Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Laboratorij

Koliko je bitan bio Toni Kukoč?

O nepodnošljivoj lakoći podcjenjivanja puno govore već i same brojke

Osim kurtuaznog smiješka na jednu doskočicu Michaela Jordana tijekom pripremnog turnira Chicago Bullsa u Parizu, Toni Kukoč sve do pete epizode ESPN-ova dokumentarnog serijala The Last Dance nije dobio svoje mjesto ispred kamere. Doduše, tad je bio sasvim slučajno u blizini, ali ne može se pohvaliti ni da se priča u petoj epizodi u većoj mjeri vrti oko njega, već oko cijele zavrzlame na relaciji Jordan-Scottie Pippen protiv GM-a Bullsa Jerryja Krausea, zbog čega je potpuno nesvjesni Kukoč ‘nastradao’ u prvom ogledu protiv američke reprezentacije na Olimpijskim igrama u Barceloni 1992.

Nešto spremniji dočekao ih je u finalnom susretu turnira, pa je uz 16 poena podijelio i devet asistencija, ali nedovoljno da bi ukupna razlika bila pretjerano drugačija nego u susretu iz grupne faze. Ipak, ako je vjerovati Brianu McIntyreu, čovjeku zaduženom za odnose s javnošću američke reprezentacije, Kukočevo izdanje u toj utakmici izmamilo je jednu Jordanovu rečenicu: “Igrao je prilično dobro. Čvršći je nego što smo mislili”. Vjerojatno najviše što se moglo u tom trenutku izvući iz najboljeg košarkaša svijeta.

Inicijalno podcjenjivanje u NBA ligi nije bilo vezano samo uz Kukoča, jer već su ranije slična iskustva prolazili svi europski igrači, od Dražena Petrovića, Vlade Divca i Šarūnasa Marčiulionisa u prvom valu igrača, pa do Kukoča i Dina Rađe četiri godine kasnije, kao predvodnika tog drugog vala. Svi oni su utabanali put kasnijim generacijama Europljana, jer ulazak u handchecking i no zone defence NBA ligu bio je sve samo ne lagan zadatak za potpuno drugačije školovane europske košarkaše.

Ali za Kukoča u tom trenutku nije preostajao nikakav drugi izazov osim NBA lige.

Možda domaća javnost preburno reagira na ignoriranje Tonijeve uloge u šampionskim pohodima Bullsa, ali to je samo ulje na vatru

Do svoje 24. godine na klupskoj razini u Europi je osvojio tri europske titule, pet nacionalnih prvenstava i tri nacionalna kupa, što je pratio i niz individualnih nagrada. S Jugoslavijom je pokupio zlato na Svjetskom prvenstvu 1990., gdje je u ekipi s Petrovićem, Divcem i ostalima uzeo nagradu za najkorisnijeg košarkaša turnira. Zlatom se okitio i na dva europska prvenstva, a posebno zapažen je bio 1991., kada je i na uzeo MVP nagradu, dok je jugoslavenskom olimpijskom srebru iz Seoula 1988. dodao je ono hrvatsko iz Barcelone četiri godine kasnije.

Misterom Europe je proglašen tri godine zaredom, od 1990. do 1992. (1996. dodao rekordnu četvrtu nagradu), dok je Euroscarovu nagradu za najboljeg europskog košarkaša uzeo 1990. i 1991. godine, što je podebljao idućih sezona u NBA na ukupno pet nagrada (samo Arvydas Sabonis i Dirk Nowitzki imaju više, po šest). Koliko je Kukoč bio važan za svoje ekipe u svim tim uspjesima? Kakve su one bile prije i poslije njega?

Naravno, svoj put je započeo u Jugoplastici sa 17 godina, u ekipi koja je zajedno odrastala i za očekivati je da nema ogroman utjecaj na ekipu s toliko godina, ali vrijedi spomenuti da su Splićani od 1985. do 1987. godine bili redom 10., šesti, pa treći u regularnom dijelu sezone jugoslavenske lige, bez puno uspjeha u doigravanju. Odličnom idućom sezonom i omjerom 21-1 ulovili su prvo mjesto u regularnoj sezoni, što su iskoristili da u doigravanju osvoje prvi naslov prvaka u nizu i osiguraju nastup u Kupu prvaka iduće sezone. A onda kreće dominacija.

Dvostruku krunu (liga i Kup prvaka) iz 1989. podebljali su iduće sezone prvom trostrukom krunom dodavši i nacionalni kup, a za uspjeh na europskom Final Fouru Kukoč je prvi put nagrađen MVP nagradom. No, iduće sezone uslijedio je pravi test — iz kluba su otišli starteri Rađa, Duško Ivanović i Goran Sobin, dok je s klupe otišao legendarni trener Božidar Maljković. Da bi se dočaralo koliko bitni igrači su napustili klub, trebamo posegnuti za brojkama.

