Do utakmice s Ciprom hrvatska je nogometna reprezentacija bila u nizu od pet utakmica bez pobjede, od čega poraz nije upisan samo protiv Turske u prijateljskoj utakmici. S druge strane, svi negativni rezultati upisani su službenim utakmicama — u tri susreta UEFA-ine Lige nacija te na otvaranju kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo 2022. To je negativni niz službenih utakmica kakav reprezentacija dosad nikad nije imala.
Iako poraz od Slovenije nije nenadoknadiva šteta u kontekstu kvalifikacijske skupine, pobjeda na Rujevici protiv Cipra u subotu bila je stvar imperativa. Tri boda donijela su malo mira u svlačionicu prije utakmice protiv Malte i lov na nova tri unaprijed upisana boda, ali i taj poraz u Sloveniji samo je još jedan u nizu slabih rezultata iz utakmica koje se igraju u gostima.
U svom debiju Zlatko Dalić je na gostovanju svladao Ukrajinu u borbi za plasman na Svjetsko prvenstvo u Rusiji, ali u idućih 11 službenih gostujućih utakmica Hrvatska je pobjedu upisala samo protiv Slovačke, dok je nakon 90 minuta igre čak sedam puta s gostovanja odlazila pognute glave. Naravno, uvođenje Lige nacija u kojoj je Hrvatska oba puta nastupala u najsnažnijoj kategoriji zacrtalo je opasne suparnike u raspored Vatrenih, ali s posljednjim utakmicama na klupi Dalić je postao izbornik s najmanjim postotkom osvojenih bodova, a da je ekipu vodio barem 10 utakmica.
Nitko ne može izbrisati ili zanemariti srebro sa Svjetskog prvenstva u Rusiji, ali činjenica je da je Dalićeva Hrvatska nakon 40 utakmica pod njegovim vodstvom uzela 54,2 posto mogućih bodova (kada bi se oni dijelili za svaku odigranu utakmicu), što je za 0,5 posto manje od doba kada je Zlatko Kranjčar bio na klupi reprezentacije. Naravno, ta usporedba znači relativno malo, jer u kontekst se ne uzima ni snaga vlastite momčadi, ni snaga suparnika s kojima se morao nadmetati, već samo konačni ishod utakmica.
Ako bismo povijest rezultata hrvatske nogometne reprezentacije prikazali kroz kretanje ELO ratinga preko metode pomičnih prosjeka za posljednjih pet utakmica, zbog boljeg prikaza trenda i izbjegavanja velikih amplituda uzrokovanih jednom utakmicom (računanje prosječnog ELO ratinga za prethodnih pet utakmica u bilo kojem trenutku), jasno bismo vidjeli da posljednje tri i pol godine otkad je Dalić na klupi ni izbliza ne predstavljaju nekakav pad kvalitete domaće izabrane vrste.
Najveća kriza rezultata, a može se reći i kvalitete u reprezentaciji, započela je nakon osvojene bronce u Francuskoj, a kontinuirani pad trajao je sve do vladavine Otta Barića i njegove borbe za što boljim rezultatom na Europskom prvenstvu 2004. Kao što vjerojatno znate, poraz od slabe ekipe nosi puno teži udarac na ELO bodove nego što će donijeti poraz od ekipe koja je jača od vas, a tu je Dalićeva priča ipak malo specifična. Novitet s kojim se on u svom mandatu morao boriti je bila Liga nacija, sa suparnicima koji pripadaju najvišem razredu europskog reprezentativnog nogometa, zbog čega bazične usporedbe nisu validne.
Nakon velikih natjecanja Hrvatska u pravilu slabije nastupa kada je pod izbornikom koji ju je vodio na tom natjecanju. Brojke potvđuju taj dojam
Stoga smo odlučili provjeriti koliki postotak bodova je hrvatska reprezentacija osvajala u ciklusima između velikih natjecanja, te provjeriti njihovu ovisnost o snazi suparnika s kojim se Hrvatska susretala u tim utakmicama.
