U gradu u kojem je Hajduk religija, a sport (bio) način života, Josip Pavić se u vaterpolo zaljubio na isti način kao i mnogi tadašnji gradski klinci. Gledajući Jadran kako pokorava Europu. U jeku najžešće agresije na Hrvatsku splitski se vaterpolski klub nadovezao na trogodišnju vladavinu Jugoplastike košarkaškom Europom i dvije godine zaredom u grad pod Marjanom donosio europsku vaterpolsku krunu.

Pa iako je gotovo svaki splitski klinac uvijek najprije sanjao zaigrati nogomet za Hajduk, to petogodišnje poigravanje Jugoplastike i Jadrana s Europom skrenulo je gomilu njih s Poljuda prema Gripama i Zvončacu. Među njima i budućeg najboljeg vaterpolista svijeta koji je sa svojih Brda do Zvončaca morao proći čitav grad i promijeniti nekoliko autobusa da bi došao na trening. Ali više se nije iskrcavao na Poljudu. Odlučio je produžiti nekoliko stanica dalje.

Kad u glavi crtate pojam vaterpolista, prije vam iskoče siluete njegovih suigrača Andra Bušlje ili Paula Obradovića, koji bi zubima mogli trgati pumu dok zabijaju “šraubu” na pet metara, nego njegov mršavi i nimalo nadljudski torzo. Zbog toga je odmah i poslan među vratnice. Bio je krakat i premršav za tučnjavu ispod površine. Ali bio je savršen za spuštanje rolete. Na golu, ne na prozoru.

“Nekoga su morali stavit’ na gol. Ja sam bio najmršaviji i najkrakatiji.”

U četvrt stoljeća karijere nosio je samo četiri različite kapice. I osvojio sve

Brzo je iskočio visoko iznad površine, poput hobotince širio svoje krakove između vratnica i frustrirao svoje protivnike, ali i suigrače na treninzima. Brzo se proširila priča da u Jadrana ima neki klinac kojemu ne možeš zabit’ gol. U seniorsku reprezentaciju ušao je još kao tinejdžer, a u Jadranu se slagala momčad koja je mogla godinama osvajati trofeje, da se uspjela zadržati na okupu.

Josip Pavić, Teo Đogaš, Miho Bošković, Mario Oreb, Višeslav Sarić, Srđan Antonijević, Renato Vrbičić, Siniša Školneković, kasnije i braća Delaš, Ivan Buljubašić, Marino Franičević, Anđelo Šetka… Tri godine zaredom ulazili su u polufinale doigravanja i sva tri puta su ispadali od moćnog Juga.

Već tada je Pavić, noseći kapicu Jadrana, mogao spoznati kako će ga kroz čitavu karijeru taj kultni dubrovački klub uporno proganjati i zatvarati mu vrata koja vode prema trofejima. Barem u klupskoj karijeri. Jug je postao njegov “bijeli kit”.

Iz Jadrana je preselio u zagrebačku Mladost, gdje je čitavo desetljeće vodio bitke s Dubrovčanima. Uglavnom neuspješne, iako je u pravilu on osobno bio itekako uspješan. Ali mogao je samo braniti, nije mogao i zabijati. Iako je čitavo desetljeće proveo u Mladosti, samo u sezoni 2007./08., u kojoj je zagrebački klub praktično okupio reprezentaciju (Pavić, Đogaš, Antonijević, Franičević, Buljubašić, Zdeslav Vrdoljak, Petar Muslim), osvojio je svoj prvi i jedini naslov prvaka Hrvatske.

Svejedno, Mladosti je ostao vjeran čak i u trenucima kad su se mnogi pitali što uopće tamo još uvijek radi. Bio je svjetski fenomen, najbolji vratar, štoviše, najbolji vaterpolist svijeta, a u jednom periodu u zagrebačkom klubu čak godinu i pol dana nije primio plaću. Nije odustajao. Bio je lojalan Žapcima i vjerovao da će se sve srediti i da će jednog dana ipak dobiti ono što je zaslužio.

Tek u 33. godini odlučio je pokušati naplatiti barem dio svojih vrijednosti i veličine. Prihvatio je ponudu grčkog Olympiacosa da zamijeni njihovog legendarnog vratara Nikosa Deligiannisa, koji se umirovio nakon 14 godina provedenih na vratima pirejskog velikana. I pogodio.

U četiri sezone u Olympiacosu konačno se naosvajao nacionalnih trofeja, a čak tri puta su igrali finale Lige prvaka. Međutim, tamo ga je opet čekao njegov “bijeli kit”.

U njegovom prvom europskom klupskom finalu 2015./16. dočekao ga je — Jug. A preko Juga opet nije mogao. Dok je gledao svoje reprezentativne kolege kako u Budimpešti slave četvrtu europsku krunu dubrovačkog kluba, Paviću nije preostalo ništa nego biti strpljiv. I pokušati ponovno.