U prethodnim pohodima na europske titule Jugoplastika je zabijala u prosjeku 87,4, odnosno 92,7 poena po utakmici. Trojac koji je napustio klub po utakmici je u naslov ugrađivao 49,1 poena, odnosno 45,6 u idućoj sezoni, uz sve ostale stvari koje je na terenu radio na vrhunskoj razini. Neke utakmice ovi igrači nisu igrali, pa ako se gledaju ukupni poeni iz svih 18 odigranih utakmica stanje je kao što se može vidjeti na grafici iznad. Okvirno gledajući zadnje dvije sezone, trebalo je unutar jednog ljeta nadomjestiti pola svih postignutih poena iz dotadašnjih euroligaških sezona — ili, rečeno drugačije, oni nisu bili samo starteri, bili su nevjerojatno važni pojedinci.

Budući da je povijest poznata, jasna je činjenica kako je Jugoplastika (tada KK POP 84) usprkos svim izostancima uspjela osvojiti ne samo Kup prvaka, već ponoviti uspjeh trostruke krune s Kukočem kao ponovnim osvajačem nagrade za najkorisnijeg igrača Final Foura. Osim toga, više nego fascinantan je podatak kako je nakon takvih gubitaka u momčad stigao samo jedan novi igrač — Amerikanac Avie Lester, koji je u Euroligi te sezone u prosjeku zabijao 7,4 poena bio je jedino pojačanje ekipi koju je nevjerojatni Kukoč ponovno odveo na vrh u svim natjecanjima. Koliko je bio važan ilustrira i činjenica da je u sezoni propustio jednu utakmicu — onu protiv Maccabija, koju je POP 84 izgubio čak 38 razlike, u susretu u kojem su igrali svi drugi standardni igrači.

Žuti su iduću euroligašku sezonu završili kao petoplasirana momčad svoje skupine, a raspadom Jugoslavije više nisu bili ni dio jugoslavenske lige. Toni je kao svoju novu destinaciju odabrao talijanski Benetton, koji je u sezoni prije njegova dolaska bio peti u regularnoj sezoni te se morao zadovoljiti ispadanjem u četvrtfinalu doigravanja. S Tonijem u ekipi, već iduće sezone (1991./92.) je došao do finala kupa, uzeo talijansko prvenstvo i osigurao mjesto u Euroligi iduće sezone, gdje je uspio doći do samog finala, ali jači je bio francuski Limoges, s Maljkovićem na klupi. No, za svoje predstave na Final Fouru, makar bio u gubitničkoj momčadi, Kukoč je ponovno dobio MVP nagradu, a gorak okus izgubljenog finala prvenstva Benetton je malo ublažio slavljem u talijanskom kupu.

Uslijedio je korak ‘preko bare’, a Benetton je iduće sezone pao na tek osmo mjesto regularne sezone s omjerom 15-15, dok je nastup u Europi okončao kao šesta momčad svoje grupe, što ponovno pokazuje kakav je nevjerojatan učinak na ekipu i suigrače imao Kukoč. Usporedbe radi, proslavljeni strijelac i član Hall of Famea Brazilac Oscar Schmidt je većinu svoje europske karijere proveo u Italiji (11 godina, tri u Serie B), a najveći ekipni uspjesi su mu jedno treće mjesto u regularnoj sezoni, dva nastupa u finalnim serijama doigravanja i nula utakmica u Kupu prvaka, ali on je svojih 30+ poena uredno trpao.

U Kukočevoj prvoj NBA sezoni Bullsi su bez Jordana ostvarili vrlo dobar omjer s 55 pobjeda, samo dvije manje nego sezonu ranije, a Kukoč je bio igrač s klupe. Uspješnom prilagodbom, ali i silom prilika (odlazak Horacea Granta) iduće sezone je dobio više prilika, odnosno 32 minute po utakmici i dovoljno šutova da ostvari gotovo 16 poena po utakmici uz šut iz igre preko 50 posto. Ujedno je tu sezonu obilježio i Jordaov povratak te je Kukoč postao treća napadačka opcija kluba, što je uloga koju je zadržao sve do trećeg naslova.

