Laboratorij

Dva Hajduka

Dojam je da momčad sada igra lošije nego pod bivšim trenerom. Što kažu brojke?

Predstavljamo novu analitičku kolumnu: Laboratorij…

Na Telesportu znamo da u sportu sve počinje od subjektivnog dojma, ali od samog starta naše argumente gradimo na objektivnim brojevima. Laboratorij je naš pokušaj da u tom segmentu odemo na još višu razinu, da kroz opsežne analize i data science dođemo do dodatnih saznanja, ali i da dodatno približimo statistiku čitateljima, kroz njezine zakonitosti, mogućnosti i eventualne nedostatke.

xxx

Sam Allardyce samo je jednu sezonu tijekom svoje igračke, a — kasnije se uspostavilo — i trenerske karijere igrao izvan Otoka. No, upravo ta sezona, ili bolje rečeno dio sezone, bila je za njega iznimno značajna i formativna. Naime, kada je 1983. igrao za Tampa Bay Rowdies nije mu za oko zapela kvaliteta igrača, trenera ili metoda treninga jer pričamo o vremenima prije MLS-a, kad se soccer ondje borio za primat sa svojoj indoor verzijom, već razina do koje se u američkom sportu služe tehnologijom, podacima i analitikom da bi poboljšali rezultate i efikasnost sportaša na terenu i back-office operacija.

Gotovo 20 godina kasnije, probijanjem Prozonea na tržište i uvođenjem Boltona u Premier ligu Allardyce je dobio idealnu priliku za pokušaj uklapanja sličnih metoda u engleski nogomet. U suradnji s grupom analitičara počeo je kopati po povijesnim podacima premierligaških utakmica koje je Prozone prikupio, u potrazi za nekim smjernicama koje bi klub Boltonova kalibra i dostupnog igračkog kadra mogao slijediti.

Nije im dugo trebalo da dođu do ‘Fantastične četvorke’. Tako je nazvan model satkan od četiriju ‘stupova’ na kojima je počivala cijela ideja igre Allardyceova Boltona, upogonjen ključnim statističkim pokazateljima performansi (KPI). Naravno, stil igre koji se rodio iz podataka o važnosti osvajanja ‘drugih lopti’ ili pretrčavanju veće kilometraže od suparnika nije bio nimalo lepršav ili lijep; štoviše, bio je ružan kao šaka u oko, ali i jednako efikasan.

Prvi put još od 1979. Bolton je na kraju sezone ostao u elitnom društvu, taj je uspjeh ponovio i iduće sezone, a posebno fascinantne su bile sezone koje su uslijedile. Big Sam je svojim stilom igre i igračima koji su ga uspješno mogli pratiti u iduće četiri sezone svaki put završio među najboljih osam u Premier ligi, dvaput izborivši Kup UEFA. Takav rezultat nije ni izbliza repliciran nakon njegova odlaska 2007. Pa ako je Big Sam u podacima mogao tražiti formulu za rezultat u jednoj od najzahtjevnijih liga na svijetu, onda se i mi možemo poslužiti podacima i naprednim statističkim pokazateljima kako bi usporedili dvije verzije jedne ekipe u HNL-u.

Radi se o Hajduku Siniše Oreščanina i Hajduku Damira Burića.

Ova je tema već na startu sezone podijelila Hajdukove navijače. Oreščanin je nedugo nakon preuzimanja kormila podigao igru na zavidnu razinu — kako rezultatski, tako i estetski — kroz nogomet s pozicijskim principima. No, dolaskom Marina Brbića za predsjednika, te eskalacijom sukoba između nove i stare garniture u klubu, situacija i uvjeti rada u klubu pogoršani su do te mjere da poraz od malteške Gżire nije bio slučajnost nego logična posljedica — što, naravno, ne oslobađa odgovornosti samog Oreščanina. Klupu je nakon toga preuzeo Burić, što je protumačeno kao zaokret u klupskoj politici, prije svega u sustavu igre, tj. kontinuitetu filozofije igre. Jedan dio navijača (i medija) to je podržao zbog dobrog rezultata u kriznom trenutku, dok su drugi smatrali (i još uvijek smatraju) da je napravljen korak natrag.

