Laboratorij

Koliko loš je Arsenal?

Spoiler: Još je gori nego što vjerojatno mislite

Prije samo četiri mjeseca se život za crvenu stranu sjevernog Londona činio uzbudljiv i perspektivan. Nakon turbulentne sezone Arsenal je kraj prvenstva dočekao na očajnom 10. mjestu, ali pobjede protiv Liverpoola u ligi te tri dana nakon toga nad Manchester Cityjem u polufinalu FA Cupa bile su uvertira u prvi trofej nakon tri godine posta. Na Wembleyju su Topnici preokrenuli protiv Chelseaja i osim novog pehara ulovili i mjesto u Europa ligi. Nova sezona je počela još jednim slavljem, protiv Liverpoola nakon raspucavanja u Community Shieldu.

Nakon tih par tjedana nije se dalo naslutiti da će nakon 14 kola novog prvenstva Arsenal imati tek 14 bodova.

Najgori je to start Topnika u povijesti Premier lige, a da bismo došli do sezone s lošijim startom prvenstva potrebno se vratiti čak 46 godina u prošlost. U sezoni 1974./75., nakon 14 kola upisali su dvije pobjede i tri remija, što ih je u tom trenutku zakucalo za samo dno prvenstvene tablice. U sadašnjosti, posljednjih sedam utakmica ne znaju za pobjedu, uz dva osvojena boda i samo tri postignuta pogotka.

Na modelu očekivanih golova (xG) provjerili smo kakvo je stanje u Arsenalu od početka prošle sezone pa sve do danas. Budući da model očekivanih golova — kao uglavnom i svaki drugi statistički parametar — bolje i vjerodostojnije rezultate pokazuje na većem uzorku, koristili smo se metodom pomičnih prosjeka (rolling average). Odnosno, za svako kolo smo uzeli prosjek posljednjih 10 utakmica i te prosjeke prikazali na grafu. Ispostavilo se da je Arsenal veliku većinu posljednjih sezonu i pol proveo u negativnoj razlici očekivanih golova, tj. ‘trebao’ je primati više nego što se očekivalo da zabije, uz povremene skokove u ‘pozitivu’.

Kako smo spomenuli u uvodu, kraj prošle i sam početak ove sezone nudio je nadu da bi momčad mogla krenuti ulaznom putanjom, ali sve se brzo rasplinulo. Raspored je nakon uvoda u Premier ligi redom ponudio Liverpool, Sheffield United, Manchester City, Leicester, pa Manchester United — sve ekipe koje su prošlu sezonu završile na mjestima koja su vodila u Europu (izuzev Sheffielda). Osjetio se taj raspored i na grafu iznad, jer razlika između vrijednosti xG i xGA upravo tada je postala najviša u posljednjih sezonu i pol.

Kasniji pad očekivanih primljenih golova pratio je nešto lakši prvenstveni raspored, iako to momčad Mikela Artete nije uspjela iskoristiti za upisivanje pobjeda, ali na vidjelo je istovremeno izgurao i njen najveći problem. U ovom trenutku Arsenal se nalazi na najnižem prosjeku očekivanih golova u cijelom promatranom razdoblju; udarci koje Topnici upućuju prema suparničkim vratima generalno nisu iz dobrih i izglednih pozicija.

Većina statističkih pokazatelja smiješta Arsenal otprilike na mjesto na kojem u stvarnosti i jest. Još poraznije je to što Arteta ne priznaje takvo stanje stvari

Zašto je tome tako?

Pozicijski nogomet u posljednjih desetak godina postao je prilično raširen među najuspješnijim momčadima, u većem ili manjem obujmu, a njegovim zaštitnim licem na najvišoj razini modernog nogometa smatra se Pep Guardiola. Napadački je to koncept koji zahtjeva mnogo discipline, metodike i strukture da bi davao željene rezultate, a sam Arteta pokušava usaditi takav ili tome blizak stil nogometa na Emiratesu.

Nimalo to nije iznenađujuće ako se pogleda njegova karijera, prije svega ona trenerska. Kao Guardiolin asistent u Cityju je proveo nešto više od tri godine; stigao je onamo skupa s njim prije početka sezone 2016./17. i ostao sve dok mu Arsenal nije ponudio mjesto glavnog trenera prije otprilike godinu dana. Na klupi su Guardiola i Arteta skupa odradili čak 201 utakmicu, stoga je jasno kako bi osnova njegove zamisli igre kao samostalnog trenera mogla biti povezana s onim što je dotad radio u svojoj karijeri.

Pa, iako je ideja igre zasnovana na pozicijskoj igri i njenim zakonitostima, Arsenal ne uspijeva iskoristiti svoju strukturu da bi loptu držao u zonama terena iz kojih bi mogao biti opasan za svoje suparnike.