Jasno je kako Kukoč nije bio primarno strijelac — nije to bio ni u Jugoplastici, gdje su Rađa i Ivanković, pa kasnije i Velimir Perasović zabijali više po utakmici od njega, niti je to bio u Bullsima poslije. Bez obzira na to, izvukli smo podatake o postignutim poenima i napadačkom rejtingu (koliko ekipa zabija poena na 100 posjeda s njim na parketu) u razdoblju od 15 NBA sezona (1988. do 2002.) za sve treće napadačke opcije u ligi, odnosno igrače koji su po utakmici uzimali manje šutova od samo dvojice suigrača. Postignute poene smo normalizirali na 75 posjeda, da bi se izbjegle razlike između košarke u različitim razdobljima, te razlike u stilovima između ekipa, a uvjetovano je da igrač mora odigrati barem polovicu sezone s preko 16 minuta u prosjeku provedenih na terenu.

Vidimo iz grafa da je imao iznadprosječan učinak u svim odigranim sezonama kao treća opcija Bullsa, ali dodatno zanimljiva je i činjenica da je samo jedan igrač u tom razdoblju proveo duže vremena kao treća opcija — Detlef Schrempf, koji je sasvim slučajno također Europljanin. Većina ostalih igrača mogu se podijeliti u dvije kategorije: igrači na početku karijere, pa nakon odlične sezone dobiju veću i značajniju ulogu u idućim sezonama (Ray Allen, Kobe Bryant, itd.) ili donedavno odlični igrači koji ulaze u završnu etapu karijere (Charles Barkley u Houstonu, Kevin McHale u zadnjim sezonama…). Budući da je Toni bio na svom košarkaškom vrhuncu, jasno je da bi prije upao u ovu prvu grupu igrača, odnosno da bi gotovo sigurno u nekoj drugoj sredini imao znatno statistički bolju karijeru.

Ali Toni je uvijek bio timski igrač, kojem su naslovi bili važniji od vlastitih poena i nagrada, pa ne čudi da je prihvatio sporednu ulogu u Bullsima, za čiji je napad značio puno više od samog broja postignutih koševa.

Naglasio je to i Steve Kerr: “Gledam te grafike za dokumentarac i na svima su Michael, Dennis, Scottie, Phil i ja. Kukoč je jednostavno morao biti na toj fotografiji.” Međutim, češće ga se može pronaći upravo uz Kerrovo ime, iako su bili neusporedivi. Ustvari, usporedivi su… Ako uzmemo četiri sezone nakon Kukočeve rookie godine i usporedimo u koliko završnica napada po utakmici (šut, slobodna bacanja, asistencija i izgubljena lopta) je sudjelovao Kukoč, a u koliko Kerr, dolazimo do podatka da Kukoč ima 18,6 napada, a Kerr 9,0. Brojke koje bi trebale jasno sugerirati koliku je tko imao ovlast, ali i odgovornost u napadačkom dijelu igre.

Čak i u sezonama nakon Bullsa, Kukoč je pokazivao svoju vrijednost za ekipu koja nije jasno ocrtana u osnovnim statističkim parametrima. Kukoč je u Sixersima sudjelovao u dvije, obje nepotpune sezone i one se jasno mogu podijeliti na utakmice koje je Kukoč igrao, odnosno njih 80, i one 84 utakmice Sixersa u kojima tijekom te dvije sezone nije igrao. U utakmicama koje je Kukoč igrao Sixersi su upisali 61 pobjedu i 19 poraza (76,3 posto pobjeda), dok je to u utakmicama regularne sezone u kojima Kukoč nije igrao palo na 45 pobjeda i 39 poraza. Samo 53,6 posto pobjeda za ekipu kada Kukoča nije bilo, a podatak dodatno dobiva na vrijednosti kada se zna da je riječ o ekipi koja je 2001. godine igrala NBA finale.

I možda domaća javnost, uključujući i nas u ovom tekstu, preburno reagira na ignoriranje Tonijeve uloge u šampionskim pohodima Bullsa, pogotovo u sezoni oko koje se vrti The Last Dance, ali to je samo ulje na vatru činjenica da ništa od dosad navedenog nije bilo dovoljno ni da se Kukoča uvrsti u Hall of Fame. Frustrirajuće je da nevjerojatni individualni uspjesi i nagrade, kao ni činjenica da je bio dio službeno najbolje euroligaške momčadi 20. stoljeća, kao ni to da je bio dio najbolje NBA momčadi svih vremena, ni brojni reprezentativni uspjesi nisu dovoljni da se napokon prizna koliko je Kukoč bio velik košarkaš.

Kukoč je imao nepodnošnjivu lakoću igranja, bio je košarkaš ispred svog vremena i čovjek na kojeg se uspjeh iznimno lako lijepio, a dok ne dobije sva priznanja koja zaslužuje nakon karijere, mora se pisati i pričati o nepodnošljivoj lakoći podcjenjivanja.