Kad ekipa mijenja stil igre i okreće se drugačijoj filozofiji, onda obično pad u jednom segmentu igre znači rast u nekom drugom. Ovdje to nije slučaj

Sve ovo nagnalo nas je da odbacimo dojam i kroz objektivne podatke u dva nastavka seciramo dvije verzije Hajduka i pokušamo doći do odgovora na neka pitanja. Ne ocjenjujemo tko je bolji trener, ali želimo odgovoriti koje su sličnosti, a koje razlike između njih i kvantificirati ih.

Uzorak Burićevih utakmica nije idealan, budući da za uzorak u analizi uzimamo prvi dio četverokružnog HNL formata, u kojem se Hajduk sa svakim suparnikom susreo jednom. Time ublažavamo utjecaj rasporeda na podatke, tj. mogućnost da uslijed relativno malog broja utakmica jedna jaka ili slaba ekipa s kojim se igra dvaput ima prevelik utjecaj na konačni rezultat, ali također zbog manjeg uzorka gubimo na pouzdanosti i zaključke ćemo morati uzeti s dozom opreza. Detaljno smo secirali obje verzije Hajduka kroz napredne statističke pokazatelje iz Telesportova Laboratorija i usporedili ih kroz 33 bitna segmenta igre, podijeljena na faze napada i obrane te kroz perspektivu posjeda lopte.

Iako je u promatranom razdoblju Hajduk pod Oreščaninom zabijao malo više (1,86 golova po utakmici) nego pod Burićem (1,78), prema razlici očekivanog broja golova (xG) ispred se nalazi Burić. Detaljnije o očekivanim golovima pisat ćemo u drugom nastavku ove analize.

Ako se okrenemo samim napadima, vidimo da je Oreščanin u tom segmentu u prednosti, posebno kada se u obzir uzme efikasnost pozicijskih napada. Gotovo svaki četvrti pozicijski napad koji je Hajduk imao pod Oreščaninom završavao je udarcem prema suparničkim vratima, a nazire se i kako jedan, a kako drugi trener pokušavaju doći do zone udarca. Oreščanin i Burić imaju usporedivu konverziju napada u udarce (nije svaki udarac nastao iz onoga što se ocijenjuje kao napad), ali dok je kod Oreščanina prema podudaranju omjera napada s udarcem i pozicijskih napada s udarcem jasno kako je pozicijska igra ustvari dominantna, kod Burića do izražaja dolazi nešto direktniji stil nogometa i opasnost koja dolazi iz prekida.

Osim toga, važno je pogledati i kako su momčadi reagirale na suparničku aktivnu obranu.

Kod otpornosti na presing mjerimo omjer dodavanja po suparnikovoj defenzivnoj akciji u prvih 60 metara terena. Konkretno što je brojka veća, to je otpornost bolja, te vidimo da je Oreščaninov Hajduk tu u prednosti. Moramo istaknuti da je ovo plod i drugačijeg modela igre; dok je Oreščaninov Hajduk nastojao izaći s loptom usprkos suparničkom presingu, Burićev Hajduk se ne libi igrati direktnije i preskakati igru. Kada pogledamo zone u kojima je momčad gubila posjed lopte, Oreščaninov Hajduk također je u prednosti — dopuštao je suparnicima da mu visoko uzme manje od 10 posto od ukupnog broja osvojenih posjeda, a gledajući vlastitu trećinu čak 32 posto manje lopti je gubio u toj zoni terena u usporedbi sa Burićevim Hajdukom. To svakako nije mala razlika, a priča o osvojenim loptama dovodi nas do faze obrane.

Svakako treba istaknuti i ono što nije naznačeno — da je na ovom uzorku utakmica Burić primao tek 0,56 golova po utakmici, što je gotovo dvostruko manje od očekivanja prikazanog na grafici. Oreščanin je također blagi overachiever u tom segmentu, a njegovih 0,81 primljenih po utakmici su za 0,14 manje od onoga što se moglo očekivati. Na tragu onoga što smo promatrali za fazu napada, analizirat ćemo i za fazu obrane, samo u kontekstu koliko se toga dopuštalo suparniku.

