Odmah po dolasku na Stamford Bridge Thomas Tuchel je počeo uvoditi nove elemente igre, počevši od samih osnova. Iako je kroz svoju trenersku karijeru najčešće svoje momčadi postavljao u sustavu 4-3-3 — koji je preferirao i njegov prethodnik u Chelseaju Frank Lampard — i ranije je, u Borussiji Dortmund i u PSG-u, koristio i formacije s trojicom u posljednjoj liniji; sada je odlučio postaviti 3-4-2-1 kao osnovnu svog sustava i stila igre.
To je značilo da će priliku dobiti neki igrači dobiti koji je dotad možda nisu imali, ali i da će se dijelu igrača smanjiti minutaža, a u novoj raspodjeli zadataka najviše je stradao Kurt Zouma. Čovjek koji je pod Lampardom odigrao gotovo 80 posto raspoloživiih minuta, kod Tuchela je do ovog vikenda upisao tek 180 od ukupno 900 ligaških minuta. Umjesto njega, ali i na dodatno stopersko mjesto s trojicom u posljednjoj liniji, uskočili su Antonio Rüdiger i César Azpilicueta, zasad neizostavni članovi ove početne postave koji su kod Lamparda tek sporadično korišteni.
Razlozi tih odluka moraju se tražiti u stilu igre koji Tuchel pokušava usaditi u Chelsea. Okretanje nogometu koji zahtijeva veći posjed lopte, uređeniju strukturu igre i izgradnju napada od zadnje linije značilo je da dominacija u zračnom duelu i sirova snaga više ne donose dovoljno da bi se zanemario nedostatak vrhunske kvalitete s loptom u nogama. Zoumine vrline u ovom načinu igre više nisu dovoljno istaknute da bi sakrile činjenicu kako su Rüdiger i Azpilicueta znatno bolji u fazi kada Chelsea ima posjed, a da prilično usporedivom efikasnošću mogu pokriti i sve defenzivne zadaće koje su stavljene pred njih.
Ozljede N’Gola Kantéa i Thiaga Silve uvelike su usmjerili Tuchelovu selekciju, i dok smo o ulozi Matea Kovačića već pisali, svoju priliku je zasad odlično iskoristio Andreas Christensen. Danski stoper u podsjeća na svoje partije iz ere Antonija Contea, ali čak i više na bundesligaško razdoblje u dresu Borussije Mönchengladbach. Njegova sigurnost na lopti kao centralnog stopera bila je od presudne važnosti, ali ono čime je dodatno oduševio bilo je pozicioniranje i čitanje igre u obrambenoj fazi igre, kao i u tranziciji. Utakmica na Anfieldu bila je idealan primjer, uspješno je zatvarao sve napadačke opcije koje je Liverpool bacio pred njega.
Sve te, manje i veće promjene u sastavu i koncepciji igre su gotovo instantno prihvaćene, a momčad je u 12 utakmica pod Tuchelom još uvijek neporažena, s osam pobjeda i četiri remija.
Posjed lopte skočio je sa 59,4 posto na 64,2 posto u prosjeku — možda se taj skok na prvu ne čini toliko velik, ali teško je podići već ionako visoku brojku, a Chelsea je u tri utakmice imao i preko 70 posto posjeda. Naravno, s više vremena na lopti porastao je i broj ukupnih dodavanja, ali što je bitnije, igra nije postala sterilna, spora ili neučinkovita u sredini terena, već upravo suprotno.
Dok se sve kockice u napadu ne poslože, Chelsea gazi obranom
Veliki broj sitnih i sigurnih odigravanja povećao je točnost pasova za 2,5 postotne brojke, ali tako uređen sustav i brzo rješavanje lopte u potencijalno nezgodnim situacijama i zonama terena eliminirao je ogromni dio dodavanja koja su se događala pod pritiskom. Dok je prosjek u ligama Petice 63,6 dodavanja pod pritiskom, pod Lampardom je ta brojka bila na čak 70,4, a pad od gotovo 18 posto u ovih devet premierligaških utakmica pod Tuchelom (bez Leedsa, jer su podaci još nepotpuni) je još i veći ako se u obzir uzme činjenica da je podigao ukupni broj dodavanja za 65 po utakmici.
Naravno, dodavanja pod suparničkim pritiskom mogu padati ako se ekipa samo dodaje u vlastitoj zadnjoj liniji, ali to ovdje nije slučaj. Visoka točnost, dobar ritam i uvijek postojeće opcije za dodavanja omogućili su Chelseaju da digne svoj broj dolazaka u posljednju trećinu terena, pa čak i u sam suparnički kazneni prostor. Promjena stila igre na nešto što se više zasniva na posjedu lopte i točnim kratkim dodavanjima ne znači nužno da će momčad igrati bolje ili atraktivnije nego prije, jer određeni problemi u završnici postoje.
Kada u 48 dana od početka mandata morate odigrati 12 službenih utakmica u raznim natjecanjima, ostaje vam jako malo vremena za uigravanja na treningu. Ako toj bilanci pridodamo i Atlético Madrid s kojim se susreće u srijede, u svojih 50 dana na Chelseajevoj kllupi Tuchel će voditi ukupno 13 utakmica, stoga je jasno da velik dio njegovih zamisli igrači moraju hvataju na samim utakmicama. Nedostatak uigranosti sigurno ima utjecaj na njihove napadačke brojke.