Uzeli smo sve utakmice reprezentacije odigrane nakon Svjetskog prvenstva 1994., izuzev onih na samim velikim natjecanjima, te smo ih prikazali na grafu ispod — gdje primjerice, točku označenu kao “EP 2008” predstavljaju sve utakmice u periodu nakon Svjetskog prvenstva 2006., do Europskog prvenstva 2008. Za prikaz snage suparnika izbjegavali smo koristiti prosječnu ELO vrijednost zbog utjecaja velikih anomalija poput San Marina, već smo se odlučili za medijan uzorka, vrijednost koja uzorak dijeli na dva jednaka dijela — polovicu uzorka čiji su svi članovi imaju vrijednost veću i polovicu gdje su svi manji od te vrijednosti.
Kao što vidimo, aktualno razdoblje je drugo najneuspješnije u povijesti, ali je i, gledajući snagu nekakvog srednjeg suparnika, teže razdoblje reprezentacija imala samo u ciklusu kvalifikacija za Europsko prvenstvo 2000., koje je ujedno i rezultatski najslabije u povijesti, te uz ovo trenutno jedino ispod 50 posto osvojenih bodova.
No, baš zbog skaliranja i rangiranja ovog ciklusa, bez utjecaja ekipa iz Lige nacija, povukli smo regresijsku liniju koja najbolje objašnjava odnos promatranih varijabli te se preko nje vidi kako uspjeh prati snagu suparnika, što je u potpunosti očekivano.
Ipak, ono što možda iznenađuje je činjenica da je ovaj ciklus, kada mu se oduzmu sve utakmice Lige nacija, otprilike jednako ispod vrijednosti predviđene regresijskom linijom kao i onaj kada su uključene. Odnosno, underachievement je prilično usporediv, što znači da, iako su opravdanja loših rezultata zbog teških suparnika donekle opravdana, ne govore ni približno cijelu priču, budući da su rezultati i iz ostalih utakmica ispod očekivanja reprezentacije.
Čak je i protiv tih najboljih reprezentacija svijeta situacija znatno lošija nego na što smo naviknuli tijekom godina. Naime, ako granicu ELO ratinga suparnika postavimo na 1900 bodova, odnosno vrijednosti koju je otprilike imala Engleska kada se Hrvatska susrela s njom u listopadu 2018., ili vrijednosti koju ova reprezentacija Švedske iz ogleda Lige nacija ne zadovoljava, dolazimo do podatka da je Hrvatska nakon SP-a u Rusiji igrala devet takvih ogleda, te je izvukla jednu pobjedu i dva remija. U bodovnom stanju to znači da se osvojilo 18,5 posto mogućih bodova, što je znatno manje od 41,0 posto koliko je Hrvatska do tog trenutka uzimala. Postotak bodova je još i veći ako se u obzir uzmu samo službene utakmice.
Isto tako, u razdoblju koje uključuje kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo 2018. je snaga suparnika prilično usporediva — medijan ELO ratinga suparnika iz tog uzorka je 1764, ili za samo šest ELO bodova manji nego u ovom aktualnom, ali je razlika u ostvarenom rezultatu prilično velika. Dio igrača nakon osvojenog srebra otišlo je u reprezentativnu mirovinu te je ekipa ostavljena u svojevrsnom mini-rebuildingu, što je svakako utjecalo na nastupe i kvalitetu igre, ali s druge strane se može pričati i o trendu slabijih rezultata kada izbornik koji je ekipu vodio na velikom natjecanju ostane na klupi nakon njega.
Miroslav Blažević je i nakon Eura 1996. i nakon SP-a 1998. imao velikih problema u kvalifikacijama, iako je nakon dodatnih kvalifikacija za Francusku na samom prvenstvu došao do trećeg mjesta. Slavena Bilića nakon Eura 2008. rezultati nisu u potpunosti napustili, ali se nije uspio kvalificirati na iduće SP, dok su Ante Čačić i Niko Kovač napustili izborničko mjesto na isti način na koji su došli — kada su se gasili požari u zadnjim kolima idućih kvalifikacija. Uostalom, tako je na klupu stigao i aktualni izbornik.
