U subotu je nakon mjesec i pol dana pauze započela nova sezona najatraktivnije i najpopularnije nogometne lige. Uz Španjolce, Englezi su prvi među ligama Petice koji nastavljaju s novom sezonom nakon što su prošlu odradili do kraja, što nije bio slučaj s Francuzima pa njima novi početak nije bio previše problematičan.
Već dugo se vode polemike oko toga koja je od pet najvećih nacionalnih liga najkvalitetnija. Jedan tabor isticao je rezultate i titule u europskim natjecanjima kao jasan dokaz kvalitete, dok je drugi navodio kompetitivnost i izjednačenost lige kao glavni kriterij, budući da nudi određenu dozu neizvjesnosti. Ovo drugo je najčešće argument Premier lige i pokušat ćemo dati odgovor na pitanje koliko je on snažan.
Kada se priča o kompetitivnosti liga, jedan od prvih argumenata za kojim se poteže je raznolikost prvaka i Englezima u tom segmentu nema ravnih.
Za pronalazak ekipe koja je prije Manchester Cityja Pepa Guardiole posljednja obranila titulu prvaka moramo ići čak 12 godina unatrag, kada je Manchester United povezao tri naslova zaredom. Od te sezone do danas pet je različitih ekipa uzimalo naslov; gledajući posljednjih pet sezona, samo je City trofej dizao dvaput. Usporedbe radi, Juventus i Bayern dominiraju svojim nacionalnim prvenstvima, PSG-u je Monaco oteo naslov 2017., dok su Španjolci trofeje podijelili između Barcelone (tri) i Real Madrida (dva).
Ne samo da je to kako na Otoku “svatko može pobijediti svakoga” obična floskula, nego je u Engleskoj možda i najteže doći do iznenađenja. No, u tome i jest poanta
Zbog toga je vrijeme da istražimo koliko je argument izjednačenosti ekipa unutar lige istinit posljednjih nekoliko sezona ili ipak postoji određena razina dominacije neke ekipe, te je li izjednačenost uopće dobra stvar za ligu. Za potrebe teksta uzet ćemo posljednje četiri sezone, jer podaci o plaćama igrača, ali i o vjerojatnostima pojedinih ishoda sežu do sezone 2016./17., a razdoblje je istovremeno i dovoljno dugo i dovoljno kratko da se dobije kvalitetan uzorak čije bi početno razdoblje bilo relevantno za njegovo završno.
Engleska je, dakle, najraznovrsnija što se tiče prvaka tijekom posljednjih sezona, ali to ne mora nužno značiti da su prvenstva napeta i izjednačena, pa će naš prvi korak biti provjera koliko su uvjerljivo prvaci osvajali svoje naslove u proteklim sezonama.
Primjerice, prošle sezone je Liverpool naslov slavio s čak 18 bodova prednosti uz dojam da je moglo biti i više, dok je City u svojoj rekordnoj sezoni pobjegao drugoplasiranom Unitedu za čak 19 bodova. Više od 19 bodova prednosti je u ligama Petice u istom razdoblju imao samo Bayern u sezoni 2017./18., kad je prvi pratitelj Schalke zaostao 21 bod.
Ipak, pretprošle sezone su Englezi imali i jednu od najuzbudljivijih utrka za naslov prvaka ikad, koju je presudio samo jedan bod, pa smo, da bismo vidjeli neku prosječnu sliku, pogledali sve četiri sezone i prosječni zaostatak doprvaka za prvakom, te smo došli do brojke od 11,3 bodova. To je nešto manje od Francuza (12,3) i Nijemaca (12,8), ali i značajno više od Talijana (5,0) i Španjolaca (8,3).
Budući da se često govori o dubini lige i velikoj konkurenciji na vrhu, u jednadžbu ćemo uključiti i trećeplasirane ekipe, te dobiti podatak da je prosječni zaostatak za prvakom u Engleskoj daleko najveći. Tih 24,3 boda zaostatka je gotovo dvostruko više nego u Italiji (12,3), a i najbliža Bundesliga je u prosjeku udaljena točno tri boda manje od konačnog prvaka. No, s druge strane treba naglasiti da je najmanja bodovna razlika između trećeplasiranih i petoplasiranih ekipa upravo kod Engleza.
Fraza da “svatko može pobijediti svakoga” prilično se često upotrebljava prilikom opisivanja Premier lige. Uzmimo u jednom slučaju šest, a u drugom tri najbolje plasirane ekipe u sezoni te provjerimo koliko bodova vodeće momčadi liga osvajaju u susretima protiv ekipa iz druge polovice prvenstvene ljestvice. Na grafici je po sezonama prikazano bodovno kretanje najboljih ekipa u susretima sa slabijima.
