Na pretposljednji dan listopada Barcelona je u sklopu 12. kola španjolskog prvenstva dočekivala Deportivo Alaves, pokušavajući se izvući iz krize rezultata koju su joj zadali madridski klubovi.
U susretu tri dana prije Alavesa, Rayo Vallecano ju je na svom terenu srušio pogotkom Radamela Falcaa, pri čemu je Barcelona imala samo jedan udarac unutar okvira gola — kazneni udarac Memphisa Depaya koji je Stole Dimitrievski ukrotio; prije toga je u El Clásicu sva tri boda s Camp Noua odnio Real Madrid. Ni utakmica s Alavesom ni prošla najbolje. Rezultatski, Depayev je pogodak anulirao Luis Rioja samo tri minute nakon što je Barcelona povela, ali osim tog remija i gubitka bodova, veći udarac doživjeli je još tijekom prvog poluvremena.
Zbog bolova u prsima na teren je zasjeo Sergio Agüero.
Barcelonin napadač uskoro je napustio teren i krenuo prema bolnici gdje se podvrgnuo raznim testovima te su mu otkriveni problemi u radu srca. Iako se dugo pokušavao pronaći način kojim bi slavni Argentinac nastavio svoju karijeru, ipak je sredinom proteklog tjedna održao presicu na kojoj se oprostio od profesionalnog nogometa, manje od šest mjeseci nakon što je pristigao u Barcelonu.
Izuzevši dvije sezone, njegov prosjek zabijanja nije padao ispod 0,75 na 90 minuta. Odnosno, na četiri pune utakmice igre zabijao je barem tri gola
Time je nogomet iznenada ostao bez jednog od najboljih napadača u posljednjih 15 godina, a Manchester City, u kojem je proveo najveći dio svoje karijere, bez jednog od najvećih i najznačajnijih nogometaša u svojoj povijesti. U Cityjevu je dresu odigrao ukupno 390 utakmica u svim natjecanjima, upisavši se na listu strijelaca u 260 navrata, prometnuvši se u nositelja kvalitete u procesu uspona plavog dijela Manchestera.
Već u svojoj prvoj premierligaškoj sezoni uspio je sa Cityjem prvi put u povijesti kluba prebaciti 80 osvojenih bodova i uzeti naslov prvaka. Čak 89 bodova je bilo potrebno da se otrgne titula iz ruka Sir Alexa Fergusona i njegova Uniteda, a infarktnu završnicu borbe za naslov odlučivale su doslovno posljednje sekunde posljednjeg susreta sezone. Malo tko se ne sjeća pogotka za 3:2 protiv Queens Park Rangersa, koji je u 93:20 postigao upravo Agüero, a komentator Martin Tyler dodatno poslao u besmrtnost svojim uzvikom.
Već samo to bilo je dovoljno da postane jedna od Cityjevih legendi, ali Kun Agüero ni izbliza nije bio rekao svoju posljednju riječ. Još devet sezona nakon te uvodne kao na traci je zabijao na svim frontovima, a posebnu visinu dosegnuo je parajući premierligaške mreže. Ukupno gledajući, samo su se trojica napadača na vječnoj listi strijelaca našli iznad njega i njegova 184 gola: Andy Cole (187), Wayne Rooney (208) i, naravno, Alan Shearer (260).
No, iako je već to dovoljno impresivno, još više dolazi do izražaja kada se shvati da su sva trojica prebacila preko 400 ligaških nastupa na Otoku, a da Agüero nije probio ni granicu od 300. Na grafu ispod može se primijetiti koliko rano je došao do svoje konačne brojke, u usporedbi s odigranim minutama. Naime, kad bismo skalirali sve na 90 minuta, došli bismo do podatka da je on u svojoj premierligaškoj karijeri zabijao 0,834 pogotka svakih 90 minuta.
Trenutno najbliži mu je Thierry Henry, koji se nalazi na 0,739 gola u 90 odigranih minuta, što je značajna razlika; ona je toliko velika da bi Agüero pao iza njega tek kada bi odigrao još 2.544 minute bez da postigne ijedan prvenstveni pogodak. Koliko je to velika brojka možda najbolje pokazuje činjenica da je Agüero samo jednom uspio premašiti te minute u ligaškom dijelu sezone, i to još tamo u svojoj prvoj sezoni s Građanima, kada je odigrao tek 19 minuta više od spomenute granice.
Dio razloga zašto nije ni u jednoj sezoni u Engleskoj nije uspio dosegnuti barem tri četvrtine ukupno dostupnih minuta mora se vezati za probleme s ozljedama.