Zbog dojma da nakon velikih natjecanja Hrvatska u pravilu slabije nastupa kada je pod izbornikom koji ju je vodio na tom natjecanju, odlučili smo provjeriti je li to istina, te to usporediti sa europskim reprezentacijama koje su se od 1996. (od prvog hrvatskog nastupa) do danas kvalificirale na barem pola velikih natjecanja. Odnosno na barem sedam od 13 posljednjih svjetskih i europskih prvenstava, a takvih je uz Hrvatsku još njih 14, iako smo iz uzorka izbacili Švedsku — razlozi za to su da su im nakon gotovo svakog natjecanja izbornici ostajali na klupi, pa se onda rezultat nema s čim ni usporediti, a činjenica je i da su u određenom razdoblju bila dvojica izbornika u isto vrijeme, od kojih je Lars Lagerbäck ostao i nakon što je Tommy Söderberg otišao.
U procesu smo svaku reprezentaciju uspoređivali s njom samom, odnosno s njenim ostvarenim prosjekom bodova od ljeta 1996. do danas. Brojke potvđuju dojam, Hrvatska je uistinu imala negativan utjecaj s obzirom na prosječno ostvareni rezultat onda kad se izbornik ne bi mijenjao. Najslabiji rezultat među navedenim reprezentacijama kada izbornik ima kontinuitet ostvaruje Italija, ali u tom slučaju se radi o uzorku od tek 50 utakmica (Hrvatska ima 130 takvih utakmica), te dvojicu izbornika od koji je Giovanni Trapattoni u ‘plusu’, dok je cijeli minus generirao Cesare Prandelli nakon Europskog prvenstva 2012.
Otprilike na nuli se nalaze najuspješnije reprezentacije tog razdoblja — Španjolska, Njemačka i Francuska, te Češka. Sve ostale reprezentacije, njih osam, ostvaruju bolje rezultate kada im izbornik ostane na klupi reprezentacije nakon nastupa na velikom natjecanju. Najveće skokove bilježe Belgijci, Englezi i Nizozemci, koji udio osvojenih bodova dižu za preko osam postotnih poena, ali u globalu se pokazalo da kontinuirani izbornički rad donosi nešto bolje rezultate, što je sukladno generalnom mišljenju, dok Hrvatska pomalo prkosi standardu.
Zanimljiv je to fenomen hrvatskog nogometa, ali sigurno ne i nešto što ulijeva povjerenje u nastavak ovog ciklusa. Doduše, ne mora to ništa značiti, jer tijekom tih 25 promatranih godina promijenilo se pregršt igrača i izbornika u svim europskim reprezentacijama, pa tako i u Hrvatskoj; no, kada se u obzir uzme da Dalićeva ekipa nakon Rusije rezultatski podbacuje s obzirom na očekivanja, i to bez obzira uključi li se u analizu Liga nacija ili ne, te da niti igra momčadi blago rečeno ne izgleda najbolje, onda je jasno da se ne nalazimo u pretjerano obećavajućoj situaciji.
Već smo ranije, nakon odigranih utakmica protiv Slovenije i Cipra, pisali o igri reprezentacije i problemima s kojima se ona trenutno susreće, ali niti analiza učinka i rezultata posljednje gotovo tri godine ne donosi ništa pozitivno cijeloj priči, već samo dodatno potvrđuje ono vidljivo golim okom. Hrvatska nogometna reprezentacija se nalazi u krizi igre i rezultata. Ako se ubrzo ne trgne i pronađe odgovarajuća rješenja na terenu ili izvan njega, teško se može očekivati dobar rezultat na Euru ovog ljeta.
