U svibnju 1950. je John Nash, 22-godišnji student na sveučilištu Princeton, završio svoju doktorsku disertaciju. Činjenica da golobradi mladić sa samo 22 godine planira postati doktor znanosti na jednom od najprestižnijih svjetskih sveučilišta i nije bila najčudnija stvar u cijeloj priči. Naime, rad s kojim je Nash planirao steći najvišu akademsku titulu imao je jedva preko 20 stranica. No, tih 20-tak stranica ne samo da je bilo dovoljno da 22-godišnjak postane doktor znanosti, već mu je spomenuti rad donio i Nobelovu nagradu. Nash je svojim kratkim radom etablirao sasvim novu granu matematike pod nazivom Teorija igara (eng. Game Theory) koja se bavi proučavanjem strateškog odlučivanja u situacijama ‘sukoba’ u kojem uspjeh nekog racionalnog agenta (čitaj: osobe) ovisi o odlukama drugih.
Više od 50 godina poslije je Billy Beane, generalni menadžer Oakland Athleticsa i jedan od pokretača analitičke revolucije u baseballu, imao gotovo mistično prosvjetljenje.
“Ako pokušamo igrati kao Yankeesi ovdje, u skautskoj sobi, izgubit ćemo od Yankeesa tamo, na terenu”, urlao je Beane na svoje skaute. Stvari su iz strateške perspektive bile jednostavne: novac kupuje kvalitetu, kvaliteta ‘kupuje’ pobjede, a Athleticsi nisu imali ni približno novca kao Yankeesi. Za razliku od ostalih američkih profesionalnih liga, MLB nema ‘tvrdi’ salary cap, pa su tako Yankeesi 2002. sa 125 milijuna dolara imali triput veći budžet za plaće od Athleticsa (41 milijun $).
Je li Simeone predugo bio na ‘tamnoj’ strani i može li zaista redefinirati svoj pristup i filozofiju?
Ista, nepobitna financijska logika vrijedi i u nogometu, s tim da su razlike još veće.
Novac kupuje kvalitetu, a kvaliteta je ponajviše određena onime što igrač može napraviti s loptom u nogama. Ovakva opsjednutost loptom u interpretaciji nogometne igre dovela je to toga da se kvaliteta igrača primarno evaluira kroz on-the-ball statistike i napredne metrike kao što su golovi, asistencije, ključna dodavanja, xG, VAEP, itd, o čemu smo pisali u prošlim izdanjima Laboratorija. Iako on-the-ball analitika napreduje velikim koracima i potpunosti mijenja nogometni ekosustav osiguravajući kompetitivnu prednost onima koji ju znaju iskoristiti, ona je samo jedan manji dio priče.
Jer kako, na primjer, mjeriti ovo?!
Najzaslužniji igrač za pobjednički gol belgijske reprezentacije je Romelu Lukaku, koji niti jednom u akciji nije dodirnuo loptu. Prvo je odvukao japanskog obrambenog igrača kako bi otvorio stranu za Thomasa Meuniera, da bi nakon toga propustio loptu serviravši je Naceru Chadliju pred praznu mrežu.
Ili kako mjeriti igru koju Klaas-Jan Huntelaar prikazuje bez lopte?
Huntelaar svojim kretanjem ‘drži’ dvojicu obrambenih igrača, a zatim na prvu ‘nelogičnom’ kretnjom u stranu Arjena Robbena zapravo otvara prostor za Robbenov forte, cut u lijevu stranu — a jednom kad Robben ‘slomi’ na lijevu, svi znamo što slijedi.
