Vijest da je Shawn Kemp ovog tjedna uhićen zbog *raspucavanja ispred trgovačkog centra puno je dramatičnije zazvučala od vijesti da je mladi jastreb Ja Morant koji dan ranije isto nešto glumatao s oružjem u rukama. Kod čovjeka koji je nekoć bio prvi letač i zakucavač NBA lige nije riječ o dječjim bezvezarijama i balavom razmjeravanju dužine spolnog uda uz gromoglasno “držite me, lud sam”. Kod Kempa je riječ o alarmu koji zvoni već desetljećima i podsjeća na životnu priču koja neminovno klizi tragičnom kraju.
Kemp je nekoć bio jedna od najvećih NBA zvijezda. I to u NBA vremenima koja su, po skromnom i subjektivnom dojmu autora ovog teksta, bila najbolja ikad. Kao viši, snažniji i brutalniji dio tandema s Garyjem Paytonom nikad prežaljenih Seattle Supersonicsa, dominirao je košarkaškim parketima i manje ili više uspješno potiskivao brojne demone s kojima se u sebi hrvao.
Kemp je od početka bio percipiran kao ne odveć inteligentni div brutalnih tjelesnih mogućnosti. Srednju školu je nekako završio, ali nije uspijevao postići niti minimalni rezultat na ispitima znanja koji je trebao kako bi zaigrao na sveučilištu. Stoga je u NBA 1989. stigao direktno iz srednje škole i vrlo brzo s Paytonom stvorio ubojit tandem, a Seattle pretvorio u jednog od najvećih problema nedodirljivim Chicago Bullsima Michaela Jordana.
Dok je bio u Sonicsima i na počecima svoje NBA karijere, sve je još nekako i funkcioniralo. Samo jednom *poroku se u ranoj fazi svoje karijere nikako nije uspijevao othrvati, pa danas službeno stoji brojka od sedam alimentacija koje plaća na račune šest različitih žena, a neslužbeno se barata i s još brojnijim, dvoznamenkastim potomstvom.
Iza sebe su ostavili kaos. Brutalno talentirani, ali i brutalno ludi i neukrotivi
Pravi problemi s glavom, zakonom, opijatima i pištoljima krenuli su kad je završio svoju supersoničnu priču i preko Clevelanda došao u Portland Trail Blazerse. U tom trenutku najgoru svlačionicu na svijetu u koju ste mogli donijeti svoje poroke i probleme.
Na prijelazu između dvaju tisućljeća Portland je već figurirao kao mjesto gdje dolaze otpadnici i luđaci, ali nitko ni slutio nije što će se sve ondje odviti. Kad je Kemp stigao, Blazersi su se još uvijek čistili od budalaština koje im je tijekom 1990-ih ostavio Isaiah Rider, jedna od najluđih glava tog vremena.
Rider je lik koji je, slično Kempu, bio jedan od fizički najdominantnijih igrača svoje generacije i predodređen za zvjezdanu karijeru. Ali luda glava kočila je moćno tijelo. Jednom prilikom udario je šeficu bara u Minnesoti, odakle je 1996. poslan u Portland nakon što je kažnjen zbog posjedovanja marihuane.
A u Portlandu je tek ‘zablistao’. Svađao se s trenerima, suigračima, pljuvao navijače, što je još ‘kamilica’ za ono što je radio izvan terena. Završio je nakon odlaska iz Portlanda i u zatvoru zbog posjedovanja kokaina i bježanja od policije.
Bio je ‘slavan’ po kašnjenju, kako na treninge, tako i na utakmice. Jednom je prilikom zakasnio na klupski čarter za Phoenix, pa je vrijeđao i pljuvao službenike u zračnoj luci kad su mu odbili osigurati privatni avion ‘na veresiju’. Došao je ipak u Phoenix redovnom linijom dan kasnije, priključio se suigračima u hotelu i, činilo se, spasio stvar. A onda je zakasnio na autobus koji je vodio momčad u dvoranu i jurio za njima taksijem.
Kad su ga se 1999. uspjeli riješiti poslavši ga u Atlanta Hawkse, u Portlandu su mislili da stižu neka mirnija vremena i svlačionica. GM Bob Whitsitt slagao je momčad kao da igra fantasy, gledao je samo brojke i plaće, ali nije pretjerano razmišljao o tome kakve glave i karaktere slijeva u užasno tijesnu svlačionicu. I proizveo je čudovište.
Portland Jail Blazers, kako će zauvijek u povijesti ostati zapisani, iza sebe su ostavili rijetko viđen kaos. Brutalno talentirani, ali i brutalno ludi i neukrotivi. Kad ih je Whitsitt posjeo jednog uz drugog u svlačionicu dogodila se najprije akumulacija, zatim i eksplozija ludila.
