Laboratorij

Enigma Mesuta Özila

Koliko je dobar playmaker zapravo bio?

Nakon više do pola godine bez nastupa u engleskoj Premier ligi, s ugovorom koji mu je trebao isteći na kraju sezone, priče o odlasku Mesuta Özila iz Arsenala u ovom prijelaznom roku iz dana u dan su bile sve zastupljenije u medijima. Breme na klupskoj blagajni teško oko 350.000 funti tjedno uklonilo se sporazumnim raskidom ugovora, a kao nova destinacija se nametnuo Istanbul. Fenerbahçe i Özil već duže vremene gaje međusobne simpatije, ali jasno je kako će Mesut morati potpisati značajno manje lukrativni ugovor s turskim velikanom želi li obući njegov dres.

S 32 godine, Özil je danas daleko od reputacije jednog od najboljih veznjaka na svijetu, koja ga je pratila dobar dio 2010-ih. S njemačkom reprezentacijom je raskinuo odmah nakon rezultatski užasnog Svjetskog prvenstva u Rusiji 2018., dok u Arsenalu ove sezone uopće nije upisao ni minutu igre, u bilo kojem natjecanju. No, i problemi u Arsenalu krenuli su puno ranije, jer Özil, primjerice, već dvije sezone zaredom (ne računajući ovu) nikako nije mogao prebaciti brojku od dvije asistencije u domaćem prvenstvu.

Kao netko koga se većinu karijere u manjem ili većem obujmu osporavalo, može se reći da je na kritiku već navikao, ali ostaje pitanje koliko ju je zaslužio. Prozivalo ga se i za ‘nestajanje’ u nekim važnim ili velikim utakmicama, u kojima je njegov doprinos trebao biti presudan.

No, je li on na svom vrhuncu bio jedan od najboljih svjetskih playmakera? Te ako je bio — u kojem trenutku je to prestao biti?

Özil se morao boriti sa stigmom igrača koji će bez problema podijeliti 15 asistencija u sezoni, jer na to nas je navikao u ekipi koja je redovito zabijala preko 100 golova

Za početak smo na graf koji pokazuje odnos ključnih dodavanja i asistencija na svakih 90 minuta igre ubacili sve premierligaške igrače koji su u posljednjih 10 sezona upisali barem 900 minuta. Odmah treba reći kako ključna dodavanja nisu ni izbliza idealna statistička mjera playmakerske sposobnosti, budući da su to, prema Optinoj definiciji, doslovno dodavanja koja su prethodila šutu — neovisno o kvaliteti prilike, poziciji odigravanja ili samom udarcu — ali to je jedina detaljnija metrika koja seže godinama unatrag.

Prema njoj, samo je nekolicina igrača imala više od dvije sezone s preko tri ključna dodavanja po utakmici.

Cesc Fábregas je u šest promatranih sezona to uspio triput, jednako kao i Christian Eriksen u svojih sedam sezona igranja za Tottenham, dok su rekorderi s po pet takvih sezona David Silva, Kevin De Bruyne i Mesut Özil. Daleko najviše asistencija na 90 odigranih minuta upisao je Fábregas u sezoni 2016./17. igrajući za Chelsea, a iako je imao 12 asistencija, činjenica da je to učinio u samo 1.328 minuta igre izdiže ga toliko iznad ostatka društva.

Pozornost nam privlače crvenom bojom označene Özilove sezone, kao i činjenica da je samo u jednoj sezoni išao preko 10 asistencija u Premier ligi, prema Optinu mjerenju. Na 90 minuta, to znači da je samo jednu sezonu završio s preko 0,4 asistencije — sezona 2015./16. u kojoj je svojim suigračima uspio asistirati u čak 19 navrata, čime je odnio i titulu najboljeg asistenta te sezone. Usporedbe radi, u Real Madridu je tijekom svake od triju sezona imao preko 10 asistencija — odnosno 17, 17 i 13 — a ukupno gledajući sva natjecanja, u tri madridske sezone upisao je više asistencija nego u sedam s Arsenalom. Naravno, to nam govori kako broj asistencija uvelike ima veze i s ekipom u kojoj se igra, te time koliko golova ta ekipa postiže.

Real Madrid je u sve tri sezone išao preko 100 golova u LaLigi, s vrhuncem u 2011./12., kada je naslov slavio postigavši 121 pogodak. S druge strane, Arsenalova najefikasnija sezona dok je Özil bio dio ekipe je producirala ‘tek’ 77 golova, dok je momčad čak triput išla i ispod 70. Stoga nije baš savršeno direktno usporediti apsolutni broj asistencija bez ikakvog utjecaja snage i dominantnosti ekipe u kojoj je igrao. No, ako brojke pogledamo relativno, u utakmicama u kojima je igrao, koliki udio golova svoje ekipe je asistirao (a da ih nije zabio), stanje je ovakvo.

