Laboratorij

Koliko su ‘teške’ hrvatske medalje?

Analiziramo olimpijske uspjehe u usporedbi s drugim nacijama

Nakon dva i pol tjedna obilnih sportskih događanja zatvorene su 32. Ljetne olimpijske igre. Hrvatska ih je zaključila s ukupno osam osvojenih odličja u pet različitih sportova. Sa po dvije medalje su tenis, veslanje i taekwondo dali svoj doprinos ukupnoj brojci, a u svima njima je osvojena i po jedna zlatna medalja, dok su Tonči Stipanović u jedrenju i Tin Srbić u gimnastici zasluženim srebrima konačnu brojku doveli do spomenutih osam.

Ponovimo, Matea Jelić prva se okitila najsjajnijim odličjem u taekwondou, braća Valent i Martin Sinković ponovno su odveslali bolje od svih, a najbolji teniski par na svijetu Mate Pavić i Nikola Mektić u finalu su svladali Ivana Dodiga i Marina Čilića. Na apsolutnoj listi odličja, Hrvatska je na solidnom 30. mjestu najuspješnijih, dok je gledajući samo zlatne medalje na nešto boljem 26. mjestu.

Nije to napredak s obzirom na dva posljednja izdanja Igara, gdje je Hrvatska 2016. bila na 17. mjestu zemalja s najviše zlata, te 26. na Igrama četiri godine prije toga gdje je također uzela tri zlata, ali i ukupno dvije medalje manje nego ove godine. Dakle, standard postavljen prije pet godina u Rio de Janeiru ostaje nenadmašen, kada se hrvatska ekspedicija vratila s ukupno 10 medalja, od kojih je pet bilo dodjeljeno za prvo mjesto.

Hrvatska je među 10 najboljih gledamo li broj medalja i zlata s obzirom i na broj stanovnika, i na BDP, kao i prema broju sportova u kojima je odličje osvojila

No, iako je već ovakav rezultat vrijedan divljenja, kada se govori o uspješnosti neke nacije na Olimpijskim igrama, ne radi se uvijek samo o apsolutnim rezultatima, odnosno ukupnim brojkama najuspješnijih. Relativno gledajući na rezultate, često se uzimaju dodatna dva kriterija — veličina zemalja iz kojih dolaze natjecatelji i njezina ekonomska moć. U brojnim istraživanjima dolazilo se do zaključaka kako su populacija stanovništva i bogatstvo najvažnije socijalno-ekonomske odrednice uspjeha.

Stvar je jasna: što je veća populacija, to je automatski i veći bazen potencijalnih sportaš(ic)a i trenera koji bi individualni talent kroz trening mogli dovesti do razine potrebne za olimpijski nastup. Isto tako, više novca omogućuje bolje uvjete za trening, osigurava ostanak elitnih stručnjaka i trenera, ali i sportaš(ic)a unutar zemlje, te stvara sve preduvjete za daljnji razvoj. Stoga ćemo vidjeti kako Hrvatska stoji kada se ti parametri uključe u jednadžbu, počevši s veličinom zemalja.

Ovim listama obično dominiraju vrlo male zemlje, jer se sa svega jednom ili dvije medalje jedne vrhunske sportašice ili sportaša vrtoglavo dižu iznad svih ostalih. Slučaj je to s Grenadom koja broji tek nešto više od 100.000 stanovnika, a kojoj je sve tri medalje s triju posljednjih Igara donio sprinter Kirani James. Zbog takvih slučajeva pri analizi smo kao uvjet uzeli da zemlja mora imati više od dvije osvojene medalje u Tokiju.

Taj filter prošlo je ukupno 65 nacija, među kojima i Hrvatska, no gledajući ovogodišnje Igre jedna zemlja uvelike odskače od ostatka društva. Naime, San Marino je uzeo jedno srebro i dvije bronce i kada se one skaliraju na broj stanovnika dolazimo do brojke od gotovo 91 medalje na milijun stanovnika. Jasno, zbog činjenice da imaju preko 20 puta veću vrijednost od iduće najuspješnije zemlje nisu uključeni na gornjem grafu zbog preglednosti, ali svakako ih trebamo spomenuti kao najveći ekstrem.