Bilo da gledamo kategoriju najbolje plasirane trojke ili šestorke, kao najuvjerljivije u svojim prvenstvima ističu se vodeće ekipe Serie A i Premier lige. Odnos je otprilike isti u obje kategorije, a najviše problema protiv slabijih ekipa imaju Nijemci, kojima tri vodeće ekipe u prosjeku uzimaju 2,28 bodova po utakmici (54 utakmice po sezoni), s tim da su velik skok doživjeli u ovoj neuobičajenoj prošloj sezoni. Suprotno njima, Englezi su se u svojih 60 utakmica po sezoni konstantno držali visoko, a koronom pogođena sezona prouzrokovala im je pad osvojenih bodova te su, gledajući prosjek, pali za 0,02 boda iza Serie A, koja je najdominantnija s 2,39 bodova po utakmici.
U biti, ne samo da je to kako na Otoku “svatko može pobijediti svakoga” obična floskula, nego je u Engleskoj možda i najteže doći do iznenađenja.
Potvrđuje to i Fivethirtyeight preko svog modela kojim ‘kladioničarski’ daje vjerojatnosti za svaki od tri moguća ishoda susreta. Naime, kada uzmemo brojke vjerojatnosti tih prognoza ishoda za ono što se u stvarnosti dogodilo, dolazimo do prosječne vjerojatnosti od 44,4 posto za uzorak utakmica prošlih četiriju premierligaških sezona. Na istom uzorku Serie A ima prosjek 43,3 posto, LaLiga 42,0, Bundesliga 41,3, a Ligue 1 ima najmanjih 40,8. To znači da su se prema ovom modelu u prosjeku najočekivaniji rezultati događali u Premier ligi, u kojoj imamo i i dvije najveće vrijednosti gledajući zasebne sezone, s prosječno 46,2 posto iz sezone 2018./19., te 45,1 posto iz 2016./17.
Jedan od najboljih pokazatelja odnosa snage unutar lige su plaće koje klubovi izdvajaju za svoje igrače i stručni stožer. U mnogim istraživanjima pronađene su velike korelacije između broja osvojenih bodova i visine plaća. Jasno je, velike plaće sugeriraju da je i kvaliteta igrača u kadru viša, a samim time je veće i očekivanje da će dobri igrači donijeti ogromni broj bodova, pa kada se u proračun uzme nekoliko sezona, pri čemu se smanjuje utjecaj one-season-wonder ekipa, ta je korelacija još izraženija.
Uzeli smo podatke iz posljednjih četiriju sezona i izračunali koliko su ekipe prosječno uzimale bodova po sezoni, te koliko su u prosjeku izdvajali za tjednu plaću jednog igrača, uz uvjet da u proračun ulaze samo ekipe koje su u prvoj ligi bile barem tri od tih zadnjih četiriju sezona.
U engleskoj Premier ligi to znači da na popisu završava 16 klubova, a kako to izgleda može se vidjeti na grafu.
Liverpool i Tottenham se nalaze značajno iznad linije jednostavne linearne regresije, odnosno te su dvije momčadi su tijekom posljednjih sezona ostvarile više bodova nego što se to očekivalo uzevši u obzir njihove izdatke na plaće. Suprotno njima, Manchester United i West Ham se nameću kao dvije ekipe koje usprkos ulaganjima nisu uspjele ostvariti očekivani rezultat.
No, kada se sve svede pod jednu brojku, onu Pearsonova koeficijenta korelacije pri čemu 1 predstavlja potpunu, a 0 nikakvu povezanost, Premier liga se nalazi na 0,88. Ta brojka sugerira veliku korelaciju, i od liga Petice samo španjolska LaLiga ima veću — čak 0,94, dok su Ligue 1 i Bundesliga na 0,85. Najmanju korelaciju pokazuje talijanska Serie A, koja je na koeficijentu od 0,82. Ukratko, to znači da je konačni raspored ekipa među ligama Petice po osvojenim bodovima najmanje očekivan u Serie A, te da su rezultati Premier lige u posljednje četiri godine generalno bili prilično očekivani, bez nekih velikih amplituda, što je još jedan od argumenata protiv teze da “svatko može dobiti svakoga”.
Ako se bodovi ne gube često protiv znatno slabije rangiranih ekipa, onda se moraju gubiti u međusobnim ogledima rivala iz gornjeg dijela ljestvice. Ranije smo vidjeli da utrke za naslov nisu toliko napete i da u prosjeku prvak ima pozamašnu prednost nad pratiteljima, ali što je s ostalim ekipama? Redoviti bodovi protiv slabijih od sebe sugerirali bi kako se radi o dominantnim ekipama u vrhu ligaške ljestvice.
