Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Laboratorij

Liga prvaka je sr*nje

...a Telesportov Laboratorij ima brojeve koji objašnjavaju zašto

Ok, ok, pročitali ste naslov i vjerojatno se pitate što udišu ovi likovi u podrumu Telesportova Laboratorija? Iako vam ne možemo odgovoriti na ovo pitanje, barem ne javno, možemo objasniti problem s Ligom prvaka.

Prvo, Liga prvaka nije liga prvaka, a nije niti natjecanje elitnih klubova.

Povećanje broja klubova iz najjačih liga i reforma Michela Platinija koja je ‘demokratizirala’ natjecanje i olakšala ‘malim’ klubovima/ligama plasman u grupnu fazu stvorili su hibrid koji je negdje na pola puta od starog Kupa prvaka i neke hipotetske Superlige. Posljedice kombinacije tih dvaju faktora je razrijeđena kvaliteta najjačeg svjetskog klupskog natjecanja i produbljene nejednakosti između klubova najjačih liga i prvaka onih slabijih. Sve ovo učinilo je grupnu fazu natjecanja predvidljivom i dosadnom, a to je problem — jer grupna faza čini 48 od ukupno 77 utakmica, točnije više od 60 posto cijele Lige prvaka, što ovaj segment natjecanja pretvara u predugu i ne pretjerano zanimljivu predigru za pravu stvar koja slijedi.

Prije početka Lige prvaka napravili smo simulaciju grupne faze natjecanja na temelju Elo ratinga klubova (ovdje) u kojoj nam je cilj bio predvidjeti koji klubovi će proći dalje. Trenutno ‘skidamo’ 15 od 16 klubova u kontekstu prolaska u playoff fazu natjecanja.

Od samog početka je bilo jasno da su skupine G i H, te F, najizjednačenije i samim tim najzanimljivije, dok su ostale skupine zapravo bile gotova priča. I to je ono što ubija ovo natjecanje. Uzmimo jedan primjer: Real Madrid je na otvaranju Lige prvaka prvo dobio bolnu lekciju od PSG-a (3-0 za Parižane), da bi u drugom kolu jedva spasio bod protiv Club Bruggea. Je li to posebno uznemirilo Real Madrid ili dovelo u opasnost njegov prolazak dalje? Pa i ne baš, jer dok god postoji takva razlika u kvaliteti unutar skupina, veliki klubovi sebi mogu dopustiti igru preko one stvari, što grupnu fazu čini poprilično nezanimljivom, a i na papiru jake utakmice lišava natjecateljskog naboja i čini ih u globalu nebitnima jer poraz obično ne košta puno.

Liga prvaka je film koji smo već gledali; znamo glavne aktere, znamo radnju i, što je najgore, znamo što će se dogoditi. A to jednostavno nije dobar proizvod

Za predviđanje tko će proći dalje ne trebate vrtjeti simulacije i biti nerdovi poput Telesportovih autora; podijelite svaku skupinu na dva bogatija i dva siromašnija kluba (po prihodima) i velike su šanse da ćete dobro prognozirati. Naime, prošle je sezone 15 od 16 bogatijih klubova po prihodima u grupnoj fazi LP prošlo dalje — dakle, samo jedan klub je ‘izbačen’ od ekipe ‘siromašnije’ od sebe. U zadnje tri sezone, od 48 klubova koje su prošli u playoff fazu samo se njih šest protivilo ovom nemilosrdnom financijskom diktatu, a čak i tih šest — ekipe poput Ajaxa, Basela, Šahtara ili Rome — nisu bili bitno siromašniji kad su izborili plasman u sljedeći krug natjecanja ispred Benfice (x2), Napolija ili Atletico Madrida.

