Laboratorij

Koliko je dobar bio Roberto Carlos?

Analiziramo brojke koje je za sobom ostavio legendarni brazilski bek

Možda je to opet onaj lažni osjećaj kako su 1990-e bile prilično nedavno za sve nas koji smo u njima odrastali, ili da je 2007. bila prije četiri, a ne prije 14 godina, ali činjenica da je Roberto Carlos u subotu navršio 48 godina zvuči malo iznenađujuće. Te 2007. je nakon 584 utakmice za klub napustio Real Madrid i započeo svoj oproštaj od najviše razine nogometa koji je prvo okončao u ruskom Anžiju, pa nakon toga i u Indiji.

Ipak, strijelac čak 113 pogodaka u karijeri sada je daleko od svoje igračke faze. Bio je integralni dio Galácticosa i vrlo dominantne generacije Brazila, dugo vremena jedan od najboljih bekova na svijetu i odnedavno dio srebrnog Ballon d’Or Dream Teama, ispred kojeg je u najboljoj ekipi u povijesti na lijevom beku izglasan samo legendarni Paolo Maldini.

Koliko je dobar, ali i popularan bio Roberto Carlos svjedoči i podatak da je među najboljih pet prema glasanju za Zlatnu loptu bio dvaput, dok je u top 5 prema FIFA-inu izboru najboljih bio čak triput. Od defenzivno orijentiranih igrača, više od njegova dva finiša među najboljih pet prema Zlatnoj lopti magazina France Football ostvarili su samo Lav Jašin (četiri) i Franz Beckenbauer (10), dok povijesno nešto kraća FIFA-ina nagrada nije zabilježila nijednog obrambenog igrača s tri Top 5 plasmana.

Naravno, već je poznato da postoje primjeri poput Fabija Cannavara koji je uzeo obje nagrade, ali iako Roberto Carlos nikad nije osvojio nijednu od te dvije prestižne nagrade, u oba je izbora završio srebrni. FIFA mu je za igre prikazane 1997. godine rezervirala mjesto iza Ronalda, a iza istog čovjeka se našao i 2002., samo u trci za Zlatnom loptom. Tada je dobio čak i više prvoplasiranih glasova od svog sunarodnjaka, ali konačnu nagradu nije dobio, što se od 1995., odnosno otkad nagrada nije više bila rezervirana samo za Europljane, dogodilo četiri puta. Na isti način kratki su ostali još Ronaldo 1996. (osvojio Matthias Sammer), Zinedine Zidane 2000. (Luís Figo) i Virgil van Dijk 2019. (Lionel Messi).

Čovjek je koji je svojim načinom igre, tehnikom, brzinom i snagom udarca zaludio nogometne fanove posvuda, a na brojnu djecu odjenuo svoj dres

Te 2002., Roberto Carlos se nakon treće Lige prvaka s Real Madridom okitio i naslovom svjetskog prvaka s Brazilom, što je u kombinaciji s odličnim individualnim partijama i priznanjima upravo tu godinu odredilo za njegovu najuspješniju u karijeri.

Brazil je tada na Svjetskom prvenstvu igrao s trojicom u zadnjoj liniji, pa je Roberto Carlos imao ulogu lijevog wing backa, što mu je prema karakteristikama koje je imao idealno odgovaralo. Brazil je u izgradnji napada fokus imao na progresiju kroz sredinu — bilo da Edmílson i Lúcio iznose loptu ili da se uz Juninha Paulistu spuštaju Rivaldo ili Ronaldinho, što je značilo da Roberto Carlos i Cafu nisu previše sudjelovali u začecima akcija. Lopta je na njih išla nakon što ses njom već izašlo iz zadnje linije, u trenucima kada je suparnik prisiljen zatvoriti sredinu, što je otvaralo velik prostor za bočne igrače da ‘donesu’ loptu visoko u napad.

Stoga ne čudi kako je više dodira s loptom imao u drugoj i završnoj trećini terena, nego što je imao u prvoj. Tek 26 posto njegovih dodira dolazio je u obrambenoj trećini, što je svejedno više od belgijskih ili engleskih primjera s posljednjeg odigranog prvenstva, kao ekipa koje su igrale s trojicom u zadnjoj liniji. Osim što je nogomet prije 20 godina bio sporiji od današnjeg i dosta više okrenut individualizmu, ni najbolje ekipe nisu bile toliko dominantne u posjedu kao što su sad, kad su često u konstantnoj opsadi suparničkog gola.

No, usprkos tome, na grafici je vidljivo koliko često je dolazio u, prema njegovom viđenju, zonu šuta (21 udarac u šest utakmica), od čega je dobar dio došao iz slobodnih udaraca, dok je u fazi obrane je bio prilično povučen.