Oreščaninov Hajduk je dopuštao čak četiri udarca manje na svoj gol nego što ih dopušta Burićev, a čak i kada na statistiku pogledamo relativno, u ogromnoj je prednosti. Tek je svaki šesti napad završavao udarcima na Hajdukov gol, dok se to penje blizu svakom sedmom kada se prate samo pozicijski napadi. Ipak, kvaliteta dopuštenih suparničkih šansi mjerena kroz xG na strani je Burićeve momčadi — usprkos većoj kvantiteti, njegov Hajduk suparniku dopušta manje kvalitetnih šansi od Oreščaninove momčadi, što zahtjeva dodatnu analizu, također u sljedećem nastavku.

Burić ostvaruje vrlo malu prednost u količini presječenih lopti; očekivalo bi se da je ona nešto veća, budući da je lopta kraće kod njegove momčadi, ali toga ćemo se dotaknuti nešto kasnije. No, zbog te činjenice viša brojka na Oreščaninovoj strani u broju osvojenih posjeda još dobiva na značaju i svjedoči o presingu, pogotovo kada se pogledaju zone terena u kojima je došlo do osvajanja. Naravno, poželjno je da se posjed osvaja što bliže suparničkim vratima, to jest da se što manje ovisi o oduzimanju lopti blizu vlastitog gola — kao što vidimo u posljednjim dvjema stavkama na grafici, Oreščanin tu odnosi pobjedu. Njegov Hajduk je u usporedbi s Burićevim osvajao više lopti visoko i manje nisko na terenu, ispred svog gola.

Posljednja velika cjelina koju ćemo istražiti i grafički popratiti su posjed lopte i dodavanja.

Kada je kompanija Impect za potrebe svog istraživanja u sezoni 2016./17. njemačke Bundeslige došla do podatka da ekipe koje imaju veći posjed dolaze do tek 54 posto pobjeda u utakmicama koje nisu završile remijem, javila su se pitanja koliko je posjed uopće bitan. No, to je istraživanje uzimalo utakmicu po utakmicu i nije bilo važno je li razlika između posjeda dviju ekipa 0,2 posto ili je jedna imala loptu dvostruko više od druge — u oba slučaja rezultat se uredno svrsta u isti stupac. No, kada se uzme veći uzorak — primjerice, cijele jedne sezone, puno se bolje osjeti kako najuspješnije ekipe u ligama Petice ujedno imaju najviše loptu u svojim nogama.

Naravno, svugdje postoje iznimke; Atletico Madrid ćete pronaći u vrhu bodovne ljestvice, ali ga sigurno nećete vidjeti u samom vrhu po posjedu lopte. Međutim, gledajući prvih šest klubova na kraju prošle sezone u ligama Petice, od 30 ekipa je njih 23 (čak 77 posto) bilo među top 6 i prema posjedu. Ekipama poput Rome, Leipziga i Seville je malo nedostajalo da se i one nađu među najboljih šest prema posjedu lopte, što bi brojku odvelo do gotovo 87 posto. Dosta toga ovisi o stilu igre, ali može se sa sigurnošću reći kako korelacija uspjeha i posjeda lopte u europskom nogometu postoji. Tim više što Hajduk u većini utakmica ima imperativ igre zbog kojeg je kvaliteta igre u posjedu presudna za ispunjenje očekivanja.

Čak i letimičnim pogledom jasno je kako je Oreščaninov Hajduk značajno uspješniji u svim navedenim segmentima, što i nije veliki šok ako barem malo pratite HNL budući da se od prve utakmice pod Burićem mogao primijetiti zaokret u filozofiji igre. Vidljivo je da, iako Burićev Hajduk ima dosta manji postotak lopte u svojim nogama od Oreščaninovog, svejedno je na prilično visokih 57 posto.