Inteligentna kretanja poput ovih te manipulacije obrambenim igračima i prostorom nećete vidjeti u statistikama, pa ipak su krucijalni aspekt nogometne igre. Cijela filozofija Juego de Posición, tj. pozicijski nogomet čiji je najveći proponent Pep Guardiola, bazira se na koordiniranim kretanjima bez lopte kako bi se maksimalno iskoristio prostor i omogućilo što više slobodnih koridora za dodavanje. Bez obzira na silni talent s kojim raspolažu, superiornost u pozicioniranju zapravo je glavni faktor dominacije Pepovih ekipa. Nasljeđe je to Johana Cruyffa, tvorca moderne Barcelone, Pepova učitelja i čovjeka koji je nogomet promatrao očima arhitekta, shvativši da je fundamentalni izazov pred svakom ekipom kako pametno iskoristiti limitirani prostor na katkad klaustrofobičnom nogometnom terenu.
No, svaki yin ima svoj yang; svijetlo ima tamu, jer Sila mora biti u ravnoteži, a dualnost ispoštovana. Tako uz one koji žele ‘stvarati’ prostor postoje i oni koji ga žele ‘uništiti’, a tama ima svog princa i zove se Diego Simeone.
Naravno, svijetlo i tama su metafore, ali nigdje nisu toliko žive, toliko opipljive i stvarne kao u Argentini i sukobu između menottisma, lepršavog nogometa Cesara Luisa Menottija i bilardisma, pragmatičnog i borbenog (neki će reći prljavog) nogometa Carlosa Bilarda. I ‘Mršavi’ i ‘Nosonja’ postali su svjetski prvaci s Argentinom, što je samo poslužilo kao dodatna municija njihovim sljedbenicima i ulje na vatri vječne svađe.
Diego Simeone, poput kakvog filmskog lika, odrastao je u toj borbi Svijetla i Tame, rastrgan između dviju suprostavljenih Sila u vječnom argentinskom kolebanju. Trenirao ga je tako i sam Bilardo, u reprezentaciji i Sevilli (zajedno s jednim drugim Diegom i našim Davorom Šukerom), a trenirao ga je i čovjek koji je bio veći Bilardo od samog Bilarda, Victorio Spinetto. No, isto tako, Diego je imao priliku učiti od Marcela Bielse, čovjeka koji je beskompromisnu ljubav prema napadačkom nogometu naslijedio od samog Menottija i za kojeg je Simeone izjavio da je najbolji trener koji ga je trenirao. U toj internoj borbi Diego je pokušao pomiriti različite utjecaje eklektično uzimajući od jednih i drugih — ali što zbog karaktera, što zbog okolnosti, tamna je strana bila jača.
Simeone je i karakterno i igrački oduvijek više naginjao bilardismu, ali njegova konačna, trenerska transformacija i prelazak na tamnu stranu dogodili su se daleko od rodne Argentine. Natruhe opsesije obrambenim segmentom i stavljanja fokusa na njega bile su vidljive već u Cataniji, ali čovjek u crnom svoju je transformaciju završio u Madridu. Diego je, poput Billyja Beanea prije njega, shvatio da iza sebe nikad neće imati financijske resurse Barcelone i Real Madrida, a povezano s tim ni igračku klasu, sve one umjetnike lopte poput Lea Messija, Neymara, Cristiana Ronalda… Ali ako ne može kupiti kvalitetu (koja se primarno plaća na temelju on-the-ball evaluacija), možda može imati igrače koji su najbolji bez lopte?
Rečenica koju ste upravo pročitali na prvu zvuči suludo. Nogomet je igra u kojoj je lopta u fokusu, sve se vrti oko lopte, na kraju krajeva glavni cilj je ugurati loptu u mrežu, ali tu opsjednutost loptom u interpretaciji nogometne igre Simeone je odlučio pretvoriti u svoju korist i potpuno okrenuti paradigmu.
