Kad je Luka Dončić završio svoju prvu sezonu u NBA ligi, američki mediji pedantno su izvadili podatak da je prvi rookie nakon Oscara Robertsona davne 1960./61. s barem 20 poena, sedam skokova i pet asistencija po utakmici. Uobičajeno probrani zahtjevi, ali ne brišu činjenicu da je to bio fantastičan individualan uspjeh koji mu je zasluženo donio nagradu za Rookieja godine.
Iduće sezone, ove koja bi se za nekoliko dana trebala nastaviti, igru je podigao za još jednu, prilično veliku stepenicu. Gotovo 28 poena, preko devet skokova i malo ispod devet asistencija po susretu s relativno nedavno navršenom 21 godinom života pokrenulo je nove priče. Cijela situacija oko globalne pandemije i prekida sezone pomalo je zaustavila taj narativ, ali ozbiljno se počelo gledati po najboljim sezonama u povijesti NBA lige koju je odigrao neki mladi igrač i uspoređivati ih s uspjehom koji mladi Slovenac trenutno ostvaruje u dresu Dallas Mavericksa.
Stoga smo, taman pred nastavak loptanja u NBA-u, u svjetlu toga da je i sama liga objavila kako će se igračima za nagrade gledati dio sezone prije prekida, odlučili malo detaljnije pogledati je li ova Dončićeva sezona najbolja za nekog mladog — nogometnim rječnikom, U21 — igrača u NBA povijesti.
Naravno, jedan od kriterija na koji ćemo paziti tijekom analize je starost igrača, pri čemu ćemo u obzir uzeti samo sezone tijekom kojih je većinu regularnog dijela sezone igrač odigrao s 21 godinom ili manje, a osim toga potrebno je zadovoljiti kriterij od barem 40 odigranih utakmica za jednu ekipu. Time dolazimo do uzorka od 781 individualne sezone koja zadovoljava inicijalni filter, ali budući da razgovaramo o onima koji su bili najbolji među najboljima, taj uzorak je potrebno smanjiti uvođenjem dodatnih mjera za izvrsnost.
Dončićeva sezona ravnopravno se uspoređuje sa sezonama igrača koji su kasnije postali najbolji u ligi
Imajući na umu različitost pozicija u košarci i načina na koji se kroz osnovne statističke kategorije može pridonijeti igri, postavili smo uvjete da košarkaš u svojoj sezoni mora imati barem 20 poena ili 10 skokova ili 6 asistencija po utakmici. Ne mora imati sva tri ili dva uvjeta, već igrač mora zadovoljiti barem jedan od zadanih parametara, a i jasno je kako ćemo prije svega testirati napadački učinak košarkaša, budući da je defenzivni dio igre ipak značajno teže statistički procijeniti.
Te je brojke u svojim sezonama uspjelo je prebaciti 65 različitih košarkaša u 91 različitoj sezoni, a najviše primjera dolazi iz 2010-ih kada smo imali 34 sezone za naš uzorak. Zanimljivo je i to da je tekuća sezona započela novo razdoblje s petoricom takvih — osim Dončića uskočili su još Trae Young, Jayson Tatum, Ja Morant i Collin Sexton. Naravno, najmanje igrača sa zadovoljenim uvjetima je iz početaka NBA lige, pa imamo samo Eddieja Millera (1953.) iz 1950-ih, dok su 1960-te predstavljene samo Rickom Barryjem i njegovom sezonom 1966.
Gledajući efikasnost, pri čemu smo uzeli poene po utakmici i postotak true shootinga zbog činjenice da u svojoj jednadžbi razlikuje šutove za dva i tri poena, te slobodna bacanja, rezultate iz svih sezona smo prikazali na grafu.
Prosječan igrač našeg uzorka zabija 19,4 poena po utakmici uz efikasnost od 53,9 posto true shootinga i gornji desni kvadrant, u kojem se nalaze obje Lukine sezone, predstavlja iznadprosječne sezone u oba ta segmenta. Naravno, aktualna Dončićeva sezona je puno uspješnija od prošle i tek se nekolicina igrača može pohvaliti da imaju sličan volumen zabijanja poena uz toliko visoku efikasnost.
Ne iznenađuje to što da su velikani poput Shaquillea O’Neala, Kevina Duranta, LeBrona Jamesa i Michaela Jordana ‘okružili’ Dončića, ali na grafu vidimo da se tu nalazi i aktualna Youngova sezona. Iako je po osnovnim brojkama nešto i bolja od Lukine, njegovi Atlanta Hawks daleko su od ozbiljnih konkurenata za mjesto u doigravanju i brojke ostvarene u takvoj ekipi mogu zavarati. Da bismo ocijenili koliki netko ima utjecaj na uspjeh vlastite ekipe, a koliko su to ‘prazne’ brojke, poslužit ćemo se naprednim statistikama.
Win Shares (WS) je u svojoj osnovi procjena koliko je igrač tijekom sezone uspio doprinijeti svojoj ekipi u broju pobjeda, BPM (Box Plus/Minus) procjenjuje koliko je igrač poena donio svojoj ekipi na 100 posjeda u usporedbi s prosječnim igračem, dok je VORP (Value Over Replacement Player) procjena poena koliko je igrač na 100 posjeda svoje ekipe donio u odnosu na ‘zamjenskog’ igrača. Kada uklonimo svakog igrača koji se nalazi ispod prosjeka našeg uzorka od 91 sezone u bilo kojoj od te tri kategorije, dolazimo do znatno manjeg broja od samo 29 sezona koje zadovoljavaju sve dosadašnje kriterije, ali ni to ne čini konačnu sliku.
