Laboratorij

Conteovi heroji iz sjene

Analiziramo: I oni su dali veliki obol osvajanju scudetta

Ono što je Antonio Conte započeo, to je i okončao.

Još tamo u sezoni 2011./12. Conte je kao trener vratio Juventus na vrh talijanskog prvenstva, osvojivši naslov prvi put nakon povratka iz druge lige. Bio je to početak niza od devet uzastopnih Serie A titula, a simbolično je upravo isti trener prekinuo taj niz, na klupi Juventusova velikog rivala. Četiri kola prije kraja prvenstva Inter je matematički osigurao svoj ukupno 19. scudetto i prvi nakon Mourinhove trostruke titule iz 2010.

Uz patološkog pobjednika Contea, standardni junaci ove priče nekako se već znaju. Mnogo se ove sezone pisalo i govorilo o važnosti Romelua Lukakua za Interovu igru i završnicu, o sigurnosti koju na sredini terena osiguravaju Marcelo Brozović i Nicolò Barella te o fantastično pogođenom transferu Achrafa Hakimija iz Real Madrida. Njihov utjecaj vjerojatno je bio najosjetniji tijekom pohoda na talijanski tron te nisu bez razloga naglašavani kao ključni igrači milanskih crno-plavih.

No, osim njih postoji još niz igrača i detalja koji su obilježili ovu sezonu, a plan je malo se osvrnuti na one pojedince koji možda nisu dobili toliko pozornosti, a imali su značajan utjecaj na konačno Interovo slavlje.

Lukakuova veća uloga u kreaciji donijela je Lautaru više slobodnog prostora u samoj završnici, a u Lukakuu i dodatnog playmakera

Možda ne upada u potpunosti u taj opis zbog niza pohvala koje je primala tijekom šampionske sezone, ali posebno mjesto zaslužuje posljednja linija u Conteovih standardnih 3-5-2. Kada ekipa primi najmanje golova u ligi, njih zasad 30 u 35 utakmica, jasno je da će svoj dio lovorika dobiti cijela obrana, ali ono gdje su se ona posebno isticala te svojoj ekipi donosila dodatnu razliku bila je igra u suprotnom smjeru, u fazi napada.

Interovih 52,3 posto posjeda lopte u prosjeku po utakmici dosta svjedoči o tome koliko je momčad rezervirana u oslanjanju na igru kroz posjed. No, u trenucima kada kreće u izgradnju napada, upravo je posljednja linija ključ. Bočni stoperi, Milan Škriniar desno i Alessandro Bastoni lijevo, po količini dodavanja na 90 minuta igre su se zamalo ugurali među najboljih 20 igrača lige. Točnije, Škriniar je taman uskočio, dok je taj popis Bastoniju izmaknuo za jedno mjesto.

Budući da u današnje vrijeme rijetko koja ekipa ne pokušava igrati neku formu presinga, te s toliko dodavanja i vremena na lopti, ne iznenađuje činjenica da je Inter bio jedna od ekipa koju je suparnik često pritiskao. Očekivano, većina ekipa koje su imale prosječno viši postotak posjeda lopte od Intera češće su bile pritiskane od strane suparnika, ali u svojoj defenzivnoj trećini samo su Atalanta i Sassuolo po utakmici brojili više takvih situacija. I dok su te dvije momčadi zbog toga bile na samom dnu lige prema pretrpljenim suparničkim startovima u defenzivnoj trećini, Inter je bio u gornjem dijelu iste tablice.

Gledajući cijeli teren, njegovi su igrači na taj način suparniku ‘prodali’ najmanje lopti u cijeloj ligi, što je uistinu neuobičajeno.

U kombinaciji s Brozovićem na poziciji zadnjeg veznog, gotovo nikad nisu imali problema u izlascima — bilo da lopta napreduje preko vezne linije ili da netko od stopera uzme stvar u svoje ruke. Škriniar i Bastoni mogli su kvalitetno iznositi loptu ili upošljavati suigrače u linijama ispred, a dodatnu dozu sigurnosti davao je Stefan de Vrij, centralni branič u sustavu s trojicom stopera. Uspijevali su navući suparnika, izigrati ga preko obrambene linije i potom prilično okomito krenuti prema suparničkom golu, a za takav način igre esencijalni su bili stoperi koji su sjajni s loptom u nogama, što je uz sve omogućavalo i bekovima da se dižu visoko i spremno sudjeluju u završnici napada.

Iz svega su profitirali i igrači naprijed, a na nešto dorađenijoj i uspješnijoj Lukakuovoj igri u link-upu dodatni iskorak je napravio Lautaro Martínez. Njegova 4,5 udarca na 90 minuta prošle sezone bila su daleko najviše u Interovim redovima; usporedbe radi, njegov partner iz napada koji je zabio šest golova više, Lukaku, sezonu je zaključio sa 2,9 udaraca prema golu na 90 minuta igre. Naravno, stare navike se teško mijenjaju, pa iako se malo ‘smirio’ i ove sezone je zadržao najviši volumen šutova u Interu, ali je pucao iz boljih i izrađenijih situacija što mu je donijelo i veći uspjeh pred golom.

Njihova godinu dana uigranija suradnja i Lukakuova veća uloga u kreaciji donijela je Lautaru više slobodnog prostora u samoj završnici, a u Lukakuu i dodatnog playmakera koji mu je u domaćem prvenstvu izravno namjestio pet golova ove sezone. Belgijanac je s obzirom na prošlu sezonu podigao broj progresivnih dodavanja, dodavanja u kazneni prostor i stvorenih prilika za šut, što je na kraju rezultiralo s dizanjem brojki asistencija s prošlosezonske dvije na ovosezonskih 10, a time se često okorištavao njegov argentinski partner u napadu.

