bi uglavnom bilo kad ne bi bilo Tristana Thompsona ili Kevina Lovea. Ante je koristio svaku prigodu, znao je utakmice završavati i double-doubleom, ali status mu se ipak nije popravljao. Tri sezone u NBA ligi odradio je uz dosta problema sa sitnim ozljedama i pehovima, a najgori od njih zadesio ga je u siječnju ove godine kad ga je Mason Plumlee prilikom proslave jednog koša odvalio šakom u centar za ravnotežu.

Skautski izvještaji kao glavnu manu stalno mu ističu činjenicu kako je centar ‘starog kova’. Ironično je da su mu najveći nedostaci upravo one stvari koje su starijem bratu Andriji bili najveći aduti: leđna tehnika, šut s poludistance i žestina u obrani. No, sve to još uvijek može doraditi. I usprkos tome sigurno je mogao nastaviti svoj život u NBA ligi negdje izvan Clevelanda. Ne znači da jednog dana i neće.

U ovom trenutku Real Madrid bi Žižiću zaista sjajno sjeo. Kažu da je povratak u Europu iz NBA lige ‘korak unatrag’, ali, brate mili, onaj komu je Real Madrid korak unatrag nije loše prošao u životu, zar ne? Ne gubite iz vida da je riječ o igraču kojemu su tek 23 godine. Hej, 23 godine i iskustvo igranja u ABA ligi, Euroligi i NBA-u. Euroliga i Real za Antu Žižića u ovoj fazi karijere uopće nije loša ideja.

A nije loša ni za obiteljski muzej u kojem se već nalazi čak sedam europskih i jedan NBA prvak. Split i Cibona, Real i Barcelona, Olympiacos i Panathinaikos, Maccabi i Asvel. I školska dvorana u Kaštelima i svjetska scena u Clevelandu. I finale Eurolige i finale NBA lige.

A ‘mali Žiža’ je tek krenuo. Pod budnim okom velikog brata koji je prokrčio put.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.