Iznimno važno je naglasiti činjenicu da se NBA liga kroz godine mijenjala i da je broj napada po utakmici varirao, pa su samim time promjene bile vidljive na statistici koju su igrači imali. Na grafu je prikazan trend kretanja prosječnog broja poena po utakmici koji su ekipe imale u određenim sezonama i jasno su vidljive velike amplitude.
Tijekom godina promjene brojnih pravila utjecale su na samu igru — od početnih pravila koja nisu dopuštala ‘nošenje’ lopte kao danas, uvođenja linije za tri poena, smanjivanja intenziteta dopuštenog kontakta između igrača s loptom i bez nje, pa sve do dopuštanja zonske obrane; sve je to utjecalo na strukturu i brzinu igre, ali i efikasnost čija je izravna posljedica broj poena na utakmici.
Zbog velikih razlika — primjerice, James Harden je sa svojih 34,4 poena po utakmici ove sezone zaslužan za 29,1 posto poena svojih Houston Rocketsa, a Allen Iverson 20 godina ranije sa šest poena manje po utakmici je u svojim Sixersima imao udio od 30,0 posto — potrebno je sve te sezone svesti pod kakav-takav zajednički nazivnik. Taj problem se može u velikoj mjeri riješiti tako da se statistika koju igrači produciraju tijekom sezone gleda kroz prizmu posjeda, odnosno da sve brojke budu skalirane po određenom broju posjeda. Budući da u današnjoj NBA ligi broj posjeda u kojima sudjeluje prva opcija ekipe vrti oko brojke 70, upravo to ćemo uzeti kao mjerilo.
Kada se naprave te prilagodbe, gledajući po 70 posjeda, Dončić bi ove sezone bio na 29,2 poena, 9,5 skokova i 8,9 asistencija po utakmici. Odnosno, imao bi više poena od Duranta 2010. i Jamesa 2006. (obojica 27,6) koji su mu prvi pratitelji, a samo bi Chris Paul iz 2009. imao više asistencija, i to za 0,1 po utakmici. U skokovima nije ni blizu najboljim visokim igračima, što je potpuno razumljivo, ali je zato prvi kada se gledaju samo bekovi i niska krila.
Možda se pitate kako to da se Luki brojke dižu na više nego što trenutno ima, ako igra u ligi s više poena i većim paceom? Razlog je jednostavan — danas Luka na terenu provede 6-7 minuta manje nego što su običaj imali igrači sličnog pedigrea u prošlosti (James 2006. godine ima 9,2 minute više u prosjeku po utakmici).
Ne možemo znati kako bi se nečije brojke i efikasnost ponašali u slučaju da igrač mora igrati više minuta, što automatski znači i veći umor, ili da ih igra manje, ali da frekvencija napada koji idu preko njega bude veća, ili koliko bi te brojke ‘držale’ u nekoj drugoj košarkaškoj eri, posljednje što ćemo napraviti jest pogledati kakve su bile one najbolje sezone u usporedbi s igračima na njihovoj poziciji. Podijelili smo sve igrače kroz povijest na bekove, krila i visoke, te kao uvjet postavili da moraju odigrati barem pola sezone s prosjekom od preko 26 minuta po susretu da bismo dobili prosječnog startera za usporedbu.
Kada se tako pogleda, Dončić je od prosječnog beka u 2020. bolji za 62 posto u poenima, 77 posto u asistencijama i 118 posto u skokovima, uz nešto veću efikasnost od 4,2 posto. No, kada se pogleda da je LeBron u sezoni 2005./06. bio dvostruko bolji u poenima od svojih konkurenata i da je imao 167 posto više asistencija od prosječnog startera na krilu, ili da su Durant i Jordan bili gotovo 10 posto efikasniji uz gotovo dvostruko više poena od svojih konkurenata, postaje jasno kakve sezone su imali ti velikani u svojoj mladosti.
Sve probleme bismo riješili da možemo svu statistiku, akcije i uspjehe ubaciti u neki stroj koji će nam izbaciti jednu brojku, poput ratinga u igrama NBA 2k, ali to nažalost nije moguće. Naravno da ocjena cijele sezone kroz osnovne statističke parametre nije idealna te da se uz sve moguće prilagodbe ipak ne može u potpunosti sve svesti na savršeno jednaku razinu i da je statistika samo pomagalo i alat, a ne apsolutna istina, pa samim time vjerojatno nije moguće ni jasno utvrditi koja je najbolja sezona mladog igrača ikad.
Nekome će najviše pozornosti privući Shaqova dominantnost pod košem, nekome magija Earvina Johnsona koji je sa 20 godina bio MVP finala, možda Jordanova i Durantova nevjerojatna lakoća zabijanja ili LeBronova nezapamćena raznovrsnost. U velikoj mjeri sva statistika ovisi i o poziciji na terenu, ulozi koji igrač ima u ekipi, kao i o suigračima kojima je okružen. To su parametri koji se jako teško mogu izmjeriti.
Sve u svemu, sama činjenica da se Dončićeva sezona ravnopravno uspoređuje sa sezonama igrača koji su kasnije postali najbolji u ligi dovoljno govori o tome kakve standarde si je postavio mladi Slovenac.
