Iako je još početkom mjeseca potvrđena vijest kako će NBA košarkaši na parkete u novoj sezoni istrčati netom prije Božića, pravo zahuhtavanje sezone započelo je tek prije par dana. Razgovori o novim ugovorima su započeli, trejdovi se dogovaraju i izvršavaju, a NBA free agency službeno je započeo u petak, u 18 sati po istočnom vremenu.
Usred sve te strke oko profesionalnih košarkaša, odvio se važan događaj za one koji bi tek trebali postati NBA profesionalci.
Na ovogodišnjem draftu, dobrim dijelom i zbog otkazane sveučilišne sezone, nije se vodilo puno razgovora o talentiranosti nadolazeće klase. Doduše, komadić te rezerviranosti sigurno ide pod ruku i s činjenicom da među ovim dečkima nije bilo igrača koji okreće toliko glava kao što je to radio, na primjer, Zion Williamson prošle sezone. S time je nešto manje pritiska na ovogodišnje novake, a nama prilika da pogledamo dosadašnju povijest NBA draftova i provjerimo kolika je vrijednost lutrijskog dijela prve runde.
Kategorija koja se često prva skenira prilikom ocjenjivanja uspješnosti nekog pojedinog drafta su individualni uspjesi igrača — točnije, je li pojedini košarkaš bio među All-Star odabranicima i je li svoje mjesto rezervirao u jednoj od triju najboljih petorki. Naravno, u tom slučaju govorimo o elitnim sposobnostima i istančanoj kvaliteti, jer igrači koji završe na nekom od tih popisa nalaze se među 20-ak najboljih igrača lige. U tu jednadžbu uključili bismo još i izbore u najbolje obrambene petorke, koje su također ispunjene igračima koji imaju iznimno važne uloge u svojim momčadima, a zbog nedostatka atraktivnosti u napadačkom segmentu igre često padnu u drugi plan.
Pitanje je koliko se isplati strategija prikupljanja brda pickova od kojih bi dobar dio mogao završiti izvan lutrije, ali NBA realnost je da se to neće promijeniti
Od 1976., kada su se NBA i ABA ujedinile u jedinstvenu ligu, održano je 45 draftova, uključujući i ovaj od prije par dana, a na grafu ispod smo prikazali, ovisno o trenutku izbora na draftu, koliko često igrač završi u jednoj od najboljih petorki (napadačka ili obrambena) ili bude odabran za barem jednu All-Star utakmicu.
Za potrebe grafa isključili smo posljednje tri sezone, budući da je teško očekivati od igrača da u nekoj od svojih uvodnih sezona odmah uskoči u izbore onih najboljih, iako se i to već dogodilo s nekolicinom.
Uspješnost igrača koji bude prvi odabir na draftu nije nimalo iznenađujuća, a u razdoblju od 1976. do 2016. je točno 25 košarkaša izabranih na samom početku draft večeri upisalo barem jedan nastup u nekoj od All-NBA ekipa, uz još petoricu koja su došla barem do All-Star razine, što nam daje solidnih 73,2 posto uspješnosti. Naravno, uspješnost odabira rapidno opada kako se odmičemo od prvog picka, uz dvije malo značajnije anomalije, baš u srcu lotteryja — na devetom i 12. picku.
Kada bismo grupirali pickove u skupine po pet igrača, dobili bismo nešto veći uzorak igrača za provjeru koliko su uspješni visoki pickovi bili u ostvarivanju svog potencijala. U istom razdoblju kao iznad, točno 99 igrača izabranih među pet najviših pickova zadovoljilo je barem jedan od triju kriterija (All-NBA, All-Defensive ekipa ili All-Star nastup), što je nešto manje od polovice svih odabranih tijekom te 41 godine.
Kao što smo rekli u uvodu, ono što nas posebno zanima je odnos ostatka lutrije (do 15. picka) s ostalim grupama igrača, a ono što vidimo je činjenica da se brojka vrhunskih igrača u iduće dvije grupe u odnosu na onu prethodnu gotovo prepolovila, te da nema nikakve razlike između drugog dijela lutrije i pickova između 16. i 20. izbora na draftu.
Ako razdoblje skratimo na nešto moderniji NBA, na 1989. kada je NBA uslijed ekspanzije odlučio promijeniti format drafta na samo dvije runde koji se zadržao do danas, situacija je još poraznija za drugu polovicu pickova u lutriji. Najviši pickovi su zadržali svoju polovičnu uspješnost, dok je maleni pad doživjela grupa od šestog do 10. picka, ali postotak igrača koji su došli do razine All-Star igrača u grupi od 11. do 15. picka je pao ispod grupe od 16. do 20. Čak i u usporedbi s ovom petom grupom košarkaša koja je iznjedrila 11 ‘kapitalaca’, njihovih 16 ne zvuči toliko puno.
Doduše, gledanje samo onih igrača koji su dosegnuli sam vrh ili mu barem došli blizu ne daje nam ni izbliza potpunu sliku. Sam odabir na All-Star utakmicu uvelike ovisi o konkurenciji igrača u ligi, na poziciji i u konferenciji, a slično vrijedi i za najbolje petorke, izuzev faktora konferencije. Bolji pokazatelj od binarnog podatka je li neki igrač postao superstar ili nije trebala bi biti napredna statistika.
Win Shares mjeri koliko ‘zamišljenih’ pobjeda igrač donosi ili odnosi vlastitoj ekipi, što se potom može skalirati na 48 NBA minuta, da bismo izbacili razlike u odigranim minutama prilikom usporedbe igrača. Dobra strana Win Sharesa je činjenica da u svoju formulu obuhvaća učinak igrača, ekipe, te stanja u ostatku lige.