“Ako ne možemo biti najbolji s loptom, bit cemo najbolji bez lopte”, razmišljao je Simeone, “ako su svi fokusirani na ono što igrači mogu s loptom, a to ne možemo platiti niti se kvalitetom natjecati s Barçom i Realom, možemo kupiti i stvoriti igrače koji će biti najbolji bez lopte“. Simeone je, poput Cruyffa, shvatio fundamentalnu važnost prostora, samo je odlučio ovladati njim na drugačiji način, a iz škole jednog drugog sljedbenika Tame, onog koji je s Interom ‘odbio’ igrati nogomet i tako srušio Barcelonu u svom peaku, naučio je da ne mora kontrolirati loptu ako kontrolira prostor.
Opsjednutost loptom u interpretaciji igre tolika je da se čak i obrambeni učinak primarno mjeri kroz akcije na lopti: startovi, dobiveni skokovi, blokirani udarci, itd, iako je primarni cilj svakog obrambenog igrača spriječiti suparnika da uopće dođe u posjed lopte, prije svega pametnim pozicioniranjem i anticipacijom.
Paolo Maldini, u očima vašeg autora vjerojatno GDOAT, poznat po tome da je rijetko uklizivao, sažeo je bit igre u obrani sljedećom izjavom: “ako moram uklizati, to znači da sam prethodno već pogriješio”. Kognitivna falinga (bias) zbog koje lakše uočavamo i cijenimo nešto što se dogodilo (npr. start na loptu), a ignoriramo ono što se nije dogodilo (zbog kvalitetnog pozicioniranja) rezultira tim da puno teže evaluiramo obrambenu igru, posebno onu bez lopte. Ista je to pogreška u razmišljanju koju smo spomenuli u prošloj epizodi Laboratorija, koja ja natjerala Sir Alexa Fergusona da proda Jaapa Stama i gadno požali zbog toga.
Problem evaluiranja obrane puno je dublje filozofsko pitanje jer vas tjera da razmišljate u domeni alternativne stvarnosti: što bi se dogodilo da X nije zatvorio koridor dodavanja ili da Y nije pravodobnim startom spriječio kontru? Najbolji ishod kojeg možete ostvariti u napadu je postići gol, ali za obranu vrijedi suprotno, najbolji ishod u obrani je gol kojeg niste primili, događaj koji se zapravo nije dogodio. Kada igrač očisti loptu s crte poprilično je jednostavno zamisliti alternativnu stvarnost u kojoj je vaša momčad primila gol. U takvoj situaciji jako smo svjesni značaja obrambene reakcije; no, ironično, najčešće je to plod slučajnosti, odnosno toga da se igrač spletom okolnosti našao na pravom mjestu u pravo vrijeme, dok s druge strane jako velik broj namjernih i kvalitetnih kretanja te pametnog pozicioniranja kroz utakmicu prolazi sasvim neopaženo.
Upustimo se u jednu mentalnu vježbu, pogledajte još jednom video s početka teksta: što bi se dogodilo da japanska ‘petica’ nije otpratila Lukakua prema sredini terena? Sa znanjem koje sada imamo, možemo reći da vjerojatno ne bi pao gol, a Japan bi možda čak prošao u četvrtfinale, ali da se to dogodilo u stvarnosti ne bismo uopće bili svjesni koliko je reakcija obrambenog igrača bila važna.
Neke stvari o kojima pišem na prvu možda zvuče poprilično banalno, a jedna od tih bi bila sljedeća rečenica: u bilo kojem trenutku utakmice samo jedan igrač može imati loptu u svom posjedu. No, često bitne spoznaje idu kroz razumijevanje najjednostavnijih, fundamentalnih elemenata igre, pa tako činjenica da samo jedan igrač može biti u posjedu lopte povlači sljedeći zaključak: dok je za njega najvažnija sposobnost baratanja loptom, na kolektivnom nivou je za ostalih 21 igrača u tom trenutku najvažnija vještina kako se kretati i optimalno pozicionirati. Tako je primarni cilj napada pronaći nove načine kreiranja i korištenja prostora, a zadatak obrane je onemogućiti spomenuto, biti maksimalno kompaktan i reducirati prostor. Koncepti su to kojima se treneri svakodnevno bave i kroz treninge prenose na svoje igrače.