Jadni Kemp već je bio nagrižen svojim sranjima i nije mu trebalo puno da ga ostatak Jail Blazersa gurne preko ruba provalije. Već u prvoj sezoni 2000./01. mučio se s zapuštenim tijelom, kilogramima, alkoholom, kokainom i bio je prisiljen na prvu od mnogih (neuspješnih) rehabilitacija.
Ali Jail Blazersi su tek kretali u svoj luđački pohod. Stari dobri Arvydas Sabonis, koji nije bio neki strašljiv lik, dobio je tijekom jedne utakmice ručnik u glavu od suigrača Rasheeda Wallacea, uz poruku “tamo su ti vrata, ovo je *naša svlačionica”. Sabonis ju je shvatio i prihvatio da je bolje otići sam, nego čekati da te *oni iznesu.
A Sheed je bio ključna komponenta svih Portlandovih ludorija. Iako nije imao toliko posla s policijom i zakonom koliko su imali neki njegovi suigrači, njegovo ponašanje na terenu udaralo je ton luđačkoj percepciji te momčadi. Uvijek je igrao na rubu incidenta, svađao se sa svima, gurao, tukao, unosio u lice, a do danas je nedodirljiv njegov rekord od 41 tehničke pogreške u jednoj sezoni. Jednom je naganjao suca po parkingu nakon utakmice (doduše, o tome smo svi bar jednom maštali), a nema valjda nijednog suparnika ili suca s kojim nije bio u klinču.
Izvan terena se volio nadimiti, posebno sa suigračem Damonom Stoudamireom. Jednom prigodom policija ih je zaustavila i htjela malo pregledati auto koji je bazdio po travi, ali Sheed im je pristojno rekao da ne trebaju gubiti vrijeme na pretres jer su travu već popušili. Drugom prilikom je lokalna policija zaustavila njega i Stoudamirea prije nego što su uspjeli sve usisati, pa su obojica morala na odvikavanje i društveno koristan rad.
A Stoudamire, nekoć prva zvijezda ekspanzijskih Toronto Raptorsa i najbolji novak lige, travu je volio više nego loptu. U nekoliko je navrata privođen zbog posjedovanja i korištenja, ali dvije situacije su bile posebno komične.
Jednom je prijavio provalu u kuću, a kad je policija došla na uviđaj, prvo se morala probiti kroz gusti dim popušene trave, pa je prije provalnika na policiji završilo nekoliko njegovih ‘sustanara’. Još jače je bilo kad je pokušao prokrijumčariti nešto trave u avion da mu brže prođe let, ali ju je, mudar kakav jest, zamotao u aluminijsku foliju i tako krenuo kroz detektor metala. Ishod možete pretpostaviti.
Još jedan totem Jail Blazersa bio je Zach Randolph, koji je i prije nego što je zagazio u NBA vode privođen zbog alkohola, trave i nedoličnog ponašanja. O njemu i njegovim avanturama po portlandskim noćnim klubovima ima mali milijun priča, ali najjača je ipak ona koja se odigrala unutar svlačionice.
Randolph od prvog dana nije baš ‘mirisao’ suigrača Rubena Pattersona, ali kad mu je na jednom treningu uhvatio na zub pajdaša Qyntela Woodsa, Zachu je pala roleta. Okrpio je Pattersona šakom u glavu, razmrskao mu očnu šupljinu i uneredio ga na nekoliko mjeseci. Međutim, bio je svjestan koga je udario pa je narednih nekoliko dana izbjegavao treninge i preselio na kauč kod suigrača Dalea Davisa, jer mu je Patterson zapjevao kako će ga ubiti.
A Patterson nije bio lik kojem ne biste povjerovali u vezi s takvim stvarima. U Portland je stigao kao registrirani seksualni prijestupnik, jer je jednom prigodom kad mu je bilo malo dosadno u praznoj kući silovao dadilju svoje djece. Zbog toga je odradio i zatvorsku kaznu, a prije svake promjene momčadi i grada najprije se morao u lokalnoj policiji prijaviti i registrirati kako bi dobio boravišnu dozvolu.
Žena mu je tada progledala kroz prste, ali kad je i nju jednom prigodom ‘zaskočio’, bilo joj je dosta. Najprije ga je prijavila za obiteljsko nasilje, a kasnije je tu prijavu povukla u sklopu sveobuhvatne brakorazvodne nagodbe. Nastradao je od njegove šake i neki lik koji mu je slučajno ogrebao automobil ispred noćnog kluba, za što je dobio prekršajnu osudu.
Patterson je odrastao u teškom okruženju među roditeljima ovisnicima, otac je većinu njegova djetinjstva proveo u zatvoru, majka je umrla kad je bio na sveučilištu. Klasična priča iz američkog geta koja je imala samo jednu dvojbu. “Lopta ili smrt?” Dogurao je do NBA lige, ali putem je silovao, tukao, pio, dimio, svađao se s trenerima, suigračima, sucima i vrijeđao sve što mu se usudilo suprostaviti.
