U takvoj situaciji, ne samo da je Šime ušao u vrlo težak period karijere u kojem mu koljeno i drugi problemi ne daju da poveže mjesec dana kontinuiranog nogometa, već su se i razotkrili problemi dubine kadra u reprezentaciji na njegovom desnom beku.

Pokušalo se sa sedmoricom različitih igrača, od kojih je najviše minuta dobio Tin Jedvaj, a u utakmici protiv Tunisa eksperimentiralo se sa sustavom s trojicom u zadnjoj liniji. Protiv Švedske je prednost dobio Filip Uremović i on je trenutno, čini se, prvi sljedeći izbor nakon Vrsaljka, iako se zapravo radi o stoperu i pitanje je može li on dugoročno ostati u tom statusu.

Hrvatska je bez Vrsaljka u problemima. Koliko god kvalitetan neki stoper bio, neće se osjećati ugodno na desnom beku kao igrač kojemu je to prirodna pozicija

Zato smo odlučili analizirati kandidate za buduće nastupe na toj za Hrvatsku problematičnoj poziciji.

Osim Josipa Juranovića i Karla Bartoleca, dosad se u većini utakmica krpanje desne strane radilo tražeći adekvatnog stopera koji bi mogao uskočiti u Šimine kopačke, pa su njih dvojica posljednji put u kadru reprezentacije bili prije gotovo godinu dana. Kao igrači kojima je ta pozicija prirodna, prvi su se nametali kao netko tko bi se mogao ili morao ustaliti među 20-ak igrača koje izbornik poziva za svako okupljanje, ali kako se malo zamjerki može pronaći njihovim tadašnjim pozivima, tako se malo toga može prigovoriti razlozima zbog kojih u posljednje vrijeme nisu pozivani.

Grafički smo prikazali njihov učinak po utakmici prošle sezone u HNL-u, odnosno danskoj Superligi, pri čemu u usporedbu ulaze svi bočni igrači s više od četvrtine odigranih ligaških utakmica, da bismo dobili dojam kakav je njihov igrački profil.

Obojica su u svojim ligama bili bekovi koji su više razlike stvarali u napadačkom segmentu igre nego u defenzivnom, a kao što je vidljivo, ne može se reći da su bili baš najbolji bekovi u svojoj konkurenciji. Tek u pojedinim kategorijama su bili znatno bolji od prosječnog beka lige (označen plavom linijom), s tim da ni u jednoj od tih kategorija nisu uspjeli biti najbolji na svojoj poziciji u ligi. No, možda još veći problem je to što su obojica u silaznom trendu.

Bartolec je prelaskom u FC København iz FC Nordsjællanda ostvario transfer u snažniju momčad s puno većim ambicijama, ali je istovremeno izgubio zagarantirano mjesto u početnoj postavi kluba. U sezoni 2018./19. Bartolec je kao jedan od najstarijih Nordsjællandovih igrača odigrao 3.688 minuta u 41 nastupu i s pravom ga se moglo svrstavati u usku konkurenciju najboljih bekova danske lige. Prošle sezone je u glavnom gradu ta minutaža s 90 minuta po utakmici pala na 53, što je, uostalom, dio razloga zbog čega na grafu vidimo njegov zaostatak za prosječnim bekom lige u dobrom dijelu kategorija.

Drugi dio razloga je sigurno nastupanje u snažnijoj ekipi, u puno povoljnijem kontekstu gdje mu defenzivne akcije dolaze u znatno nižoj frekvenciji. Ipak, treba naglasiti kako je poboljšao razinu efikasnosti te digao postotke uspješnih driblinga, oduzetih lopti i ostalih duela. To jasno pokazuje da nije ‘zaboravio’ igrati, ali činjenica da se njegov doprinos na početku nove sezone srozao na samo pola sata po utakmici nikako nije dovoljno da ponovno uskoči u reprezentaciju.

S druge strane, Juranović nije napravio korak unatrag gledajući samo dojam koji je ostavljao na terenu, već se to može vidjeti i kroz statistiku.

Tijekom sezone 2018./19. je, usprkos problemima s ozljedama, nastupima za Hajduk u HNL-u upao u širi krug reprezentativaca i uspoređujući to razdoblje s prošlom sezonom jasno je koliko je tada bio uspješniji i efikasniji, iako je u netom završenom prvenstvu imao izraženiju ulogu u završnici napada. Sada je u poljskoj Legiji; nakon problema s koronavirusom još se navikava na novi klub i nove zahtjeve, te je pitanje kada će ponovno (ako će) postati konkurentan za reprezentativnog desnog beka.

Od drugih potencijalnih rješenja na toj strani, loša vijest je što se u HNL-u ne nudi previše igrača, jer je u gotovo svim momčadima koje se bore za Europu, osim možda u Rijeci, nominalno prvi izbor stranac. A od onih koji su domaću ligu napustili prije par sezona, malo je tko ostavio neki dublji trag — možda tek Dino Mikanović koji odlično igra za kazahstanski Kairat, ali u ligi koja je potpuno izvan fokusa praćenja i upitne kvalitete. Stoga nije čudno to što su okolnosti nagnale izbornika Zlatka Dalića da posegne za dodatnim centralnim braničima na bekovskoj poziciji.

U sličnim problemima posljednjih godina nalazila se, a i nalazi se, mlada reprezentacija, pa je dvojac koji je u njoj krpao poziciju desnog bočnog igrača prešao u seniore — Tin Jedvaj i Filip Uremović. Izrazito negativan detalj tog scenarija je činjenica da u svojim klubovima rijetko igraju na bočnim pozicijama. Točnije, Uremović je tek nedavno u Rubinu ponovno zaigrao na bekovskoj poziciji, a Jedvaj je samo nekoliko utakmica prošle sezone za Augsburg bio izvan pozicije centralnog braniča. Stoga su njihovi profili na grafovima ispod prikazani kroz statistiku važnu za stopere, kao i u usporedbi sa ostalim stoperima, svaki u svojoj ligi.