Danas uz pomoć tehnologije možemo imati podatke o poziciji svih igrača i lopte svakih desetinku sekunde. Ako se vratimo na primjer s početka teksta, Lukakuovo kretanje na ovaj način možemo promatrati iz potpuno nove perspektive. Tracking data i napredna analitika omogućuju nam da, kao nikad prije, analiziramo i razumijemo prostor, geometriju nogometne igre te interakcije između igrača. Iako je off-the-ball analitika još u svojim počecima, jedan od zanimljivijih pristupa je analiza pomoću Voronoi dijagrama.
Ovakve i slične automatizirane metode za kvantificiranje i analiziranje igre bez lopte odgovaraju načinu na koji moderni treneri percipiraju i analiziraju igru. Primarni alat za analizu off-the-ball performansi je video analiza, pa tako danas svaki ozbiljniji stručni stožer u svom rosteru ima nekoliko video analitičara koji seciraju igru do najsitnijih detalja. Iako profesionalni analitičari imaju puno veći kapacitet razumijevanja i prepoznavanja kompleksnih koncepata i obrazaca u igri kroz video analizu, procesi stvaranja i destrukcije prostora toliko su dinamični da je video analitičarima nemoguće pokriti ih u cijelosti.
Pomoću tehnika koje mogu kvantificirati prostor i igru bez lopte danas počinjemo bolje razumijeti ovaj segment igre te postaje puno lakše pratiti i analizirati kako napadi i obrane manipuliraju prostorom i kreću li se igrači na optimalni način. Tako osim samog pozicioniranja možemo analizirati analizirati kvalitetu presinga, markiranja (i demarkiranja), načine stvaranja brojčane prednosti u određenim zonama terena, kvalitetu dodavanja, ali i samog donošenja odluka, što je jedna od najbitnijih igračkih kvaliteta u modernom nogometu.
Trying out annotated clips. Would love your feedback! pic.twitter.com/x6jnl92dfF
— Last Row (@lastrowview) January 11, 2020
Prostor i vrijeme su neraskidivo povezani — kako u fizikalnom svijetu, tako i u nogometu. Više prostora znači i više vremena na lopti, više vremena za razmišljanje i bolju egzekuciju. S druge strane, manje prostora znači i manje vremena za odluku, pritisak se povećava, a s tim i vjerojatnost za pogrešku. Prilagodbe obrana i reduciranje prostora dovelo su do potrebe za ubrzanjem igre, a za ubrzati igru potrebno je “razviti brže umove, a ne brže noge”, kako kaže Ralf Ragnick. Poboljšanje kvalitete donošenja odluka postaje tako jedna od najvažnijih zadaća trenera, pri čemu analitičke metode već danas igraju značajnu ulogu.
U vrijeme Simeoneovih početaka off-the-ball analitika nije postojala, ali Diego je imao savršeno razumijevanje toga što njegova momčad mora raditi u fazama obrane i negativne tranzicije te znanje kako to isto prenijeti na svoje igrače kroz adekvatan game model. Ono što je Simeone također intuitivno shvaćao, a što će analitika tek kasnije potvrditi, izrekao je Toby Alderweireld u intervju za Het Laatste Nieuws: “Diego me naučio kako uživati u clean sheetu”.
Alderweireld nije slučajno apostrofirao taj segment igre, jer održavanje prazne mreže je omiljeni Simeoneov hobi pa tako Atleti u njegovom mandatu više od 50 posto utakmica završavaju bez primljenog gola. Ipak, Simeone nije neki ludi sljedbenik Annibalea Frossija, poznatog po izreci da je savršeni rezultat nogometne utakmice 0-0. Matematika iza njegova razmišljanja je jednostavna: ako ne primite gol, osvojili ste minimalno jedan bod, a ako pritom uspijete zabiti, imate sva tri. Tek pola desetljeća poslije analizom rezultata utakmica u Top 5 europskih liga utvrđeno je da prazna mreža vrijedi otprilike isto koliko i tri postignuta gola — to jest, u utakmicama u kojima ne primite gol u prosjeku ćete osvojiti isti broj bodova kao i u utakmicama u kojima zabijete tri.