Pokušajte onda zamisliti koliko je muke unutar momčadi bilo potrebno da ga se ukroti kako se ne bi osvetio Randolphu i kako bi njih dvojica nastavila koliko-toliko funkcionirati unutar iste svlačionice. Što je Randolph morao napraviti da mu se ispriča za ‘šljivu’ koju je nosio mjesecima znaju samo njih dvojica. Ali nije prošlo bez ‘reparacije’, budite sigurni.
A taj Woods zbog kojeg su zaratili i sam je bio posebna mustra. Policija ga je jednom prigodom zaustavila zbog prebrze vožnje i našla mu travu u autu, a on nije imao ni vozačku, ni osiguranje pa im je mahao klupskom akreditacijom kao da je kartica za slobodan izlazak iz zatvora u Monopolyju. Još više posla s policijom imao je kad je otkriveno da je organizirao ilegalne borbe pasa, zbog čega je osuđen jedva izbjegavši dulji zatvor.
A još nismo ni došli do Bonzija Wellsa i Dariusa Milesa, koji su jednom prigodom zajedničkim snagama napali svog vlastitog trenera Moa Cheeksa i to — rasističkim uvredama na rubu fizičkog incidenta. Nije smetalo to što su sva trojica iste boje kože. Wells se u nekoliko navrata svađao i sa suigračima i s navijačima — bilo tuđim bilo vlastitim — ali jedna večer u Oaklandu zamalo je izmaknula kontroli.
Po završetku jedne utakmice Wells se zakačio s Chrisom Millsom iz Warriorsa, a dok su se Blazersi tuširali, dvoranu je okružilo nekoliko automobila naoružanih Millsovih pajdaša koji su blokirali izlaze i tražili da Wells izađe iz autobusa na obračun. Izgledalo je gadno, ali osiguranje je uspjelo omekšati nabrijano Millsovo društvo i sprovesti autobus pod oružanom pratnjom do zračne luke.
A rečeni Miles trudio se svim silama pratiti jailblazersko društvo koje je nametalo visoke standarde ludosti. Iako silno talentiran za košarku, za sve drugo bio je užasno nenadaren. I njega je policija bilježila zbog posjedovanja svega i svačega, od trave do pištolja, a sumnjivo društvo i sumnjivi poslovni pothvati doveli su ga do toga da je uspio spiskati svih 60-ak milijuna dolara koje je zaradio i proglašenja osobnog bankrota.
I sad zamislite sve ovo nakrcano u jednu svlačionicu, jedan teren, jedan avion. Postoji čitava knjiga dojmova koju je napisala stjuardesa privatnog aviona vlasnika franšize Paula Allena, kojim su Blazersi često letjeli na utakmice. A i u njoj je izašlo samo ono što je smjelo. Puno toga ostalo je ‘među zidovima’.
O tome koliko su Portland Jail Blazersi bili ludo toksični možda najbolje svjedoči incident koji se dogodio negdje na margini onih glavnih, najluđih likova, a u kojoj su čak i jedan divovski Bosanac i jedan divovski Korejac poprimili zrno tog ludila koje ih je okruživalo.
Naime, tijekom ljetnog trening-kampa dvojica 222 centimetra visokih centara Nedžad Sinanović i Seung-Jin Ha zajedno su brusili svoje elemente igre, igrali jedan-na-jedan i borili se za mjesto u momčadi. Sve dok jednom nije eskaliralo i završilo u klinču dvojice gorostasa koje su u snažnom hrvačkom zahvatu morali razdvajati nazočni treneri, domari i zaštitari.
Sinanović je iskoristio trenutak Korejčeve nepažnje kako bi plasirao kroše u njegovu glavu, a kad su ih konačno rastavili, Ha je urlao “Tužit ću te, tužit ću te!”, valjda jedino engleskog što je znao. Ali umjesto pravne akcije odlučio je pokrenuti pravu. Otišao je u teretanu, donio neku metalnu šipku i njome nasrnuo na Sinanovića, koji je dobio po rebrima prije nego što su ih odvukli svakog na svoju stranu. Ne dvorane, nego svijeta.
Zloglasni Portland Jail Blazers.
Nikad ništa nisu osvojili, iako su i talenta i potencijala imali koliko hoćeš. Skromni softver, međutim, nikako nije uspijevao pratiti njihov raskošan hardver, pa su nastajali kratki spojevi koji su rezultirali kaosom. I na parketu i izvan njega.
Shawn Kemp zapravo nije imao nikakve šanse. Makar su njegovi problemi bili tek mali komadići mozaika najluđe košarkaške družine u povijesti.