S obzirom da je u Madridu dresu asistirao za 17,0 posto golova ekipe u utakmicama u kojima je upisao nastup, a da je prosjek u Arsenalu gotovo jednak sa 17,1 posto, jasno se pokazuje koliki utjecaj je na njegove apsolutne brojke imao napadački potencijal Kraljevskog kluba, jer Özil je u Arsenalu zadržao jednaku frekvenciju asistencija u odnosu na broj golova koje njegova ekipa postiže.

Međutim, u tablici koju vidimo iznad imamo usporedbu s ostalim elitnim premierligaškim asistentima i tu dolazimo do još nekih zanimljivosti.U sedam sezona na Otoku u kojima je zaigrao, Özil je u samo jednoj, svojoj najboljoj, bio asistent za preko 20 posto golova svoje ekipe, uz uvjete da gol nije sam postigao i da se gledaju samo utakmice u kojima je zaigrao. Tada je asistirao za čak trećinu golova svoje momčadi, ali zaostatak za najboljim kolegama je vidljiv.

Fábregas je od 2009./10. do danas imao četiri takve, jednako kao i Eriksen koji je igrao u ekipi kvalitetom i rezultatom najsličnijoj Özilovu Arsenalu. Tu brojku vjerojatno će s vremenom dosegnuti i De Bruyne, dok je njegov donedavni suigrač David Silva jedini koji ima samo jednu takvu sezonu i ukupno gledajući jedini koji ima konačni postotak manji od Özilova. Stoga, ne da Özil ne odskače od svoje konkurencije kao najbolji kreator lige, već solidno i zaostaje za De Bruyneom i Fábregasom.

Iz gornje tablice jasno je koliko je 2015./16. bila nestvarno dobra sezona za Özila u segmentu asistencija, a te sezone doživio je vrhunac i na ekipnom planu, budući da je Arsenal uspio završiti na drugom mjestu premierligaške tablice. Uz pomoć Alexisa Sancheza i Oliviera Girouda vukao je Arsenal, ali nedovoljno da bi skinuli Leicester s vrha. Osim toga, u tablici je prilično lagano primjetiti da se ogroman produkcijski pad dogodio nakon sezone 2017./18., a podaci koje StatsBomb nudi preko Football Referencea mogu nam pomoći da shvatimo što se dogodilo s Özilom u prošle dvije sezone i je li zasluženo završio na klupi.

Ono što se moglo naslutiti kroz graf asistencija i ključnih dodavanja, ali i golim okom, potvrdilo se i ostatkom njegove statistike u posljednje tri sezone. Skalirano na 90 minuta, Özilov pad u brojkama koje su esencijalne za njegov stil igre bio je strmoglav s obzirom na stanje u sezoni 2017./18. Triput manje šutira prema suparničkim vratima, uz osjetni pad u količini dodavanja te samim razigravanjima u opasne zone, a nije više ni jednako efikasan kada kontrolira loptu. Prostor koji osvoji dok je lopta u njegovim nogama pao je za cijelu jednu dužinu nogometnog terena, uz općenito manje vremena koje provede pokušavajući na taj način stvoriti razliku.

No, u posljednjih par sezona Arsenal je postupno postajao sve nerelevantnija ekipa u borbi za sam vrh prvenstvene tablice, pa je u samo dvije sezone sa 61,5 posto posjeda lopte i 15,7 udaraca po utakmici postao momčad s 54 posto posjeda i 10,6 udaraca. Zbog toga smo odlučili provjeriti koliko je opao Özilov utjecaj na ekipu, odnosno je li se smanjio udio njegovih akcija (skaliran na 90 minuta) u ukupnom broju akcija ekipe.

Kratak pogled na plavom bojom osjenčani dio tablice otkriva kako je njegov doprinos brutalno opao u svim navedenim elementima igre. Kada se u obzir uzme kakvu regresiju je Arsenal doživio u istom razdoblju, činjenica da je on još dodatno nazadovao dovoljno govori o tome koliko je izgubio na kvaliteti i važnosti u momčadi, a dodatno porazno jest to da Özil nije počeo ‘tankirati’. Primjerice, podigao je broj presing akcija sa 13,3 na 19,0, prateći nešto drugačiji stil Arsenalove igre, a porast je doživio i u udjelu presing akcija ekipe, što je prilično dobar indikator da razina želje i htjenja postoji, ali jednostavno više ne ide kako je išlo.

Na sličnoj relativnoj razini ostao je i u segmentu kreiranih prilika za udarac ili za gol, iako su mu apsolutne brojke opale, što u kombinaciji s podacima iznad sugerira kako je u fazi napada počeo češće ostajati duboko i ne sudjelovati toliko u početnim fazama distribucije, već samo u završnim dodavanjima.

Već ranije smo vidjeli da je Özil tijekom karijere imao vrlo visok broj dodavanja koja vode do udarca, ali da mu broj asistencija nije u potpunosti pratio visoka očekivanja, a sličnu priču govore i StatsBombovi podaci iz 2017./18. (najraniji dostupni).