Win Shares graf sličan je onome u kojem smo govorili o broju igrača koji su postali zvijezde, ali je na ovome puno vidljiviji doprinos igrača koji su birani u drugom dijelu prve runde, te je prilično usporediv između tri grupe s po pet pickova. No, ona ključna razlika između ta dva proračuna je u lutrijskim igračima.
Kako smo naznačili na grafu, pet najviših pickova grupirano ima osjetno najviši prosječni WS/48 s 0,125 i to nije toliko neočekivano, ali činjenica da grupa od šestog do 10. picka ima jednaku vrijednost WS/48 kao i iduća grupa od pet igrača je drugačiji podatak od onoga što smo imali gledajući individualne nagrade, kada je druga polovica lutrijskih pickova imala uspješnost puno bližu grupama igrača koji su birani nakon njih.
No, ne može sve biti ni u količini individualnog uspjeha, jer ligu ne čine samo ekstremno kvalitetni pojedinci, već i hrpa solidnih rotacijskih igrača. Sama činjenica da netko postane važan kotačić u igri jedne od 30 NBA ekipa dovoljna je da se tog igrača smatra uspješnim. Stoga ćemo se ponovno uhvatiti uzorka od 1989. i provjeriti koliki postotak igrača iz prve runde biranja je u NBA ligi odigrao preko 300 utakmica regularne sezone, što je otprilike ekvivalent odrađenog kompletnog četverogodišnjeg rookie ugovora u normalnim okolnostima.
Od 1989. je ukupno 808 igrača izabrano u prvoj rundi drafta, te su dvije trećine igrača uspješno prebacili našu početnu granicu od 300 utakmica. Samo 13 igrača u biranih među top 5 nije još dosegnulo tu brojku. Petorica su još uvijek u ligi (Joel Embiid, Jabari Parker, Jahlil Okafor, Kristaps Porziņģis i Dante Exum), te se od njih očekuje da uskoro uspiju, ali za ljude poput Anthonyja Bennetta, Hasheema Thabeeta ili Adama Morrisona je debelo prekasno. Ako na trenutak to proširimo, čak 87,4 posto igrača biranih u prvih 10 pickova može se pohvaliti s barem 300 NBA nastupa, ali već nakon njih slijedi ogromni pad u sljedećim grupama pickova.
Naime, razlika između druge (6.-10. pick) i treće grupe (11.-15. pick) veća je nego ona između treće i one posljednje, gdje je odabirano posljednjih pet igrača prve runde drafta. Ako granicu povećamo na velikih 500 utakmica, više od polovice odabranih igrača ostaje ispod letvice, a daleko najveći pad bilježe igrači iz prvog dijela lutrije. Naravno, oni imaju i nešto viši incijalni broj, pa samim time imaju puno više toga za izgubiti, ali zanimljivo je vidjeti kako je razlika između treće i četvrte grupe igrača gotovo u potpunosti nestala.
Osim upitnika koji se javljaju o vrijednosti pickova u sredini prve runde, tu se nekako ušuljala i nedoumica o tome što čini draft kvalitetnim — je li to količina elitnih pojedinaca ili draft ima veliku vrijednost i kada je prepun igračima koji u ligi imaju barem rotacijsku ulogu. Odličan primjer je draft iz 2014. kada je kao prvi biran Andrew Wiggins, a jedina dvojica igrača koja su dogurala do statusa velikih zvijezda su Embiid (treći pick) i Nikola Jokić (41. pick). S druge strane, taj draft je NBA ligi dao 14 igrača iz prve runde koji su dosad u svojoj karijeri na prosjeku od barem 24 minute po utakmici. Samo su tri drafta od ujedinjenja liga dala više (1992., 2008. i 2011.), ali to je pitanje za neku drugu priču.
Nakon svega viđenog, pitanje je koliko se uopće vrijednim može smatrati izbor na draftu, ali ne smijemo zanemariti činjenicu da nam je Win Share pokazao kako je razina igrača usporediva kroz cijeli lottery. Ipak, uzimajući i druge parametre u obzir, pitanje je koliko se isplati strategija prikupljanja brda pickova od kojih bi dobar dio mogao završiti izvan lutrije, ali NBA realnost je da se to neće promijeniti.
Ekipe koje dolaze s malog tržišta nemaju previše izbora prilikom izgradnje ekipe osim osloniti se na mlade igrače koji sami detektiraju i uzmu na draftu. Uvjeriti slobodnog igrača za dolazak u, primjerice, Minnesotu nije nimalo lagan zadatak, a to sugerira i 30-godišnja povijest franšize. Sva sedmorica igrača koji su kroz karijeru zabili preko 6.000 poena za Wolvese svoje su prve NBA korake napravili igrajući za tu momčad — netko kao njihov izravan odabir, a netko došavši trejdom odmah nakon drafta.
Malo je onih koji će privući slobodne igrače na neatraktivno tržište, ne samo u današnjoj NBA ligi, već generalno u povijesti. Zbog takve situacije, ljudi poput Sama Prestija, generalnog managera Oklahoma City Thundera, jako puno ulažu na pribavljanje velikog broja pickova na draftu. Povijesne brojke, za igrače izvan onih početnih pickova, sugeriraju kako mu neće biti nimalo lagano pobijediti vjerojatnost, ali već znamo kako mu ne bi mu bilo prvi put da okupi fantastičnu grupu igrača isključivo preko drafta.