No, kako cijela ova priča ne bi ostala na anegdotalnim dokazima i uzorku od nekoliko sezona, Laboratorij je odlučio pogledati malo dalje u prošlost i analizirati zadnjih 20 sezona Lige prvaka. Ipak, nemoguće je doći do potpuno preciznih financijskih pokazatelja toliko daleko u prošlost, ali imamo jedan bolji pokazatelj kvalitete, a to je Elo rejting, jedna od najpreciznijih metoda za kvantificiranje snage klubova.

Kad smo simulirali ovogodišnje izdanje LP, uzeli smo Elo rejtinge na dan 1.rujna 2019. i pokušali predvidjeti rasplet grupne faze. Isto tako ćemo napraviti za prethodnih 20 godina, tj. uzet ćemo Elo rejtinge na datum 1.9. svake sezone (dakle, prije početka LP), te analizirati što nam Elo govori o kretanju kvalitete klubova u LP iz sezone u sezonu, vidjeti kolike su njegove prediktivne sposobnosti i još jednom dokazati koliko zapravo razlika u kvaliteti klubova Ligu prvaka čini predvidljivom.

Promatrajući Elo rejtinge klubova u LP vidimo da u posljednjih 20 godina, točnije od sezone 1999./2000., prosječan Elo (plava linija) blago raste, ali taj rast nije plod rasta kvalitete svih klubova u LP. Oni najlošiji klubovi svake sezone su u pravilu ispod Elo rejtinga od 1500, dok su najbolji rasli sa rejtinga 1900 do skoro 2100. Tako je razlika u Elo rejtingu između najboljeg i najlošijeg kluba u LP narasla sa 300-400, kolika je bilo u prvoj polovici 2000-tih, do skoro 600, kolika je u zadnjih nekoliko godina.

Koliko je razlika od 600 Elo bodova velika ilustrirajmo sljedećim primjerom: ako ekipa A ima rejting 2100, a ekipa B rejting 1500, onda su vjerojatnosti ishoda u utakmici između te dvije momčadi sljedeće:

Bizarno velika je to razlika za natjecanje tzv. ‘elitnih’ klubova, ali da ne ostanemo samo na najboljem i najlošijem klubu, idemo malo detaljnije promotriti distribuciju kvalitete (Elo rejtinga) klubova Lige prvaka. Pojednostavljeno gledano, točkice na grafu su Elo rejtinzi pojedinih klubova, a linije pokazuju njihovu disperziju. Kao što možemo vidjeti, u zadnjih 20 godina svjedočimo rastućim razlikama u kvaliteti klubova Lige prvaka; rasponi su u prvoj polovici 2000-tih bili relativno mali, ali onda je krenuo rast, prije svega nakon sezone 2007./2008. i implementacije Platinijevih ideja. Kako ovo ne bi ostalo na dojmu ili tumačenju jednog grafa (iako su stvari poprilično jasne), implementirali smo i modificirani Gini index (koji se u ekonomiji koristi za izračun dohodovne nejednakosti) na Elo rejtinzima klubova i tako također potvrdili rastuću nejednakost u kvaliteti klubova u LP.

Također, u svakoj sezoni poredali smo 32 kluba u Ligi prvaka po Elo rejtingu, počevši od najboljeg prema najlošijem i podijelili ih u četiri skupine, tj. kvartila. Tako je prva skupina najboljih osam, druga skupina su klubovi od 9. do 16. mjesta po jakosti, treća skupina od 17. do 24. a četvrta skupina najslabijih osam klubova.

Ako pogledamo osvajače Lige prvaka u promatranih 20 godina, njih čak 16 je bilo iz skupine najboljih osam u toj sezoni, dva su bila iz 2. jakosne skupine (9. do 16. mjesto), a dva iz 3. skupine — dakle, klubovi iz donje polovice. Sigurno vas kao i nas zanima koji su to klubovi iz donje polovice po jakosti koji su osvojili LP — bio je to Milan u sezoni 2002./2003. kada je bio 17. klub po jakosti te sezone od 32 kluba u Ligi prvaka i Liverpool u sezoni 2004./2005. (18. po jakosti).