Oreščanin je davao suparniku osjetno manje vremena na lopti, ne samo dižući svoj posjed na štetu druge strane, već se kod Oreščanina duže i igralo. Bilo je manje prekida i čista igra, koja se često uzima kao pokazatelj kvalitete nogometa je bila pet minuta duža nego što je to trenutno kod Burića, a niti porast udjela dugih lopti po dodavanjima nije korak naprijed u tradicionalnom razmatranju “ljepote igre”. S druge strane, znamo kako posjed nekad može biti jalov, ali 91 progresivno dodavanje (dodavanje koje barem jednog suparničkog igrača ‘izbacuje’ iz igre) po utakmici, što je čak 13 više nego kod Burića, pokazuje kako Oreščaninov Hajduk nije čekao na svojoj polovici te prikupljao minutažu posjeda i bildao brojku dodavanja, već je aktivno tražio rupe u defenzivnom bloku.

Iako ovakve brojke vezane uz posjed i dodavanja izolirane od konteksta ne moraju nužno biti nimalo loše, gledajući ih kroz kontekst dviju prethodnih cjelina, odnosno faze napada i faze obrane, ne može se reći kako je Burićevim dolaskom (zasad) napravljen korak naprijed promatrajući napredne on-the-ball statističke pokazatelje.

Zašto uopće spominjemo taj korak naprijed?

Uostalom, čak i ako nije napravljen korak naprijed, bitno je da igra i rezultati ne nazaduju, a u ovom slučaju i Burićevom Hajduku ide dobro, zar ne? Pa iz perspektive kontinuiteta, cilj bi trebao biti ne mijenjati trenere (i klupsko vodstvo) svake sezone — a to je postao kronični Hajdukov problem. Ako se trener mijenja, važno je pokušati podići igru i rezultate na razinu više; to se očekuje od Burića, posebno uzevši u obzir dodatna ulaganja u momčad pojačanu iskusnim igračima koji rade individualnu razliku u HNL-u.

Naravno, nezahvalno je uspoređivati trenere na ovakav način, jer nužno pričamo o različitom kontekstu, drugačijim stilovima i modelima igre. Na kraju krajeva, drugačiji su i neki igrači. Nezahvalno je uspoređivati i kroz prizmu pozicije na prvenstvenoj ljestvici, jer Oreščanin je stigao do četvrtog mjesta s 2,14 bodova po utakmici; Burić je u uvodnih 11 ove sezone osvojio točno dva boda po susretu i to jest usporedivo, ali može li se pričati o napretku kad se uzme u obzir i nesumnjivo pojačana ekipa?

Za pouzdanu ocjenu Burićeva rada potrebno je još vremena. Prije svega treba pružiti priliku treneru da u potpunosti instalira svoj model igre, nakon čega ćemo iz većeg uzorka lakše razlučiti smjer u kojem se Hajduk kreće. Pa ipak, kad ekipa koja mijenja svoj stil igre i okreće se drugačijoj filozofiji, onda obično pad u jednom segmentu igre znači rast u nekom drugom.

Ovdje to nije slučaj. Brojke su neumoljive i uobičajene indikatore ‘kvalitete igre’ izuzetno uvjerljivo stavljaju na Oreščaninovu stranu: po kategorijama je omjer čak 22:2 za njegov Hajduk.

Za kraj treba napomenuti dvije važne stvari koje mogu baciti i drugačije svjetlo na ovakvu analizu. Prva je činjenica da nogometna analitika puno teže kvantificira obrambenu učinkovitost i igru bez lopte, a druga i izuzetno važna, jest ta da Burićev Hajduk jako dobro stoji u xG statistici, odnosno po očekivanim golovima, što djeluje poprilično paradoksalno, jer kvalitetnija igra dugoročno obično znači i više osvojenih bodova.

Zato smo odlučili produbiti analizu te se u drugom dijelu pozabaviti tom nelogičnošću i otkriti drugu stranu medalje koja pokazuje neke jako zanimljive karakteristike igre Burićeva Hajduka. Upoznat ćemo vas s analitičkim mogućnostima Telesportova Laboratorija, u prvom redu modelima xG i xP koji će nam omogućiti sasvim novu perspektivu u vrednovanju postignutoga na terenu.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.