Juriš

Život i smrt u tragediji

Piermario Morosini, jedna od najtužnijih sudbina u povijesti nogometa

Točno 10 godina nakon onog tužnog poslijepodneva, u dan točno, južna tribina Gewiss Stadiuma punila se navijačima RB Leipziga. Klub se sjetio, sjetili su se i neki domaći navijači. Iako nikad nije bio njihov heroj ili idol. Curva Morosini, tribina koja čeka na svoj red rekonstrukcije koja će stadion Atalante retuširati iz relikta 20. u objekt 21. stoljeća, već desetljećima je dom gostujućih navijača, koji prema njoj nisu nimalo nježni. Baš kao što ni život nije bio nimalo nježan prema jednoj od najtužnijih i najtragičnijih ljudskih sudbina u povijesti nogometne igre.

Piermario Morosini, čovjek po kojem ime nosi južna tribina stadiona u Bergamu, nije Atalantina igračka legenda. Štoviše, za prvu momčad kluba koji je zadnjih godina Gian Piero Gasperini uzdignuo iz prosječnosti do Lige prvaka nikad nije odigrao ni jednu utakmicu. Nije bio veličanstven nogometaš pred čijim je vještinama svijet padao na koljena. Ali njegova je priča zauvijek urezana u tribinu stadiona u Bergamu. Jednako kao i stadiona u Pescari i Livornu, čiji dijelovi također nose njegovo ime.

Morosini je rođen u srpnju 1986. u bergamskom kvartu Monterosso, tek koju stotinu metara udaljenom od stadiona. U radničkoj obitelji u kojoj su otac Aldo i majka Camilla nosili težak križ sudbine koja im je poklonila troje djece, od kojih su dvoje bili teški tjelesni invalidi. Piermario je od rođenja navikao sudjelovati u doslovno svakodnevnoj borbi svojih roditelja kako bi njegovoj sestri i bratu omogućili da izguraju dan. Dan po dan.

Kako to često biva, oni koje život najviše šiba imaju na licu najširi i najiskreniji osmijeh. Suočen svakodnevnim preprekama, trudom i borbom svoje najuže obitelji, Piermario je bio zahvalan i sretan i s ono malo što je imao. Jer njemu je to bilo puno. Bio je zdrav. Slobodan. Nesputan. Mogao je igrati nogomet. To mu je bilo dovoljno. To je ionako bilo puno više nego što su njegova sestra i brat ikad imali.

“Naučio nas je kako se smijati svakog dana svog života, čak i onda kad je izgledalo da mu je život okrenuo leđa”

Iz kvartovskog Polisportiva brzo je preselio u Atalantinu nogometnu školu, gdje je bio jedan od najvećih talenata svoje generacije. Štoviše, već s 15 godina pozvan je u U17 reprezentaciju Italije, gdje je igrao u društvu s igračima starijima godinu ili čak dvije.

Nažalost, godina u kojoj je pozvan među Azzurrine i donio zraku sunca i optimizma u svoj obiteljski dom, bila je i godina u kojoj je počeo niz tragičnih događaja koji će potpuno promijeniti njegov život.

Te 2001. godine umrla mu je majka. Samo dvije godine kasnije od srčanog udara umro mu je i otac. Tada 17-godišnji dječak ostao je bez oba roditelja, sa sestrom i bratom invalidima čije je psihičko i fizičko stanje zahtijevalo stalnu skrb.

Tragedije, nažalost, nisu stale. Samo godinu dana nakon očeve smrti brat mu je izvršio samoubojstvo, ne mogavši se nositi s teškom sudbinom. U tri godine izgubio je cijelu obitelj, a sestra Maria Carla u potpunosti je ovisila o njemu. I fizički i psihički i financijski.

Ništa ga, međutim, nije slomilo. U nogometu je vidio sve ono lijepo, sve ono suprotno od svega što mu je život inače servirao. U nogometu je vidio izlaz: “Često sam se pitao zašto se sve to događa, ali zbog toga bi bol samo bila veća. Život mora ići dalje, ja moram ići dalje. Sve sam to iskoristio kao motivaciju. Želim biti sjajan nogometaš jer znam koliko bi to njima značilo. I koliko bi zbog toga bili ponosni i sretni.”

Nakon što je oplakao gubitke voljenih, preselio je iz Atalantine u Udineseovu mladu momčad, gdje je u sezoni 2005/06 debitirao u Serie A i odigrao pet utakmica. Posuđivan je potom Bologni i Vicenzi da skuplja seniorsko iskustvo u Serie B, a usporedo je bio član svih talijanskih omladinskih reprezentacija od U17 do U21.

U kvalifikacijama za Europsko prvenstvo U21 2009. bio je član reprezentacije u kojoj su glavne zvijezde bile Mario Balotelli, Sebastian Giovinco, Claudio Marchisio, Robert Acquafresca, Giuseppe Rossi, a koja je bila u skupini s Hrvatskom.

