Odradio ga je maksimalno i produžio u klupske urede pozdraviti se s nadređenima. S kojima je usput želio i prokomentirati dosta čudan članak koji je to jutro izašao u L’Équipeu. No, umjesto razgovora dočekalo ga je — ‘ubojstvo s predumišljajem’.

Bilo je jasno da je sve unaprijed pripremljeno i odrađeno po zanatu. Kako se to radi svugdje u svijetu, pa tako i u Francuskoj. I Hrvatskoj. Uz pomoć medijskog ‘plaćenog ubojice’ koji je pripremio teren baš za to jutro kad se trebao vratiti s božićnog predaha. I koji je bacio bubu u uho javnosti, iz vedra neba plasiravši grom kako je “izgubio svlačionicu” i kako je “na rubu otkaza”. Trebalo je ponuditi razlog, jer nijedan drugi nije smislen. Ni rezultat, ni forma, ni igra, ni reputacija, ni vrijednost momčadi.

Makar su mnogi mediji pojurili usporediti Kovačev otkaz u Monacu s onim u Bayernu, zapravo je on sličniji otkazu koji je dobio na mjestu izbornika hrvatske reprezentacije

Rezultat? Senzacionalna prošla sezona s kadrom koji je prije toga glavinjao u prosječnosti završena je trećim mjestom i finalom kupa. Što je proizvelo daleko zahtjevniju drugu sezonu, posebno njen jesenski dio. A koji je svejedno odrađen i više nego korektno, s obzirom na kadar i situaciju. Šesto mjesto s četiri boda zaostatka za drugoplasiranim i život u oba kupa, francuskom i europskom. A znate već kako prolaze Kovačeve momčadi u kupovima.

Forma? Monaco je ove jeseni odigrao više utakmica od svih francuskih klubova i počeo ranije od svih. Što je značilo da će tempiranje forme biti klimavo i zahtjevno. Jedini neuspjeh dogodio se u kvalifikacijama za Ligu prvaka, u kojem je ispao od Šahtara nakon bizarnog autogola Rubena Aguilara u produžecima. Iako je u dvije utakmice Monaco uputio čak 42 udarca prema Šahtarovu golu i prema svim ocjenama bio bolja momčad, posebno u uzvratu u Harkivu. Ali nije zabio. Na koncu, mnogi su komentirali da realnost ove Monacove momčadi ionako nije Liga prvaka nego Europska liga.

Igra? Nakon očekivnog kašljucanja na početku sezone prouzrokovanog nepotpunim pripremama odrađenima u hodu, drugi dio jeseni već je polagano podsjećao na onaj prošlogodišnji Monaco koji je osvajao igrom i taktičkim rješenjima i koji je u konačnici Kovaču donio priznanje za trenera godine. Prvo mjesto u skupini Europske lige bez poraza, a kroz čitav studeni i prosinac u 11 posljednjih utakmica poraz su doživjeli samo kod PSG-a. Svi su očekivali daljnji rast forme, jer ovaj je siječanj konačno nudio ono što nogometna filozofija Nike Kovača najviše treba i što je donijelo sve ono dobro prošle sezone. Manje utakmica, više vremena za rad. Svi su se u kneževini radovali nogometnom proljeću.

Reputacija? Bez obzira na hrapaviji ulazak u drugu sezonu, Kovačev ugled u francuskim nogometnim krugovima nije bio narušen. Pratile su ga pozitivne kritike i povjerenje i javnosti i medija, jer ih je uvjerio da zna što radi. Konačno, još uvijek nije predao prošlosezonsku lentu za najboljeg trenera lige.

Vrijednost momčadi? Kad je došao u srpnju 2020., na treningu je bilo 40-ak uglavnom golobradih klinaca koji su šetali travnjakom poput raspuštenih ždrijebaca i čekali instrukcije. Prekinutu covid-sezonu završili su deveti, sezonu prije toga jedva su se spasili ispadanja. Od tada do dana kad je Kovaču uručen otkaz, tržišna vrijednost Monacove svlačionice povećala se za gotovo 60 milijuna. U godinu i pol dana.

Tada 19-godišnji stoper Benoît Badiashile, isključivo na temelju svog potencijala i sirovog talenta, procijenjen je na 18 milijuna eura. Nakon godinu i pol Kovačevog drila vrijedi gotovo 30. Drugog stopera Axela Disasija tog su ljeta platili 13 milijuna, danas je procijenjen na 18. Treći stoper Guillermo Maripán skočio je s 11 na 15. Milijuna.