Zanemarimo na trenutak koliku crvenu površinu na grafovima ima koji igrač i koliko je tko blizu gornjoj granici radara u pojedinim kategorijama koje predstavljaju najuspješnijeg u ligi na toj poziciji, jer se radi o potpuno različitim ligama, ali i klubovima unutar lige. Treba skrenuti pozornost na sam način igre. Jasno je da je Jedvaj, igrajući prošle sezone za davljenika Augsburg, bio stoper koji nije uživao puno vremena ‘na lopti’, ali njegova distribucija nije ulijevala povjerenje ni onda kad je imao loptu u posjedu. Uzevši u obzir i ostale kategorije koje bi eventualno mogle sugerirati da bi se dobro snašao na bočnoj obrambenoj poziciji, u globalu nije bio pretjerano impozantan.

S druge strane, Uremović u ruskoj Premier ligi jest nešto pokazao u ovom kontekstu.

Činjenica je da predvodi ligu po startovima na loptu (3,4 sa 78 posto uspješnosti), odnosno da osvaja velik broj duela, a ono što mu ruši ukupni postotak dobivenih duela je igra glavom, kategorija koja svakako gubi na važnosti kada igrač ne igra u samom srcu obrane. Prema Optinim mjerenjima dostupnima na SofaScoreu, a koja se razlikuju od InStatovih, ističe se i u presječenim loptama, u kojima je prošle sezone bio vodeći igrač lige sa 2,6 po utakmici. Usto je na svoju dobru defenzivnu igru na tlu dodao i pouzdan pas, te bi mu gledajući sam profil igrača trebalo biti nešto prirodnije igrati na bekovskoj poziciji nego što je to Jedvaju.

To su donekle pokazale i posljednje utakmice u društvu najboljih hrvatskih nogometaša, a dodatni argument u njegovu korist ide kad se pogleda važnost u vlastitoj momčadi. Uremović je krajem prošle sezone postao Rubinov kapetan i ne treba naglašavati da je redovito po 90 minuta na terenu, dok Jedvaj nažalost nije uspio ponovno pronaći klub izvan Leverkusena u kojem bi mogao standardno igrati, barem na posudbi. Naime, ove sezone za Apotekare nije bio niti među 20 igrača ni za jednu od triju bundesligaških utakmica, kao ni za utakmicu prvog kola njemačkog kupa, a za mjesto u prvoj postavi reprezentacije kontinuitet igara je nešto što bi se trebalo imati.

U bliskoj budućnosti ne možemo računati ni na mlade ‘prirodne’ desne bekove. Prošla generacija mlade reprezentacije nije imala prirodnog desnog beka, a nema ga ni aktualna. U šest dosadašnjih utakmica kvalifikacija za iduće U21 europsko prvenstvo pet puta je na desnom beku bio stoper (Uremović i Boško Šutalo) i jednom lijevi bek koji povremeno igra stopera (Marin Šverko).

U posljednje dvije, ne računajući razbijanje San Marina 10-0, na desnoj strani je prilično dobro igrao Šutalo. Atalantinom stoperu to nije toliko nepoznat zadatak, budući da je povremeno na desnoj strani igrao za prvu i za Osijekovu drugu, pa i prvu momčad, a kroz profil na grafici ispod se vidi jasna sličnost s Uremovićem.

Naravno, češće je igrao u ulozi desnog stopera, posebno u igri s trojicom nazad, što sada isključivo i igra u Atalanti. Znamo koliko napadačkih zadaća imaju njegovi stoperi, posebice bočni koji se znaju naći u završnici postavljenih napada, što će dodatno brusiti njegove napadačke vještine te ga potencijalno spremati za buduće zadaće u reprezentaciji. U HNL-u je već s 19 godina na iznimno delikatnoj poziciji davao naznake koliko kvalitetan igrač bi mogao postati, ali i on je, kao i u slučaju ranije navedenih igrača, ipak primarno stoper.

Šutalovi nastupi protiv mladih reprezentacija Grčke i Češke pokazali su da se igrajući na desnom beku defenzivno bez problema može nositi sa suparnicima, ali i da ima što reći i u napadačkom dijelu igre. To sasvim sigurno nije dovoljno za automatsko uključenje među seniore, jer su mlađe kategorije kvalitetom znatno oskudnije, ali na njega i njegov razvoj treba se obratiti posebna pozornost.

Nažalost, Hrvatska je bez Vrsaljka u problemima. Koliko god kvalitetan neki stoper bio, nikad se neće osjećati potpuno ugodno na desnom beku kao igrač kojemu je to prirodna pozicija. U duelima s najjačim svjetskim reprezentacijama svaka bi nesigurnost mogla skupo stajati, a velik dio nesigurnosti se javlja kada su igrači prisiljeni igrati nešto na što nisu navikli.

Iznimno talentiranih mladih desnih bekova — poput Domagoja Bradarića, Borne Sose i Davida Čoline na lijevoj strani — u ovom trenutku nema, ali ostavimo vrata odškrinuta da nas netko možda iznenadi. Dotad Dalić nema pretjerano puno manevarskog prostora i vremena, pa je prisiljen Vrsaljkov izostanak nadoknađivati centralnim braničima. Na njemu je da taktiku malo prilagodi i koliko je moguće olakša promjenu uloge igračima koji će zauzeti mjesto na desnoj strani obrane, jer čini se da je zasad to jedina realna opcija.