Bila je to generacija Ante Rukavine, Ive Iličevića, Marina Tomasova, a Morosini je u obje utakmice ulazio s klupe. Talijani su kod kuće pobijedili 2:0, u zadnjem kolu su u Varaždinu sačuvali 1:1 i prvo mjesto, a zatim se u dodatnim kvalifikacijama preko Izraela plasirali na Europsko prvenstvo. Tamo su otišli sve do polufinala gdje ih je zaustavila Njemačka s Manuelom Neuerom, Mesutom Özilom, Jeromeom Boatengom, Matsom Hummelsom, a Morosini je odigrao svih 90 minuta.

U iskusni Udineseov vezni red ipak se nije uspio probiti, pa je naredne tri sezone provodio na posudbama u Reggini, Padovi i Vicenzi. I svugdje je igrao. U siječnju 2012. posuđen je do kraja sezone Livornu, gdje ga je dočekao i naš Dario Knežević.

Igrala se 31. minuta utakmice na stadionu Adriatico u Pescari 14. travnja 2012. kad je zateturao i srušio se na pod daleko od lopte. Pokušao se pridići, ali bio je to kratak trenutak prije nego što je potpuno izgubio svijest. A srce svoj životni ritam. Liječnici su mu pružali prvu pomoć, mlađahni Marco Verratti jurio je s nosilima preko terena, svima je odmah bilo jasno da nije dobro. Oživljavali su ga i na terenu i u kolima Hitne pomoći, no proglašen je mrtvim prije nego što je uopće stigao do bolnice.

Bio je to tragičan završni čin mladog života obilježenog tragedijama. Nasmijani, optimistični, dobroćudni lik tek je tada dovršio pričati svoju tužnu životnu priču. Većina je tek tada saznala za njegov težak život, za gubitak roditelja, brata. Za sestru koja je ostala iza njega. Sestru kojoj je bio doslovno sve što je imala. Cijela Italija je za njim plakala.

“Bio je zlatni dječak. Sjajan momak koji je prvi skakao pomoći bilo kome. Odrastao je uz mene, gledao sam ga otkad je bio dijete. Imao je tako nesretan život, živio je za svoju obitelj, ali svejedno se stalno smijao, nikad se nije žalio. Bio je veliki talent, svi su ga voljeli. Imao je zlatno srce”, kroz suze je pričao Mino Favini, jedan od njegovih prvih trenera u Atalantinoj omladinskoj školi.

Nažalost, zlatno srce nije izdržalo. Godinama su se vodile istrage i sudski procesi oko toga je li se njegova smrt mogla spriječiti. Utvrđeno je da je imao rijetko urođeno srčano stanje koje je prouzročilo tragediju. Zbog kojeg je vjerojatno preminuo i njegov otac. U danima nakon njegove tragične smrti na terenu talijanski nogomet ujedinio se u želji za pomoći njegovoj sestri. Udineseov kapetan Antonio Di Natale i Atalantin predsjednik Antonio Percassi prisegnuli su kako će se pobrinuti da nesretna Maria Carla bude doživotno zbrinuta.

Iza Piermarija Morosinija nisu ostali spektakularni potezi, golovi i trofeji po kojima će ga se pamtiti, ali je ostalo nešto drugo. Nešto ljudsko. Ostala je tužna priča o tragičnom junaku čija je smrt potaknula poboljšanje brojnih protokola, pregleda i zahtjeva koji su u ovih 10 godina spasili mnoga srca i mnoge mlade živote.

Ostala je svijest o potrebi da se još više pažnje posvećuje srčanim pregledima, prevenciji i dijagnostici, ali i zakonski propis da se na svakoj utakmici mora osigurati prisustvo zdravstvenih timova opremljenih defibrilatorima i ostalom opremom za hitnu intervenciju u slučaju srčanog zastoja. Christian Eriksen jedan je od onih koji svoj ‘drugi život’ mogu zahvaliti i njemu.

Čovjeku čiji su osmijeh, borba i optimizam, usprkos tragedijama koje su ga šibale, zauvijek ostali urezani na južnoj tribini Gewiss Stadiuma. Iako nikad nije bio ni heroj, ni idol Atalantinih navijača. Iako nije zabio ni jedan pobjednički gol. “Naučio nas je kako se smijati svakog dana svog života, čak i onda kad je izgledalo da mu je život okrenuo leđa”, rekao je njegov nekadašnji suigrač Marco Andreolli.

Piermario Morosini iza sebe je ostavio puno veće poruke i puno važniju ostavštinu od spektakularnih poteza, golova i trofeja. Ostavio je priču koja će se uvijek iznova pričati. I uvijek iznova inspirirati.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

s