Smanjio je, dakle, broj udaraca na 3,9 po 90 minuta, te je, iako je odigrao zasad ukupno manje minuta nego prošle sezone, nadmašio golgeterski učinak iz sezone 2019./20. za dva ligaška pogotka, odnosno, ove sezone ih je dosad zabio 16. Iz gornje grafike je jasno da je počeo dolaziti u nešto bolje situacije iz kojih je veća vjerojatnost da će udarac rezultirati pogotkom, ali i da je te situacije uspješnije realizirao. U prosjeku se približio za metar i pol suparničkom golu, te su njegovih udarci postali puno ubojitiji.

No, nije on jedini napadač koji je doživio skok. Već prošle sezone je Inter i od Alexisa Sáncheza počeo dobivati djelić njegova starog sjaja. U dvije sezone provedene u Manchester Unitedu skrenuo je s trase i razine koju držao od Udinesea, preko Barcelone do Arsenala, kao i u dresu reprezentacije, pa je suludo uopće očekivati da će se Čileanac vratiti na standard svojih najboljih sezona otprije nekoliko godina. To bi značilo da će zabiti preko 15 golova u sezoni i tome dodati još 10 asistencija; no, i u doziranoj minutaži, većinom ulazeći s klupe, dao je Conteu naznake fantastičnog igrača kakav je nekoć bio.

Sánchez više nije u mogućnosti kontinuirano napadati suparnika s loptom u nogama, kretati u solo prodore, probijati linije i toliko često završavati akcije. Čak i kad se u obzir uzmu ove dvije sezone u Interu, u kojima otprilike igra 40 minuta po susretu, te skaliraju na 90 minuta, u tom segmentu igre ne može pratiti starog sebe. Dvostruko manju ukupnu i progresivnu udaljenost prođe s loptom u nogama sada nego što je prelazio prije dvije i pol sezone, ali to je svejedno dovoljno da Interu ponudi dio onoga što momčadi nedostaje gledajući ostatak kadra — razliku u situacijama jedan-na-jedan.

Inter je ekipa koja u Serie A ove sezone prema StatsBombu ima 6,9 uspješnih driblinga po utakmici, što je bolje jedino od Beneventa na posljednjem mjestu te kategorije. Daleko od toga da to Alexisa čini dijelom apsolutne elite, ali njegova 2,3 uspješna driblinga na 90 minuta svrstavaju ga među 20 najboljih u ligi. Naravno, prilikom tog rangiranja u obzir treba uzeti činjenicu da je većinu utakmica ulazio u zadnjih 15-ak minuta utakmice, ali zato to spominjemo upravo u kontekstu impulsa koji donosi s klupe.

Conte mu je namijenio ulogu u kojoj ciljano ulazi u trenucima kada je suparnik energetski pao pred kraj utakmice, a on se u njoj snašao iznimno dobro. Teško je nagađati što bi se dogodilo kada bi mu se minutaža digla, ali velika je vjerojatnost da bi njegov doprinos ekipi opao. Skupilo se puno minuta i previše natjecanja u njegovim nogama, a u ovom scenariju, u kojem zbog svježine do izražaja više dolazi individualna kvaliteta, Inter od njega ne dobiva samo spomenute driblinge, već i vrlo korisnog razigravača i kreatora za ekipu u završnicama utakmica.

Razinu golova i asistencija na 90 minuta igre, kao i očekivanih golova i asistencija, podigao je na razinu svojih najproduktivnijih sezona, jer u tom kontekstu igre ima dovoljno malo, ali i dovoljno puno minuta da pokaže da nije u potpunosti ‘bivši igrač’. Možda nije više nositelj igre u ekipi koja se bori za najviše ligaške pozicije, ali očito je toga i sam postao svjestan. Nauštrb ogromnog ugovora iz Uniteda pristao je na ulogu koja mu nudi dobru priliku za nastupe, u važnoj ulozi Conteova igrača s klupe koju je odradio idealno.

Osim toga, svoju predanost pokazivao je i u suprotnom smjeru igre, aktivno pritisnuvši suparnika na njegovoj polovici, što nije svakodnevna karakteristika bivših velikih zvijezda. Naime, samo su trojica igrača upisala više pritisaka na suparnika u napadačkoj trećini od njega, dok ih je samo njih sedam imalo više u centralnoj trećini terena, mahom igrači u sličnoj ulozi kao Alexis u Interu, čime je pružio svojoj ekipi upravo ono što treba od nekoga tko uđe pokrenuti momčad.

Prvenstvo je osvojeno, a mnogi igrači našli su svoju idealnu ulogu tijekom tog pohoda, ali pitanje je što nosi bliska budućnost. Conte nije poznat kao trener koji se dugo zadržava na klupi jedne momčadi. Više od dvije sezone kontinuiranog rada nije upisao ni u jednom od svojih dosadašnjih klubova, a sada je pred njim rušenje vlastitog rekorda od 106 odrađenih utakmica tijekom jednog mandata, iz doba kada je sjedio na Chelseajevoj klupi, pa svakako ostaje pitanje hoće li sada biti nešto drugačije.

No, to je možda i sporedno, budući da još tamo iz veljače datira priča kako je Interov kineski vlasnik Suning u velikim financijskim problemima, zbog kojih je, uostalom, krajem istog tog mjeseca ugasio Jiangsu FC — prvaka kineske Superlige iz prošle sezone. Iz te perspektive onih 149 milijuna eura koje je Gazzetta dello Sport objavila kao iznos koji Inter isplaćuje svojim igračima mogao bi se pokazati kao prevelik teret. Bila bi stvarno ogromna šteta kad ova momčad ne bi dobila pravu priliku da spremna i kompletna krene u pokušaj obrane naslova iduće sezone.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.