Prema broju odličja prilagođenom na ukupan broj stanovnika, Hrvatska se nalazi među 10 najboljih u Tokiju bez obzira sortirali ih prema ukupnom broju medalja ili prema broju osvojenih zlatnih medalja na milijun stanovnika. Sa 1,91 medaljom je na devetom mjestu najuspješnijih, a sve nacije koje su bile uspješnije (uz spomenuti San Marino) prikazane su na grafu desno u odnosu na Hrvatsku, no ako pogledamo samo zlatna odličja, situacija je još bolja. Samo su Novi Zeland, Jamajka, Slovenija, Katar i Norveška više plasirani od Hrvatske po y-osi, odnosno, osvajaju više od 0,72 zlatne medalje na milijun stanovnika, što je učinak hrvatske delegacije ovog ljeta u Tokiju.

Naravno, već jedna medalja može puno utjecati na konačnu sliku, te je veći uzorak svakako poželjniji jer će dati preciznije rezultate, pa smo provjerili kakva je situacija s medaljama bila gledajući posljednja tri izdanja Olimpijskih igara. U Londonu 2012. Hrvatska je po prvi put osvojila više od pet medalja na jednim Igrama, te je uz to po prvi put upisala i više od jednog zlatnog odličja čime je postavila standard koji se nastavio i u sljedeća dva navrata. Sada smo postavili uvjet da u ta tri izdanja Igara zemlje moraju osvojiti preko pet odličja, koji je zadovoljila 41 nacija.

Kao što vidimo na grafu, popis najuspješnijih nacija nije se puno promijenio, uz blage promjene u količini medalja koje su pokupile u odnosu na brojnost svojih žitelja. Hrvatska je sada treća najuspješnija po količini zlatnih medalja, iza Jamajke i Novog Zelanda, iza kojih se nalazi gledajući i ukupan broj medalja. Na tom popisu malo uspješniji su još bili Slovenija i Danska, čime Hrvatska ukupno zauzima odlično peto mjesto.

Kako smo ranije spomenuli, često se u ovakvim analizama posegne i za bruto društevnim proizvodom (BDP-om) koji označava vrijednost svih dovršenih roba i usluga, a koji su bili proizvedeni u razdoblju od jedne godine. Provjerit ćemo kakvo je stanje za tri posljednje Igre uzevši u obzir BDP, a skalirat ćemo ga na medalje za svakih 100 milijardi američkih dolara. Usporedbe radi, prema podacima IMF-a iz 2021., Hrvatska je imala BDP od oko 65 milijardi američkih dolara, a konačan rezultat za najboljih 10 prikazan je na tablici.

Jamajka se zadržala na vrhu, no raspored ispod nje se malo promijenio. Usprkos tome, Hrvatska je svejedno ostala među najboljih 10 zauzevši ukupno deveto mjesto gledajući posljednje tri Olimpijske igre. Samo uzevši zlatne medalje u obzir, Hrvatska bi bila na odličnom četvrtom mjestu, gdje bi ispred nje ostala samo trojka prikazana u vrhu na grafu iznad. Kada bi pogledali situaciju samo iz Tokija, Hrvatska bi bila jedno mjesto niže prema ukupnom broju medalja, a prema zlatima bi bila osma najuspješnija nacija.

Sve ovo treba uzeti s dozom rezerve, jer nikako ne predstavlja očekivan broj medalja kada bi bili apsolutno jednaki uvjeti razvoja za sve sportaše iz svih zemalja. Jamajka jednostavno ne može osvojiti ovoliki broj medalja, jer njihove sportašice i sportaši nisu dovoljno raznovrsni da bi se natjecali na vrhunskoj razini u velikom broju sportova. Ogromnu većinu medalja osvajaju u sprinterskim disciplinama kojih je određen broj, a samim time postoji i maksimalan broj medalja koje mogu osvojiti.

S tom tematikom se prije početka Igara u Tokiju bavio Tomislav Globan, izvanredni profesor na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. U svom tekstu istražio je koje su zemlje bile najuspješnije ako se u obzir uzimao broj različitih sportova u kojima su osvojili medalju, jer uska specijalizacija može dovesti do visokog broja medalja zahvaljujući samo jednom sportu ili čak jednoj disciplini. Po uzoru na graf iz tog teksta, provjerimo kakvo je stanje s raznovrsnošću medalja na ovoljetnim Igrama.