Na grafu iznad prikazani su dodiri po utakmici za svaku premierligašku ekipu ove sezone, podijeljeni na određene zone terena, ovisno o blizini vlastitim ili suparničkim vratima. Kao što se može vidjeti, Arsenal u usporedbi s ostatkom lige jako puno drži loptu u defenzivnoj trećini terena ili čak u vlastitom šesnaestercu, a postupno pada u usporedbi s onim najboljima u ligi što se više približava suparničkom golu. Čak vidimo da je u posljednje dvije kategorije — dodirima u napadačkoj trećini i suparničkom kaznenom prostoru — bliže ekipama s najmanje dodira nego onima na samom vrhu.

Trend je to koji ide u suprotnom smjeru od onog koji imaju ekipe iz vrha Premier lige koje pokušavaju igrati na sličan način, što nam sugerira kako Arsenalu nedostaje direktnosti te kvalitetne kontrole u izgradnji napada i zadržavanju lopte bliže zonama iz kojih bi mogao ozbiljno zaprijetiti. Napadi su često tromi, s puno kruženja i malo okomitih lopti koje bi omogućile brzi prelazak iz jedne u drugu zonu, iako je broj pasova u posljednjoj trećini visok.

Samo Liverpool, Manchester City i Chelsea — znači ekipe sa 60 ili više posto posjeda lopte — imaju po utakmici veću brojku zbroja duljina svih točnih dodavanja, dok je Leeds otprilike na istoj razini, a stanje je isto i prema broju dodavanja. No, pričamo o ukupnoj duljini dodavanja čisto iz razloga jer se ogromna razlika između Arsenala i spomenutih klubova javlja kada se pogleda duljina progresije prema suparničkim vratima. Arsenal zastaje preko pola kilometra za Leedsom i, kao što vidimo na grafu pomoću linije linearne regresije, predstavlja praktično jedinu veću anomaliju u cijeloj ligi.

Zbog toga se javljaju ozbiljni problema u kreiranju bilo kakvih prilika za postizanje pogodaka. Kad Arsenalovi igrači i dođu do suparničkog kaznenog prostora, nedostaje im završni pas i način da dođu do kvalitetnih šansi. Upravo to je problem koji bi trebao dobrano zabrinuti sve involvirane, jer Arsenal nije na užasnom 15. mjestu prvenstvene ljestvice zato jer ne uspijeva realizirati stvoreno, nego zato što uopće ne dolazi u dovoljan broj situacija koje nude dobre šanse za postizanje pogodaka.

Probleme koje mu je stvorio, primjerice, Wolverhampton efektivno zatvarajući prilaze golu kroz središnji koridor, Arsenal je pokušao riješiti bjesomučnim centriranjem u kazneni prostor. Od 35 centaršutova su tada samo tri našla su svoju metu u sredini, ali Arteta je na presici prije ogleda s bečkim Rapidom u Europa ligi potvrdio da je to bio dio plana, izjavivši da će momčad postići više golova bude li ustrajala u takvom pristupu.

“To je matematika, čista matematika i to će se dogoditi”, rekao je Arsenalov menadžer.

Možda se i u ovoj ideji može pronaći Guardiolin utjecaj — City je u protekle dvije sezone često posezao za sličnim, iako ne toliko ekstremnim rješenjima kada bi se susreo s dubokim blokom, a prema StatsBombovim podacima u obje te sezone je bio prvi prema broju centaršutova u Premier ligi. Nije, uostalom, toliko neočekivano da će ekipa koja dominira u posjedu, stalno napada i stalno se nalazi u zadnjoj trećini terena ili nadomak nje put do suparničkog gola potražiti i na taj način, niskim ili ‘običnim’ centaršutovima. No, Arsenal niti ima toliko dugo loptu u svom posjedu, niti ima veliki volumen akcija u opasnim zonama terena i kod njega to možda baš i nije samo stvar “matematike”, kao što tvrdi Arteta.

Uostalom, ona mu je donijela pobjedu nad inferiornim Rapidom, ali ga nije poslužila u iduće dvije premierligaške utakmice. Protiv Tottenhama i Burnleyja ja Arsenal ukupno ispalio nevjerojatna 82 centaršuta, ali gol u tih 180 minuta nije postigao, pa se od te ideje ipak odustalo.

Većina statističkih pokazatelja smiješta Arsenal otprilike na mjesto na kojem u stvarnosti i jest — odnosno, mjesto na ljestvici sasvim dobro reflektira ono što je prikazano na terenu. No, možda još poraznije je to što Arteta ne priznaje takvo stanje stvari.

“Stvorili smo dovoljno da ne izgubimo utakmicu, ali sreća nije na našoj strani”, izjavio je nakon poraza od Evertona, dodavši kako pozicija na ljestvici ne odgovara stvarnom stanju, jer je Arsenal “često bolji od suparnika”.

Dok god je tako, možemo pričati o ograničenjima aktualnog kadra, o nedostatku playmakera i konkretnih rješenja u fazi napada, ali sve to se čini deplasiranim budući da Arteta i Arsenal ne rade još ni prvi korak u rješavanju problema — a to je prepoznavanje da problem uopće postoji.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.