Lijevog beka Caija Henriquea platili su osam milijuna, danas ga bez da trepnu mogu prodati za 20. Napadača Kevina Vollanda Kovač je doveo za bagatelnih 11 milijuna, a 28 golova i 16 asistencija kasnije mogu ga prodati za duplo. Čak i onaj Aguilar, koji ih je koštao Lige prvaka, udvostručio je svoju vrijednost i upisao debi za francusku reprezentaciju.

Posebna priča su dva 21-godišnjaka čija je vrijednost u Kovačevom mandatu eksplodirala. Auréliena Tchouaménija je Monaco prije Kovačeva dolaska platio Bordeauxu 18 milijuna. Igrao je slabo i nikako. Danas vrijedi 40 milijuna i standardni je član reprezentativnog veznog reda svjetskih prvaka. Zalutali Sofiane Diop već je bio spreman za novu posudbu kad ga je Kovač vidio i zaustavio. Danas vrijedi 20 milijuna i član je mlade francuske reprezentacije.

Dakle, što onda navesti kao razlog? Najjednostavnije je “izgubio svlačionicu”. Jer će nakon Bayerna to mnogi popušiti. Makar nema veze s istinom.

Jer nikad nijedan Monacov igrač nije javno pokazivao neko ozbiljno nezadovoljstvo. Naravno da uvijek i svugdje ima nezadovoljnih, naravno da svi igrači na svijetu misle kako baš oni zaslužuju i više minuta i bolji tretman. Ali ništa više od toga nije bilo u Monacovoj svlačionici. Ništa ni blizu onih patnji i drama koje su medijima emitirali nezadovoljnici iz prebukirane Bayernove svlačionice svjetskih zvijezda.

Wissam Ben Yedder se navodio kao ‘ključni bundžija’, praktično kao ‘Monacov Thomas Müller’. Ali kako onda objasniti činjenicu da je upravo on prvi na društvenim mrežama gotovo prkosno objavio: “Zahvaljujem treneru Kovaču što nas je odveo tako daleko i nadamo se da ćemo otići što dalje za njega”? Zar to objavljuje čovjek koji ne podnosi svog trenera?

Kako se u tu priču uklapa činjenica da je već sljedeći dan u L’Équipeu izašao oštar demanti iz svlačionice i glas kako su igrači ljutiti što ih se prlja tom pričom? Kako se uklapa činjenica da je praktično čitava momčad, od Tchouamenija, Badiashilea, Disasija, Fofane, Maripána, Vollanda, Diopa, Diatte, Mataza, Golovina do svjetskog prvaka Djibrila Sidibéa na društvenim mrežama objavila svoje emotivne slike s Kovačem i zahvalu za sve što su zajedno prošli? Kao da su željeli dokazati da ta priča nema veze s istinom. I još su francuskim medijima istaknuli kako je “Kovač otišao kao gospodin”.

Pa čemu onda, pobogu, likvidirati trenera koji ima i rezultat i igru i svlačionicu i stalno diže vrijednost igrača? Odgovor bi, očekujete, trebao biti višeslojan i kompliciran. A zapravo je vrlo jednostavan i banalan. I stane u samo tri slova.

Ego.

Sportski direktor Paul Mitchell od početka je znao i prihvatio sve Kovačeve uvjete koji su se ticali stručne autonomije unutar svlačionice. Jer mu je trebao trener koji će uspostaviti selekciju, disciplinu i hijerarhiju. Kovač je inzistirao na tome da oko sebe ima ljude koje poznaje i kojima vjeruje, što su bili Robert Kovač, Goran Lacković, Vatroslav Mihačić i Walter Gfrerer. Mitchellove naknadne kadrovske sugestije nije prihvaćao. A bilo ih je. Poput 35-godišnjeg Jamesa Buncea kojeg je Mitchell praktično zaposlio da ‘prati i javlja’.

Nakon sjajne prošle sezone, Kovač i Mitchell ljetos su imali različit pogled na to što momčadi treba kako bi doista ove sezone napravila rezultatski, a time i vrijednosni korak više. Kovač je želio nekoliko ciljanih iskusnijih pojačanja provjerenih karakternih crta na pozicijama koje su tanke. Mitchell mu je, međutim, isporučio novi set golobradih i sirovih klinaca koji imaju potencijal za budućnost, ali ne i nužnu kvalitetu za sadašnjost.