Propustio je preko 20 posto ligaških utakmica zbog raznih zdravstvenih problema, a ta brojka je i nešto veća ako se uključe utakmice koje je proveo na klupi nedovoljno oporavljen, ili ako bismo pogledali udio minuta koje je odigrao. Gotovo svaku sezonu obilježio mu je period u kojem nije bio dostupan na tri, četiri ili još više utakmica, pa je od ukupnog broja minuta koje je City odigrao u Premier ligi s njim u kadru, Agüero na terenu proveo samo 57,1 posto njih.
Dok je on na teren zagazio u točno 72,4 posto dostupnih utakmica, svi njegovi napadački kolege koji su u proteklim sezonama bili nositelji vrhunskih ekipa išli su preko barem 85 posto.
Cristiano Ronaldo u devet sezona za Real Madrid i Lionel Messi u 16 punih seniorskih sezona za Barcelonu bili su upravo oko spomenutog postotka, dok su, primjerice, Robert Lewandowski u Bayernu ili Eden Hazard u Chelseaju na 94, odnosno 92 posto. Mohamed Salah je s Liverpoolom svoju dostupnost digao na nevjerojatnih 97 posto. Svi oni imaju znatno veći kontinuitet igara od onoga što je imao Agüero, što izaziva samo još dodatno divljenje prema njegovoj golgeterskoj konstantnosti i uvijek prisutnoj ubojitosti.
Usprkos tim problemima i činjenici da nije prebacio tri četvrtine ukupno dostupnih minuta, zabijao je preko 20 ligaških golova u šest različitih sezona, ali njegov kontinuitet zabijanja kada je zdrav najbolje se očituje ako sve brojke stavimo u kontekst. Za početak, na grafu ispod su crvenom linijom prikazane brojke golova koje je zabijao na 90 minuta igre kroz sve sezone u Cityju: vidimo da izuzevši dvije sezone nije padao ispod 0,75 na 90 minuta. Odnosno, na četiri pune utakmice igre zabijao je barem tri gola.
Drugi element je ovisnost ekipe o njegovim golovima.
Na grafu je plavom bojom označen udio njegovih pogodaka u svim golovima koje je ekipa postigla kad je on nastupao. Sve preko 25 posto smatra se vrlo dobrim, ali sezone u kojima igrač ide preko 30 posto već ulaze na teritorij elitnih, što je Agüero uspio u četiri vezane sezone. U tim je sezonama bio na svom vrhuncu, o njemu se pričalo kao jednom od najboljih nogometaša današnjice, a ako se u obzir uzmu i asistencije, prema Transfermarktovim je podacima Agüero u sezoni 2014./15. sudjelovao u preko pola Cityjevih ligaških pogodaka – 52,1 posto.
Te sezone, sa 27 godina, uzeo je i jedinu Zlatnu kopačku u Premier ligi zabivši 26 golova u 33 odigrane utakmice. Još bolji učinak ostvario je u Ligi prvaka, u kojoj je u Cityjevih ukupno osam pogodaka u utakmicama u kojima je upisao nastup ugradio šest vlastitih golova i jednu asistenciju. No, njegov individualni vrhunac nije Cityju donio titule, budući da je Chelsea uzeo naslov prvaka, a Ligu prvaka je momčad zaključila odmah u osmini finala, što se na kraju odrazilo i na individualne nagrade, odnosno nedostatak njih.
Na kraju, tek kada je zašao u svoje 30-e, dobio je par značajnijih premierligaških individualnih priznanja. U sezonama 2017./18. i 2018./19. njegovi su ga kolege izabrali u idealnu momčad prvenstva (PFA Team of the Year), ali titulu najboljeg igrača lige ipak nikad nije ugrabio. Na trenutke i u dijelovima sezone znao je djelovati kao čovjek od kojeg nema boljeg u ligi, ali sve one silne rupe u nastupima sigurno su imale svog utjecaja pri održavanju te slike.
Nije pomogla ni tendencija da u svakoj sezoni netko iskoči sa fantastičnom razinom igre i odličnim brojkama, dok je Agüero polako i konstantno lovio svoje standardno visoke brojke. To je uspješno pretakao i na europsku razinu, pa je za City u 64 nastupa u Ligi prvaka postigao 36 pogodaka uz 10 asistencija, ali takav smo učinak često zanemarivali u sjeni izvanzemaljskih brojki igrača poput Cristiana Ronalda i Messija. Njega je to dovelo do pozicije najboljeg strijelca u povijesti Premier lige kada golove skaliramo po odigranim minutama, a njegov City do pet novih ligaških titula, sedam kupova i tri Community Shielda.
No, čak i više od brojki, ostat će zapamćen njegov utjecaj na klub, jer sa Sergijom Agüerom kao ključnim igračem Manchester City je postao velik.