Mike Forde, direktor odjela za analitiku i praćenje performansi u Chelseaju, ističe kako je snažnija korelacija između clean sheetova i pozicije na tablici nego postignutih golova i završne pozicije. Frapantni su to podaci koji dodatno vrednuju značaj obrane, samim tim i cijele igre bez lopte, kao i važnosti razvoja off-the-ball analitike. Podaci su to koji validiraju i Simeoneov paradigmatski shift te opsesiju praznom mrežom.
Možemo reći da je Diego Simeone, uz Jürgen Kloppa, obilježio proteklu dekadu kao jedan od najvećih nogometnih overachievera.
U nevjerojatnom pothvatu srušio je španjolski duopol osvojivši La Ligu, dvaput je uzeo Europa ligu i dvaput igrao finale Lige prvaka, izgubivši oba puta od Real Madrida. Usprkos bolnim porazima, Simeone je ostao vjeran Atléticu i misiji koju je započeo prije nešto manje od 10 godina. Misija je to koja je transformirala klub od skoro pa marginalne momčadi iz gornjeg dijela prvenstvene ljestvice u samu europsku elitu, a ruku pod ruku sa sportskim išao je i financijski napredak. Iako i dalje milijunima daleko od Barcelone i Real Madrida, Atlético više nije financijski patuljak kakav je nekad bio, pa tako danas zauzima 11. mjesto na ljestvici najbogatijih klubova Deloitte Football Money League, kao i onih koji najviše troše na plaće igrača, što je jedan od najznačajnijih prediktora uspjeha.
Simeone je prošlog ljeta tako platio 126 milijuna eura za Joãa Félixa, što je treći najveći transfer svih vremena, a 20-godišnje portugalsko čudo od djeteta nije dovedeno da bude “najbolji bez lopte”.
Naznake su to nekih novih vremena, ali Atléticova igra to ni izbliza ne pokazuje. U sezoni u kojoj se Barcelona i Real Madrid muče, Atlético se muči još više, a Simeoneove trupe nemaju više onaj stari mojo: devet pobjeda, osam remija i tri poraza loš su rezultat za momčad Atléticova kalibra, ali puno lošije izgleda statistika postignutih golova gdje stoji otužnih 22 (iz 20 utakmica), što Simeoneov napad čini sedmim najgorim u La Ligi. Za osvajati trofeje nije dovoljno ne primati golove, potrebno ih je i davati. Mnoge velike momčadi izgrađene su na temeljima jakih obrana, ali to nikada nije bio jedini, niti dovoljan faktor. Svjestan je toga Simeone i razlog je to zašto se oko Felixa počeo graditi neki novi Atlético.
No, ako ostavimo sa strane pitanje je li Diego psihički potrošen i ima li snage ponovo dizati klub nakon 10 godina u njemu, ostaje ono drugo, puno važnije, za samog Diega i egzistencijalno pitanje: je li predugo bio na ‘tamnoj’ strani i može li zaista redefinirati svoj pristup i filozofiju? Najveći je to izazov u karijeri prgavog Argentinca i izazov u kojem će mu najveći neprijatelj biti on sam. Izazov je to koji će tražiti duboko preispitivanje njegova (nogometnog) bitka i koji će u njemu ponovo razbuditi ono vječno argentinsko kolebanje, sukob dviju Sila, Svjetla i Tame, menottisma i bilardisma.
Može li Simeone ponovo vratiti Silu u ravnotežu i natjerati nogometne bogove da mu vrate dug?
