U proteklom desetljeću uz Leicester City vrijedi spomenuti Borussiju Dortmund Jürgena Kloppa i Atlético Madrid Diega Simeonea kao najveće overachievere današnjeg nogometa, momčadi koje su rušile ustaljene monopole, ali i jedna i druga je ostala kratka u europskim okvirima. One ‘manje’ momčadi koje bljesnu i oduševe svojom igrom — poput, recimo, Ajaxa ili Monaca — ne uspijevaju povezati više uspješnih sezona jer zaršavaju očerupane od bogatijih klubova kad je u pitanju igrački kadar.

Nejednakost nije nužno loša stvar. Nejednakost nas motivira, tjera nas naprijed, ali u isto vrijeme previše nejednakosti ubija

Iznenađenja je sve manje, mnogi će reći i nogometne “romantike”, a razlike između klubova sve su veće. Laboratorij je već pisao o Ligi prvaka, manjku kompetitivnosti u elitnom nogometnom natjecanju i prije svega dosadnoj i predvidljivoj grupnoj fazi, ali stvari su još gore u domaćim natjecanjima. U jednom od prošlih izdanja Laboratorija pisali smo o anatomiji nogometne igre i kvantificirali važnost obrambenog segmenta na uspjeh ekipa, ali u sklopu analize naletjeli smo i na nešto puno ‘malignije’ u kontekstu natjecateljske ravnoteže samih natjecanja.

Naime, dominatne ekipe postaju sve dominantnije.

Kao što možemo vidjeti, dominacija u najjačim domaćim natjecanjima dosegla je nezapamćene razine, a situacija se uz manje razlike provlači kroz sve spomenute lige. U proteklih 20 godina prosjek bodova koje su osvajali prvaci tako je skočio za 15, a gol razlika za čak 30 golova. U isto vrijeme brojke skrivaju činjenice da su se u Italiji, Španjolskoj i Engleskoj u prošlih 10 godina prvi put u povijesti dogodile sezone u kojima je prvak osvojio više od 100 bodova te da smo u Italiji, Engleskoj, Njemačkoj i Španjolskoj vidjeli prvu tripletu, a u Francuskoj tri triplete u četiri godine, što su pothvati koji su dotad desetljećima bili nezamislivi.

Sve ovo samo po sebi možda i ne bi bilo toliki problem, ali osim što dominantne ekipe postaju sve dominantnije, broj različitih ekipa koje dominiraju također se drastično smanjio, prije svega u zadnjih pet do 10 godina. Na Telesportu smo već pisali o ludom proljeću 2000. kad su Deportivo La Coruña, Lazio, Monaco i Bayer Leverkusen šamarali Golijate, ali stvari su se u međuvremenu stubokom promijenile, pa je tako broj različitih prvaka u ligama Petice u posljednjih pet godina na povijesno najnižim razinama. Juventus je osvojio osam zadnjih prvenstava, Bayern sedam, PSG šest od zadnjih sedam, a Barcelona četiri prvenstva u posljednjih pet godina.

Nogometni Golijati s prijelaza stoljeća postali su još jači, a njihov broj se smanjio, što je dodatno povećalo nejednakosti u domaćim natjecanjima.

Dominantne ekipe samo su jedan aspekt priče. Kako bismo dobili cjelovitu sliku, odlučili smo kvantificirati razinu natjecateljske (ne)ravnoteže u ligama Petice. Ekonomisti se već gotovo cijelo stoljeće bave proučavanjem (dohodovne) nejednakosti, pa smo posudili njihov pristup i iskoristili ga u analizi našeg problema. Intuicija iza metode je jednostavna: što su bodovi klubova na kraju sezone raspršeniji, to je kompetitivna ravnoteža manja, a što su bodovi klubova međusobno bliži, više grupirani, to je kompetitivna ravnoteža veća, kao i neizvjesnost samog natjecanja. Izračunali smo prosječn Indeks natjecateljske (ne)ravnoteže za lige Petice i potvrdili ono što smo podsvjesno već znali.