Ukupno je 67 različitih zemalja u Tokiju 2021. uzelo medalju u barem dva sporta, s tim da što se neka zemlja nalazi više iznad crte to su njene medalje više specijalizirane za neke sportove, a veću raznovrsnost imaju one zemlje koje se nalaze dalje ispod regresijske linije. Na grafu nema nacija poput Kenije ili Jamajke koje su svojih 10, odnosno devet medalja s ovih Olimpijskih igara uzele isključivo u atletici, a Hrvatska iako je na ovim Igrama bila za jedan sport konzervativnija po broju različitih sportova u kojima je uzela medalju u usporedbi s protekle dvije, kada se to skalira na broj stanovnika ponovno upada među 10 najboljih.

No, to je iznimno nepošteno prema svjetskim velesilama. Hrvatska se nalazi na 1,2 različita sporta na milijuna stanovnika, a da bi, primjerice, Sjedinjene Američke Države došle na tu vrijednost Olimpijske igre bi trebale imati oko 390 različitih sportova. Naravno, uz uvjet da Amerikanci uspiju uloviti medalju u svakome od njih. Budući da je ovogodišnje izdanje brojilo tek 33 sporta, jasno je zbog čega je nemoguće da se bilo koja velika zemlja, bez obzira na opseg uspjeha nađe na ovoj listi. SAD je uzeo medalju u čak 25 sportova, ali to im je dovoljno tek za 0,08 sportova po milijuna stanovnika.

Velika problematika svih ovih skaliranja, mjerenja i pokušaja prilagođavanja je i u samim sportovima. U timskim sportovima poput košarke, sportaši mogu za svoju zemlju osvojiti samo jednu medalju, dok su najuspješniji plivači poput Australke Emme McKeon svojoj zemlji donijeli čak sedam medalja. U ukupnom poretku svaka od tih medalja jednake je važnosti, a isto tako nije ni bitno broji li neki sport 100 milijuna ili 1 milijun profesionalaca, odnosno kakva je konkurencija.

S druge strane, postoje i ograničenja u nekim sportovima koja sprečavaju sve najbolje sportaše da uopće dođu na Olimpijske igre. Od trenutno prvih sedam stolnotenisačica svijeta po službenom poretku ITTF-a, šest je Kineskinja, a maksimalno su samo dva mjesta slobodna u pojedinačnoj konkurenciji za svaku od zemalja koje su uspiju kvalificirati. Stoga su i u muškoj i u ženskoj konkurenciji Kinezi uzeli najviše što su mogli — zlato i srebro, a tko zna bi li uzeli i broncu da su imali tu mogućnost, kao što su to na 100m učinile tri Jamajčanke.

Na kraju, u svim vrstama dosad poznatnog relativnog uspoređivanja i vrednovanja uspjeha, uvelike hendikepiramo najveće i najmoćnije zemlje svijeta, jer iako su veće ne mogu osvojiti više medalja od onoga što im se nudi. Uvođenjem nekih koeficijenata za sportove preko kojih bi se skalirala ‘vrijednost’ medalje bi tek ušli u začarani krug nepoznanica i biasa. Svaka nacija bi imala svoje viđenje stvari, a veliki upitnici bi se stavljali nad sportom kao što je nogomet — najpopularnijim sportom na svijetu, ali relativno beznačajnim olimpijskim sportom u kojem se natječu samo igrači ispod 23 godine, uz do tri starije iznimke.

Živimo u nesavršenom svijetu i dok god je tako, sve što možemo je služiti se dosad poznatim i priznatim metodama ocjenjivanja relativnog uspjeha na Olimpijskim igrama, a one sve kažu kako je Hrvatska bila iznimno uspješna u Tokiju. Među najboljih 10 nalazi se gledamo li broj medalja i broj zlata po broju stanovnika, po BDP-u ili prema broju sportova u kojima se medalja osvojila. Sudeći po brojkama, to je samo nastavak trenda koji je postavljen još tamo u Londonu 2012., a koji će se nadamo se nastaviti i za tri godine u Parizu.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.