S 5,57 kreiranih prilika za udarac (Shot-Creating Action) Özil je bio na 14. mjestu među igračima u ligama Petice, ali je u kreiranim prilikama za gol (Goal-Creating Action) zauzeo tek 57. mjesto. Naravno, dio krivnje pada i na napadače, jer jednostavnije je kreirati za strijelce poput Cristiana Ronalda, Sergija Agüera ili Harryja Kanea koji redovito idu preko 20 golova u sezoni, ali nije ni Arsenal baš dno Premier lige kada je u pitanju napadački potencijal. Taj trend je nastavio i iduće dvije sezone, ali podaci za ranije godine, potrebni za usporedbu s vremenom kad je bio na svom vrhuncu, nažalost nisu dostupni.

Još jedan aspekt Özilove igre za koji je posljednjih sezona pretrpio dosta kritika bili su nastupi u utakmicama protiv glavnih konkurenata i najboljih ekipa, u klubu ili u reprezentaciji.

Očekivano je da će igrači pružati bolje partije protiv slabijih ekipa i nikako se ne može doći do nekakavog imaginarnog koeficijenta koliko bi se nečija statistika trebala maksimalno umanjiti da bi zadovoljio očekivanja, ali zato možemo pogledati kako je kroz sezone igrao protiv ekipa koje su u Premier ligi na kraju sezobe završile među šest najbolje plasiranih.

Ispostavilo se da je u Arsenalu tijekom prve tri godine bio prilično konstantan i učinkovit, ali lom se dogodio odmah nakon njegove najbolje sezone u Topnicima. Od tada ne samo da je upisao tek dva gola i tri asistencije u 26 utakmica protiv najboljih ekipa, nego su mu i ostale brojke doživjele ogromni pad. Arsenal se počeo postupno srozavati, a Özil to svojim igrama nije uspio ni najmanje ublažiti, pa je kao najbolje plaćen i najbolji igrač svoje ekipe automatski dobivao najviše kritika.

U isto vrijeme, u njemačkoj reprezentaciji je većinom pružao dobre partije, igrao standardno, ali se izuzev Svjetskog prvenstva 2010. i Eura 2012. ne može reći da je vukao reprezentaciju kada je bilo najpotrebnije. Na cijelom prvenstvu u Brazilu, kada je Njemačka okrunjena kao svjetski prvak, upisao je samo gol i asistenciju (Njemačka zabila ukupno 18 golova), a u četvrtfinalu protiv Francuske i finalu protiv Argentine kao da se nije ni pojavio. No, u kombinaciji predstava za reprezentaciju i klub pomalo se iskristalizirao kao igrač koji će odigrati jako dobro kada ekipa igra na visokoj razini, ali i netko tko neće sam povući ostale.

Znači li to da je bio precijenjen?

Ovisi dosta o kriteriju koji se uzme. On, primjerice, nikad nije bio među najboljih 10 u izboru za Zlatnu loptu (uz četiri nominacije), u FIFPro XI nikad nije upao, iako je dvaput bio u drugoj postavi, dok je UEFA-inu ekipu krasio dvaput kada je Real Madrid došao do polufinala Lige prvaka. Svi njegovi najveći individualni uspjesi vežu se za dio karijere proveden u Madridu, čak i oni reprezentativni, i ne može se reći da nagrade koje je pokupio nije zaslužio, ali one ga sasvim sigurno ne guraju u uski krug najboljih igrača. Odnosno, nije bio precijenjen.

S druge strane, njemački navijači su ga između 2011. i 2016. godine pet puta izglasali za najboljeg njemačkog nogometaša očekujući od njega najveće stvari, u dobu kada je reprezentacija dominirala internacionalnom scenom. Nije mu pomogao ni standard koji je postavio u španjolskoj LaLigi, a koji je davao pomalo iskrivljenu sliku i očekivanja za budućnost. Özil se morao boriti sa stigmom igrača koji će bez problema podijeliti 15 asistencija u sezoni, jer na to nas je navikao u ekipi koja je redovito zabijala preko 100 golova. Takvi utezi često budu preteški, a na njegovu žalost jako malo ljudi na stvari gleda u kontekstu. Iz te perspektive, uzimajući u obzir očekivanja, vjerojatno jest bio precijenjen.

U nekom trenutku i razdoblju, kada je igrao na svom samom vrhuncu, možda je bio najbolji na svojoj poziciji ili ulozi, ali većinu vremena to nije bio slučaj. Posljednje dvije godine je Arsenalu donio vrlo malo i zasluženo je prebačen na klupu, kao što je zaslužena i salva kritika koja mu je upućena i koja se pojačavala još tamo od početka sezone 2016./17. Sve to ne treba nas spriječiti da priznamo kako se radi o jednom od najboljih playmakera u posljednjih desetak godina.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.