Osim što je porasla nejednakost u pet najjačih europskih liga, drastično je porasla i nejednakost između spomenutih i onih slabijih liga. Ako pogledamo polufinaliste Lige prvaka, vidimo da su mjesta u posljednja dva desetljeća gotovo isključivo rezervirana za klubove iz liga Petice. U 1990-ima smo, između ostalih, imali Dinamo Kijev, Panathinaikos, Porto, natjecanje su ranije osvajali Ajax i Crvena zvezda. Čini se da su ta vremena debelo iza nas, a da ne bismo bili na nuli u prošlom desetljeću zaslužan je Ajax koji se probio do polufinala natjecanja u prošloj sezoni. Vrijedi istaknuti da se format Lige prvaka mijenjao u 1990-ima, što je s jedne strane nedvojbeno podiglo kvalitetu natjecanja, ali je, kao što vidimo, poprilično jasno da klubovi iz manjih liga ne uspijevaju ostati konkurentni.

Stvar je jednostavna: novac kupuje kvalitetu, kvaliteta donosi pobjede, a pobjede osiguravaju još više novca. Ono što se promijenilo u posljednjih 20 godina, a prije svega u zadnjem desetljeću, eksplozija je prihoda od TV prava, prije svega na krilima globalizacije i širenja popularnosti nogometa izvan granica Europe. Nije slučajnost da se u prošlom desetljeću naglo probudio interes za soccerom kod američkih biznismena koji su vrlo brzo nanjušili potencijal, a među njima se danas posebno ističe Fenway Sports Group (FSG).

Vlasnici baseball franšize Boston Red Sox su 2010. kupili Liverpool, opisujući situaciju u Engleskoj kao “stari svijet” u kontekstu marketinga, TV prava te monetizacije branda i stadiona. Uspoređujući soccer s američkim sportovima i s njima povezanim biznisom bili su šokirani neiskorištenim potencijalom, predviđajući neka sasvim druga vremena koja dolaze. I bili su u pravu, jer novac će ubrzo dodatno drastično promijeniti nogomet.

O koliko novca pričamo možda najbolje ilustrira podatak da je ukupna suma plaćena za TV prava na Premier ligu za razdoblje od 2019. do 2022. iznose 9,5 milijardi eura, dok su prije 10 godina iznosila, za današnje pojmove, mizernih 2,8 milijardi. Huddersfield Town je, kao najlošija momčad lige u sezoni 2018./2019., od TV prava zaradila 110 milijuna eura, više od svih drugih klubova u Europi osim Real Madrida i Barcelone.

Pomalo bizarno, ali financijski gledano vjerojatno najvažnija nogometna utakmica finale je playoffa za ulazak u Premier ligu u kojoj se odlučuje o zadnjem putniku u elitni razred engleskog nogometa — ona je ‘teška’ nevjerojatnih 200 milijuna eura, koliko pobjednik dobiva od TV prava i fonda nogometnog saveza (ne računajući sve druge vrste prihoda vezanih uz igranje u Premier ligi, poput prihoda od marketinga, ulaznica, prodaje robe itd). Povezano s TV pravima narasli su i nagradni fondovi kontinentalnih klupskih natjecanja, pa današnji fond Lige prvaka iznosi dvije milijarde eura, što je skok od četiri puta u odnosu na desetljeće ranije. Sve ovo rezultiralo je eksplozijom prihoda nogometnih klubova.

Deloitte u svom izvješću Football Money League svake godine rangira klubove po prihodima. Broj 1 na ljestvici ove godine zauzima Barcelona s 840 milijuna eura prihoda, dok su prihodi prvoplasiranog prije 10 godina iznosili 365 milijuna. Još zanimljivije je usporediti rast prihoda, tj. razliku između prvog kluba na ljestvici i onog 20. (koliko ih je u Deloitteovoj analizi).