Dva su koraka za potvrditi tu tezu: osvajaju li ekipe iz vrha velik dio dostupnih bodova i ostvaruju li uz to uspjehe u europskim natjecanjima?
Odgovor na prvo pitanje je potvrdan. Premier liga je jedina u ligama Petice koja u svakoj od posljednjih četiriju sezona imala prvaka koji je osvojio preko 80 posto dostupnih bodova, a ono što pokazuje koliko je sam vrh bio kvalitetan u tom segmentu jest činjenica da su prve dvije ekipe prosječno uzimale čak 80,6 posto, što je ekvivalent 92 boda. Jasno je da su s tom brojkom ispred ostatka liga, a ispred njih su i ako uključimo trećeplasiranog, što je jasan pokazatelj da se radi o više dominantnih ekipa u istoj ligi.
Zbog toga je potrebno je odgovoriti i na drugo pitanje koje se odnosi na uspjeh u europskim natjecanjima, što bi dalo dodatnu vjerodostojnost snazi tih klubova.
Premier liga i LaLiga su u posljednje četiri sezone u četvrtfinalima Lige prvaka i Europa lige uzeli po 14 mjesta, dok su po osam zauzeli u polufinalima istih natjecanja. Mjesta u četvrtfinalima je uzelo čak osam različitih ekipa, što je najviše među ligama Petice, dok su u polufinala poslali pet različitih predstavnika (jedan manje od Španjolaca).
Možda je ranije stvarno bio slučaj da u Premier ligi klubovi iz gornjeg dijela ljestvice potpuno neočekivano gube bodove i mjesta, ali za promatrano razdoblje se to više ne može reći. Za pronaći sezonu u kojoj je prvak osvojio 90 ili više bodova morali bismo se vratiti do sezone 2008./09. kada je United osvojio točno toliko, a kao šlag na torti je došla Leicesterova titula prije pet godina. Sada se čak se ne može u potpunosti ni reći da postoji neka rezultatska neizvjesnost što se tiče borbe za naslov — slično kao i u drugim ligama posljednjih godina, dvije (ili samo jedna) ekipe ulaze u završnicu sezone s nadama o tituli.
No, u tome i jest poanta.
Nitko za, primjerice, razdoblje u tenisu od sredine sezone 2000. do sredine 2002. neće reći da je najbolje ikad zbog činjenice da su osmorica različitih tenisača osvojila po jedan Grand Slam naslov i da je random efekt bio ogroman. Izjednačenost lige ili natjecanja te borba više ekipa ili igrača za titulu nije znak kvalitete, već prije argument u suprotnom smjeru i znak da nitko na vrhu nije toliko dominantan. Kompetitivnost u američkim sportskim ligama osigurava salary cap i draft, a engleski sustav raspodjele novca od TV prava nešto je najbliže tome u europskom nogometu i uvijek će nuditi stabilnost svojim klubovima, ali zadnjih par sezona pokazalo se da fantastične ekipe i ondje mogu brzo ugasiti tu prividnu kompetitivnost.
Španjolska LaLiga je na svom vrhuncu bila kad su u njoj dominirali Real Madrid s Cristianom Ronaldom i Barcelona s Lionelom Messijem, ali ne samo oni. U 10 sezona, od 2009. do 2018., španjolski predstavnici su uzeli sedam Liga prvaka i šest Europa liga, upisavši 17 polufinala Lige prvaka i 12 polufinala Europa lige, pokazavši nezapamćenu dominaciju europskim nogometom. Tada se pričalo samo o duopolu Barcelone i Real Madrida te neravnopravnosti unutar lige, a pritom su Sevilla i Atletico Madrid uzeli po tri Europa lige, uz Atleticov uspjeh u domaćem prvenstvu i Ligi prvaka. Drugim riječima, svoju su dominaciju Španjolci dokazali na više frontova.
Čini se kako je Engleska sad u nekakvim počecima svog vlastitog trofejnog razdoblja na europskoj razini, s ekipama koje ‘ubijaju’ u domaćim natjecanjima. Nije to (više) najizjednačenija liga s mutnom granicom između favorita i autsajdera. Premier liga se posljednjih godina počela vraćati na mjesto s kojeg ju je LaLiga prije nekih 10 godina izgurala. Uz epitet najuzbudljivije i najzanimljivije, sada se prema svemu sudeći vraća i na mjesto najbolje svjetske nogometne lige.