Ali dogodine opet — Jug. I opet Budimpešta. Ovog puta već u četvrtfinalu završnog turnira. Dubrovčanima je bilo dovoljno jedno poluvrijeme da ih “razvale” i nastave svoj put prema novom finalu, gdje ih je ipak zaustavio Szolnok. Paviću opet nije preostalo ništa nego biti strpljiv. I pokušati ponovno.

I konačno je dočekao. Konačno se okrunio. Bila je treća sreća.

Nakon što su u polufinalu završnog turnira u Genovi 2017./18. izbacili Barcelonetu, Pavić je sa suigračima sjeo na tribine i čekao koga će im u borbi za naslov prvaka Europe donijeti drugo polufinale. Svi su iskreno priželjkivali “reprezentaciju svijeta” okupljenu u Pro Reccu, radije nego onaj nemilosrdni Jug koji ih je izbacivao dvije godine zaredom. A Pavića i već više od deset.

I bogati talijanski klub je zaista uspio iščupati pobjedu (9:8) i plasirati se u finale. A Pavić i suigrači su znali da je “sad ili nikad”. Pro Reccu su zahvalili što su im konačno maknuli Jug s puta (koji ih je, usput rečeno, i u toj sezoni pobijedio u skupini što im je bio jedini poraz u sezoni), a zatim ih nagazili i pobijedili u finalnom okršaju.

Josip Pavić spustio je roletu ispred svog gola, s čak 15 obrana izludio je Pro Reccove zvijezde i konačno se i s klubom popeo na najvišu točku Europe. Bila je to veličanstvena kruna veličanstvene karijere. I jedina titula koja mu je još nedostajala.

No, dok se mučio gledajući kako mu dubrovački klub godinama odnosi klupske trofeje ispred nosa, šampionsku dušu liječio je veličanstvenim reprezentativnim uspjesima. Nastupio je na osam Svjetskih prvenstava i donio pet medalja sva tri sjaja. Na troje Olimpijske igre i s njih donio i zlato i srebro. Postao je europski prvak, osvajao Mediteranske igre i Svjetsku ligu. Osvojio je gotovo svako natjecanje u kojem je nastupio.

Proglašen je najboljim vratarom i najboljim vaterpolistom svijeta i doživio jednu od najvećih počasti koje sportaš može zaslužiti. Nosio je hrvatski barjak na otvaranju Olimpijskih igara u Riju.

A onda mu se sudbina nasmiješila pri ždrijebu ovogodišnje Lige prvaka. Njegov Olympiacos smješten je u skupinu u kojoj su bila oba njegova bivša kluba. I Jadran i Mladost. Čak i onaj Jug. Kojeg je cijelu svoju karijeru toliko želio pobijediti. Jer one najveće uvijek najviše želiš dobiti.

Bio je to savršen povratak i na Jadran i u mladost. U klubove, gradove i bazene u kojima je preplivao tisuće kilometara, obranio tisuće udaraca i zarađivao ovacije tisuća navijača. Bila je to savršena oproštajna turneja u kojoj mu se po posljednji put naklonio i njegov Split i njegov Zagreb, ali i njegov Dubrovnik. Koji ga je uvijek i dočekivao i ispraćao i pljeskom i poštovanjem. Jer Dubrovnik najbolje zna što je vaterpolo. I Dubrovnik najbolje zna što je Josip Pavić. Uostalom, toliko mu je reprezentativne radosti donio.

Trebao je to biti savršen oproštaj, posebno nakon što im je Ferencvaros u četvrtfinalu opet sklonio Jug s puta. No, igra živaca i rulet penala odnijeli su finale i naslov prvaka Europe na stranu mađarskog kluba. A veliki Jozo je konačno odlučio da je dosta. Da je vrijeme da pokupi svoju roletu koju je 25 godina spuštao između vratnica i objesi je o klin.

U četvrt stoljeća vaterpolske karijere nosio je samo četiri različite kapice. Ali kakve kapice! Kapice tri velika kluba, tri višestruka prvaka Europe. I jedne reprezentacije s kojom je osvojio sve. Ali baš sve. U te četiri različite kapice izrastao je u jednog od najtrofejnijih hrvatskih sportaša u povijesti. I jednog od najvećih vratara u povijesti.

Ne hrvatskoj, nego vaterpolskoj.

Olimpijski pobjednik. Olimpijski stjegonoša. Svjetski prvak. Europski prvak. Prvak Mediterana. Prvak države. Najbolji vratar svijeta. Najbolji vaterpolist svijeta.

Ime? Josip Pavić.

Zanimanje? Šampion.