Uz nevjerojatni rast prihoda nogometnih klubova, nedvojbeno je rasla i kvaliteta igre, pa danas gledamo najbolji nogomet u povijesti. Istovremeno je nevjerojatni rast dobio svoje (relativne) pobjednike i gubitnike, jer rast prihoda, kao što možemo vidjeti, bio je sve, samo ne ravnomjerno raspoređen. Ako postoje takve razlike između najvećih klubova — točnije, između njih 20 koji čine tek tri posto ukupnog broja klubova u najvišim razredima natjecanja u Europi — vjerojatno se pitate što je s ostalima. UEFA je provela analizu na temelju financijskih izvještaja svih 712 klubova iz prvih liga 54 zemlje članice i rezultati su dramatični.

Premier liga je cementirala svoju dominaciju, pa tako 20 klubova iz najvišeg razreda natjecanja uprihođuje dvije milijarde eura više od svojih ‘kolega’ u La Ligi i Bundesligi, preko tri milijarde eura više od talijanskih predstavnika i gotovo četiri milijarde eura više od kubova Ligue 1. Kao što možemo vidjeti, jaz između Premier lige i ostalih top liga je ogroman, ali još porazniji je podatak da 20 premierligaša ima veće prihode od, pazite sad, svih 617 prvoligaških klubova iz 50 europskih zemalja zajedno (dakle, sve zemlje isključujući Njemačku, Španjolsku i Italiju).

Novac je promijenio nogomet. S jedne strane je nevjerojatno je podigao kvalitetu igre, ali u isto vrijeme koncentracija tog novca, njegova neravnomjerna raspodjela, dovela je i do koncentracije kvalitete. Superbogati su postali i superjaki, odvojili su se, a ostalim klubovima i nacijama postalo je gotovo nemoguće konkurirati u zadanim okvirima.

No, kako smo onda to “mi” sjebali nogomet i čemu nabacivanje kolektivne krivnje?

Na tržištu koje je (gotovo) savršeni demokratski stroj mi, kao fanovi, praćenjem i novcem glasamo za ono što nam se sviđa, a izgleda da nam se sviđa kada pobjeđuju velike, etablirane momčadi koje upravo mi činimo još većima, još bogatijima i još jačima. Nažalost, sve ovo polako ubija sportsku neizvjesnost, upravo ono zbog čega volimo i gledamo nogomet, upravo ono zbog čega je nogomet popularniji od drugih sportova.

Nejednakost nije nužno loša stvar. Nejednakost nas motivira, tjera nas naprijed, ali u isto vrijeme previše nejednakosti ubija, a za budućnost sporta nema goreg neprijatelja od nedostatka konkurencije. Ako neizvjesnost i kvalitetu promatramo kao dva najbitnija sastojka sporta, tj. sadržaja koji konzumiramo, čini se da smo u potrazi za kvalitetom (uz paralelne procese globalizacije i širenja popularnosti nogometa) potencijalno bespovratno ugrozili potrebnu ravnotežu, stvorili mali broj supermomčadi i gotovo spaljenu zemlju oko njih. Ako je sve što želimo je gledati desetak najboljih momčadi, onda smo na dobrom putu za to, jer Superliga postaje gotovo pa izvjesna stvar, ali moramo biti svjesni i posljedica takvog smjera, prije svega dodatnu polarizaciju, još veću dominaciju i ubijanje domaćih natjecanja.

Ljepota Leicesterove autsajderske bajke je upravu u neočekivanom trijumfu kontra svih pravila i očekivanja, što je šaka u oko velikima i srednji prst najbogatijima. Jednom kad te bajke nestanu, nestat će i poruka da uz znoj i suze svatko može do vrha, nada kojom se hrane i na kojoj žive veliki djelovi populacije planeta kojima je nogomet utočište i bijeg od puno surovije stvarnosti.