Kao što vidimo, oba kluba jedva da su u donjoj polovici i, gle čuda, bila je to prva polovica 2000-tih, godine kada je Liga prvaka bila puno izjednačenija nego danas. Dva osvajača iz 2. skupine također su iz perioda prije 2005.: Real Madrid u sezoni 1999./2000. (bio deveti rangiran po jakosti) i Porto u sezoni 2003./2004. (12. po jakosti). Dakle, od sezone 2005./2006. pa do danas, osvojili su klubovi iz 1. skupine, dakle top 8…

Ako na isti način analiziramo finaliste Lige prvaka, uključujući osvajače, dobijemo sljedeću distribuciju (graf dolje). Njih čak 75 posto dolazi iz TOP 8 (30 od 40), sedam iz druge jakosne skupine, a tri iz treće jakosne skupine. Opet, većina iznenađenja dogodila se prije 2005.: uz već spomenute (Milan, Liverpool) vrijedi istaknuti Monaco u sezoni 2003./2004. (20. po jakosti), Valenciju (1999./2000., 15. po jakosti) i Bayer Leverkusen (2001./2002., 15. po jakosti). Ako analiziramo Elo rejtinge klubova koji su igrali u finalima, dolazimo do podatka da u finalu nikada nije igrao klub koji je više od 200 Elo bodova slabiji od najjačeg kluba u toj sezoni Lige prvaka — a onda to usporedimo to s onih 600 Elo bodova koliko u novije vrijeme iznosi razlika između najjačeg i najslabijeg…

Slična je priča i s polufinalistima. Opet je velika većina njih, točnije 75 posto, iz top 8, ali ovdje vrijedi spomenuti da smo neka iznenađenja uspjeli vidjeti zadnjih godina — Monaco, Romu i Ajax. Analizirali smo i klubove koji nisu uspijevali proći grupnu fazu (ukupno njih 320 u zadnjih 20 godina) i podatak da je njih čak 241 (~75 posto) bilo iz donje polovice nije nas iznenadio. Također, u zadnjih 20 godina niti jedan od onih najlošijih klubova po Elo rejtingu (32.) nije prošao skupinu.

Ako vam ovo sve nije dovoljan dokaz o predvidljivosti Lige prvaka, možda da pogledate trenutnu ljestvicu ovogodišnjeg izdanja LP? Naime, još kolo do kraja i osam od 16 klubova koji idu dalje je već i matematički osiguralo prolazak, a dobar dio ostalih osam putnika je jako izgledan.

Šuškanja i zahtjevi za promjenom formata Lige prvaka sve su češći — što i ne čudi, jer polarizacija i razrjeđivanje kvalitete uz ovakav dizajn natjecanja dovode do stagnacije, a ozbiljan i kompetitivan nogomet gledamo tek od veljače. Svjesni su toga i šefovi europskih velikana, pa je tako Jose Angel Sanchez, generalni direktor Real Madrida, govorio o tome kako se klub mora uspoređivati sa Disneyem ili Netflixom i gledati na sebe kao proizvođača sadržaja. U tom kontekstu Liga prvaka je za klubove daleko najvažniji kanal prema globalnoj customer bazi, ali producirani sadržaj sve više i više izgleda kao bezbroj puta prožvakana i reciklirana ideja, film koji smo već gledali; znamo glavne aktere, znamo radnju i, što je najgore, znamo što će se dogoditi.

A to jednostavno nije dobar proizvod.

Liga prvaka se pretvara u sranje, ne zato što se igra lošiji nogomet, nego zato što je grupna faza postala užasno predvidljiva. Duga je, dosadna je i svodi se na neki hibrid Superlige s razvodnjenom kvalitetom i stare Lige prvaka koja je okupljala ekskluzivno društvo prvaka svojih zemalja, dajući nam najgore od obaju modela u nečemu što se svelo na predigru za knockout fazu kada uzbuđenja u Ligi prvaka zapravo počinju.