Niti jedan od tih novih, neiskusnih igrača (Myron Boadu, Jean Lucas, Ismail Jakobs) ove jeseni nije donio nikakvu dodatnu vrijednost. Jer za to jednostavno još nisu spremni. Štoviše, Kovač se vratio provjerenim snagama koje su stabilizirale i igru i rezultat, što je Mitchell doživio kao udarac na svoj direktorski ego. Jer Kovač nije forsirao igrače koje mu je ovaj doveo i sugerirao, nego one za koje je smatrao da zaslužuju igrati. Što su u konačnici i rezultati potvrdili.

Taj je problem, međutim, dodatno eskalirao kad su se u javnosti počele pojavljivati kritike na posao koji je Mitchell odradio prošlog ljeta i na činjenicu da Kovaču nije osigurao nijedno ozbiljno pojačanje. Mediji, ali i navijači na društvenim mrežama, vrlo su često hvalili posao kojeg radi Kovač uz kolektivni dojam kako “s onim što mu je Mitchell doveo niti ne može više”. A dodatni pritisak stvorila je priča kako ruski dio menadžmenta nije zadovoljan doprinosom tih novih klinaca na koje je Mitchell minulog ljeta potrošio 35 milijuna eura.

Bilo je to očito previše za ego Engleza koji je shvatio da bi, ako ne baci Kovača pod vlak, ondje mogao završiti sam. Engleza koji, za razliku od Kovača, nikad ništa nije osvojio. Ni kao (nižerazredni) igrač, ni kao (višerazredni) dužnosnik. Radio je zanimljiv posao u Southamptonu, Tottenhamu i Leipzigu, preprodao neke igrače i stvorio neku reputaciju, ali teško može argumentirati kako zna što treba napraviti da bi se pobjeđivalo. Ili osvajalo trofeje.

Kovač, s druge strane, to itekako zna. Za razliku od svog 10 godina mlađeg sportskog direktora, pobjeđivao je i osvajao trofeje i kao igrač i kao trener. Bio je kapetan i izbornik ozbiljne reprezentacije, igrač i trener ozbiljnih klubova. Dokazao je da zna što radi. Mjerljivim rezultatima. I nije bio spreman odstupiti od svojih principa samo zato što to netko od njega traži. Ili zbog toga što se ego njegova nadređenog ne može nositi s činjenicom da se njega više hvali.

Reakcije igrača, ali i kritike inače benevolentne monegaške javnosti koje su zadnjih dana zasule klupske komunikacijske kanale i kulminirale skandiranjem Kovaču na kup-utakmici u Quevillyju najbolje svjedoče kako je dočekan i prihvaćen ovaj iznenađujući potez uprave. Koji niti tjedan dana kasnije nisu potkrijepili nijednim suvislim argumentom. Osim ako suvislim argumentom ne smatrate Mitchellovu rečenicu kako “momčad ove sezone ne izgleda kao prošle”.

Ironija na kraju cijele priče leži u činjenici da je Niko Kovač u Monacu zapravo platio cijenu vlastitog uspjeha. I da bi vjerojatno i danas bio trener da prošle sezone nije svojoj upravi isporučio čudesne rezultate koji s ovakvim kadrom jednostavno nisu realni. Ako vas netko nekad upita da mu objasnite tezu ‘manje je više’, nećete naći bolji primjer od ovoga.

I makar su mnogi mediji, uključujući i hrvatske, pojurili na prvu loptu usporediti Kovačev otkaz u Monacu s onim u Bayernu, kako bi ga valjda strpali u fah-ladicu kao “teškog čovjeka koji svugdje ima probleme sa svlačionicom”, zapravo je on daleko sličniji otkazu koji je dobio na mjestu izbornika hrvatske reprezentacije.

Jer je, baš kao i tada, Kovač i sada ‘poginuo’ zbog toga što se ego onoga iznad njega osjetio ugroženim. Zbog toga što nije dopustio da mu momčad sastavljaju menadžeri koji o nogometu znaju puno manje od njega i koje prvenstveno zanima trgovina, a tek onda nogomet.

Pa makar mu bili i nadređeni.