Mada je broj udaraca koje Chelsea upućuje prema suparničkom golu porastao, isto se ne može reći za kvalitetu prilika iz kojih su udarci upućeni. U dosad odigranim ligaškim utakmicama iz kojih smo vadili podatke, Chelsea je zabio tek sedam golova iz igre, te još četiri iz kaznenih udaraca. Gol je gol, bio on iz otvorene igre ili ne, ali podatak da Tuchelov Chelsea stvara manje prilika za pogodak, da ima manje udaraca unutar okvira gola, te da je samim time i vrijednost očekivanih golova nešto manja od onoga što je generirao Lampardov Chelsea sugeriraju kako prostora za napredak u napadačkoj završnici još uvijek ima.
U kontekstu dosadašnjih rezultata to je fantastična vijest za sve Chelseajeve navijače. Baš kao i to da podloga za dodatni iskorak već sada postoji. Ranije smo spominjali kako je broj ulazaka u opasne zone terena porastao, ali i na grafu iznad vidimo koliko su brojke progresivnih dodavanja i nošenja lopte u određene zone porasle u usporedbi s razdobljem kada je Lampard bio na klupi. Već na osnovu sadašnje razine i sređenosti napadačke igre Tuchelov Chelsea je za gotovo 10 posto digao broj progresija u završnu trećinu, dok je broj progresija u kazneni prostor skočio za preko 25 posto.
Naravno, pred novim trenerom je i zadatak da pokuša vratiti Timu Wernera u golgetersku formu iz prošle sezone, baš kao i pronaći pravu poziciju, te ulogu za Kaija Havertza. Za Wernera prilično porazno zvuči podatak da je ove sezone u svim natjecanjima na 10 postignutih golova dodao i 21 promašenu veliku priliku, ali činjenica da je ušao u toliko velik broj prilika svakako je pozitivna stvar. S druge strane, Tuchel je za Havertza rekao da ga vidi “između desetke i devetke”, što znači da bi njegovo kretanje bez lopte i ulasci iz drugog plana mogli podsjećati na ono što je igrao u Leverkusenu.
No, dok se sve kockice u napadu u potpunosti ne poslože, Chelsea kroz prvenstvo gazi svojom obranom.
U Premier ligi je već nadmašio broj utakmica bez primljenog gola u odnosu na ono što je momčad uspjela ostvariti u 19 utakmica pod Lampardom (osam pod Tuchelom, sedam pod Lampardom). Primio je samo dva gola, a da to nije slučajno govore i drugi podaci. Chelsea dopušta samo 6,6 udaraca po utakmici prema svojim vratima, od čega tek dva idu unutar okvira gola, stoga ne iznenađuje podatak da su suparnici u devet od 10 utakmica imali manje od 0,5 očekivana gola, a velik dio pozitivnih stvari kreće od pozicioniranja u fazi napada.
Jedan od problema s kojima se često susretao Lampard bio je onaj u defenzivnoj tranziciji. U situacijama kada se gubila lopta njegova je vezna linija na trenutke djelovala previše propusno i neuigrano, s dosta nepokrivenog prostora kroz koji su suparnici mogli raditi probleme. Sada i zasad je velik dio tih problema uklonjen, a kao i osnove svake defenzivne tranzicije, struktura koju Chelsea ima u napadu daje bolju poziciju da momčad krene u kontrapresing i kvalitetnije reagira po izgubljenoj lopti.
Iako se i na statistici osjeti porast broja startova i presing akcija na suparničkoj polovici terena, cijeli dojam se ne može dobiti samo statistikom. Ogromni razlog za to je činjenica da se prostor kroz koji bi suparnici mogli napasti brzo i efikasno zatvara i često cilj pritiska i nije nužno da se lopta osvoji, već da se uspori ili spriječi suparnički kontranapad. Naravno, kad bi se brojke prilagodile na osnovu povećanog posjeda, dobili bismo još veći porast navedenih defenzivnih akcija, ali poanta je ionako da Chelsea za sve te čiste mreže i defenzivnu čvrstoću ne treba zahvaliti herojskim potezima zadnje linije, već cijela momčad funkcionira bolje u fazi bez lopte.
Nakon dvoboja protiv Atlético Madrida u Ligi prvaka, za Chelsea slijedi nešto mirnije razdoblje, barem na papiru. U idućih pet ligaških susreta, nakon ogleda u FA Cupu protiv Sheffield Uniteda, samo je West Ham ekipa iz gornjeg dijela tablice, što će u neku ruku dobro poslužiti za dodatnu nadogradnju Tuchelova modela igre. Susreti protiv ekipa s kojima će imati značajnu količinu posjeda lopte trebali bi napadačkom dijelu ekipe dati dodatni broj situacija za pronalazak prave forme ispred suparničkih vrata.
Prostora za poboljšanje, dakle, ima, ali u svakom slučaju utakmice ovakvog Chelseaja sigurno vrijedi gledati.