Kroz karijeru ga nije pratio glas dobrog obrambenog igrača, ali sva loša postavljanja, kašnjenja i pogreške relativno uspješno je nadoknađivao svojom brzinom. U postavljenoj obrani često se spuštao u liniju sa stoperima iz koje je onda kretao prema igraču koje je imao zadatak zaustaviti, a s iskustvom kojeg je već imao na ovom Svjetskom prvenstvu je sve rjeđe brzopleto izlijetao na suparnika u pokušajima da mu oduzme loptu, već je pozicioniranjem pokušavao spriječiti prilaz golu ili određenoj opasnoj zoni, dajući svojim suigračima vremena da dođu na svoje pozicije, uz čekanje pravog trenutka za krenuti u start.

No, iako je za uspjehe te sezone pobrao brojne nagrade, najbolji nogomet svoje karijere vjerojatno je igrao u svojim srednjim 20-ima, odnosno nekoliko sezona ranije.

Zahvaljujući Opti i fivethirtyeightu podaci za svako SP od 1966. do danas su dostupni za svakog igrača koji je na prvenstvu nastupio barem 30 minuta. Stoga smo filtrirali sve bekove, u svim verzijama pozicije, koji su na svjetskim prvenstvima igrali za ekipe koje su došle barem do četvrtfinala, te smo ih rangirali da bismo dobili rezultate za Roberta Carlosa iz Francuske 1998.

Na grafu je prikazan njegov učinak koristeći se percentilima, koji uzorak od 224 beka kroz povijest SP-a dijele na 100 jednakih dijelova — što je brojka bliža vrijednosti 100, to je igrač u toj kategoriji bolji. Kao što je vidljivo iznad, Roberto Carlos je u Francuskoj bio napadački čudesan.

Tada je Brazil igrao u formaciji s četvoricom u zadnjoj liniji, a on bio je četiri godine mlađi te u gotovo svakom napadačkom segmentu statistički znatno bolji nego u Japanu i Južnoj Koreji 2002. Puno više se uključivao u igru, imao je jednu od ključnih uloga u izgradnji napada, a gotovo da nijedna opasna situacija koju je Brazil stvorio nije prošla bez njega u završnici napada. Jedini statistički element u kojem je bio lošiji bili su progresivni driblinzi, ali zbog drugačijeg sustava i načina igre reprezentacije prirodno je imao manje slobodnog prostora za osvojiti usprkos činjenici da je bio desecima metara povučeniji.

Naravno, u svakoj od navedenih kategorija postojali su bekovi koji su na nekom SP-u ostvarili bolje brojke od Roberta Carlosa u Francuskoj, ali prema Optinim mjerenjima ne postoji niti jedan koji ima četiri, a kamoli pet napadačkih kategorija u kojima se nalazi među 10 posto najboljih. Takva raznovrsnost činila ga je nevjerojatno vrijednim oružjem za sve njegove momčadi, a samim time je i dio razloga zbog čega ga se smatra svojevrsnim prototipom modernog beka.

Iako je za Brazil debitirao još 1992. s nepunih 19 godina, Roberto Carlos na veliku je scenu stupio sredinom 1990-ih, kad je stigao u Europu — najprije samo na sezonu u Inter, a nakon toga je proveo više od desetljeća u Real Madridu. Ostao je kao idealni primjer napadačke moći koja se može dobiti s jedne defenzivne pozicije, ali nije on prvi koji je nudio takvo nešto. Bekovi su gotovo oduvijek imali važnu napadačku ulogu s loptom u nogama, što je preko progresivnih dodavanja i driblinga prikazanih za povijest Svjetskih prvenstava vidljivo na grafu iznad, a on je bio odličan nastavak, te djelomično nadogradnja na brazilski standard koji su kroz povijest postavili Djalma Santos, Carlos Alberto, Marinho Chagas

Nije ni prvi koji se tijekom slobodnih udaraca zatrčavao 10 metara prije nego što udari loptu. Radio je to i na prvenstvu ranije, 1994. u SAD-u njegov prethodnik na poziciji lijevog beka brazilske reprezentacije — Branco, koji je na taj način za pobjedu mrežu zatresao Nizozemskoj u četvrtfinalnoj utakmici na putu do naslova svjetskog prvaka.

Ali Rpberto Carlos je čovjek čiji je slobodnjak Francuskoj, godinu dana prije njihova okršaja u finalu Svjetskog prvenstva 1998. obišao sve televizijske postaje diljem svijeta. Udarac kojim su se bavili brojni znanstvenici u pokušajima da objasne fiziku iza takvog kretanja lopte nakon što ju je igrač s otprilike 35 metara spremio u mrežu iza Fabiena Bartheza za jedan od najlegendarnijih golova iz slobodnog udarca ikad.

Čovjek je koji je svojim načinom igre, tehnikom, brzinom i snagom udarca zaludio nogometne fanove posvuda, a na brojnu djecu odjenuo svoj dres, što je dotad za jednog beka bilo gotovo nezamislivo. Potpuno drugačijim pristupom, atraktivnošću u igri i genijalnim potezima učinio je od bekovske pozicije nešto više od mjesta za “propala krila i propale stopere”. Klinci s kraja 1990-ih i početka 2000-ih su željeli biti baš Roberto Carlos i zato je on bez ikakve dvojbe apsolutna nogometna ikona.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.