Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Laboratorij

Mi treneri s kolodvora HNL

Istražujemo: kakav efekt su česte promjene na klupi imale na rezultate prvoligaša?

Samo promjena je stalna, 2.500 godina stara je maksima koju su svi dosadašnji Hajdukovi čelnici shvaćali maksimalno ozbiljno, ali ipak u svemu postoji jedna konstanta, a to je pozicija na ljestvici, ili brojkama u zadnjih šest godina — pet trećih i jedno četvrto mjesto u HNL-u. Gle čuda, čini se da promjene trenera nisu rezultirale željenim efektom.

Bez brige, ovo nije još jedna kolumna o Hajduku, ali Hajduk je najbolji primjer odnosa HNL klubova prema kontinuitetu. U ovom Laboratoriju analiziramo ‘kolodvorski’ mentalitet lige i odnos klubova prema trenerima.

Od sezone 2013./2014. i nastanka trenutnog formata (tzv. Liga 10), svake sezone bilježimo bar 10 trenerskih promjena, a nerijetko i puno više. Da stvari ne ostanu samo na našem dojmu, odlučili smo usporediti HNL sa drugim europskim ligama — no, budući da različite lige imaju različit broj klubova, potrebno je broj promjena trenera promatrati u odnosu na broj klubova kako bismo imali usporedive metrike.

Vidimo da jače, kvalitetnije lige, kao i one sa dužom nogometnom tradicijom, imaju osjetno manje trenerskog turnovera. Ono što također primjećujemo, kod liga usporedive kvalitete one iz južnijih i istočnijih zemalja imaju tendenciju prema većem broju trenerskih promjena, nešto što bi definitivno bilo zanimljivo validirati na većem uzorku. Po usporedivoj metrici HNL tako ima 56 posto više promjena trenera od EPL-a, 45 posto više od Bundeslige i 27 posto više od La Lige. Ako su spomenute ipak superiorne, nama nedostižne lige, onda to sigurno nije češka Fortuna liga ili austrijska Bundesliga, za kojima HNL ‘zaostaje’ 25, odnosno 35 posto.

Kao što smo mogli vidjeti iz prve grafike, s izuzetkom 2015./2016., svake sezone dogodi se više promjena nego što ima klubova u ligi, a dodatno smo analizirali aktualnu postavu Prve HNL.

Očekivano, Hajduk uvjerljivo predvodi ljestvicu, u stopu ga prati Istra, a dva bratsko-sestrinska kluba dijele treće mjesto. Na kraju su Gorica, Inter i Varaždin, ali to su ujedno i jedina tri kluba od trenutne HNL postave koja nisu dio lige od početka trenutnog formata (Liga 10) — pa ako računamo samo trenerske promjene u najvišem razredu natjecanja, spomenuti klubovi nisu ni imali vremena promjeniti više trenera.

Čak 63 posto trenerskih promjena nije rezultiralo nikakvim poboljšanjem rezultata. Njih 82 posto je unutar promjene od +/- jednog mjesta na ljestvici

U proteklih sedam sezona Rijeka, Inter i Gorica pozitivni su primjeri, ali i u tim su klubovima zapuhali neki novi vjetrovi pa ni Matjaž Kek, ni Samir Toplak nisu više na klupama svojih klubova, a odnedavno ni Sergej Jakirović nije više u Gorici, što je natjeralo i potpisnika ovih redova na prepravljanje i ažuriranje već gotove analize. Po zadnjim vijestima, čini se da bi već tijekom današnjeg dana još jedan prvoligaški strateg mogao postati bivši, jer Ivan Prelec je navodno ponudio ostavku u Istri.

S druge strane, Hajduk i Varaždin drže začelje — ali dok se Varaždinci mogu izvlačiti na mali uzorak (prva sezona u ligi), Hajduk je u sedam (nepotpunih!) sezona dosad imao 14 trenera, tj. dva trenera u prosjeku godišnje ili svakih 175 dana. Dinamo je, s obzirom na kontinuiranu dominaciju, relativno često mijenjao trenere; visoki europski apetiti su, u izostanku neizvjesnosti na domaćem planu, bili često presudni kriterij za radno mjesto. Ipak, čini se da u zadnje vrijeme duhovna obnova čini svoje, pa Nenad Bjelica polagano sustiže Zorana Mamića, koji i dalje drži prvo mjesto po dugovječnosti na klupi modrih.

Nevjerojatan je podatak da svi klubovi s punim mandatom u Ligi 10, osim Rijeke, u prosjeku imaju više od jednog trenera po sezoni, a situacija u nekima od njih je takva da je trenerima bolje niti ne raspakirati kofere jednom kad zasjednu na klupu.

S prosječnim mandatom od 263 dana, treneri su u HNL-u potrošna roba i topovsko meso, pa ipak gotovo petina njih vratila se po novu porciju i imala više od jednog mandata u ligi. Čak šest od sedam klubova koji su od početka dio Lige 10 u nekom je trenutku dovelo trenera koji je prethodno već bio u klubu i otpušten, što je poprilično simptomatičan podatak i uvid u način razmišljanja. Uporno raditi istu stvar, a očekivati drugačiji rezultat po nekima je definicija ludila, ali čini se da je nekad najjednostavnije pronaći Pedra i sakriti se od vlastite odgovornosti.

Podaci izgledaju još luđe kad u priču ubacimo istraživanja o učincima trenerskih promjena koja su prilično jednoznačna — osim kratkotrajnih pozitivnih efekata uzrokovanih šok terapijom, trenerske smjene u prosjeku dugoročno ne donose osjetnija rezultatska poboljšanja. Potvrdili smo spomenuto i na primjeru HNL-a analizirajući trenerske promjene koje su se događale usred sezone.

Naime, promjene u tijeku sezone omogućuju nam usporedbu između pozicije na ljestvici trenera koji je dobio otkaz i pozicije na ljestvici idućeg trenera na kraju sezone (ili u trenutku kad i ovaj dobije otkaz). Na uzorku od 70 trenerskih promjena u tijeku sezone, njih čak 44 (63 posto) nije rezultiralo nikakvim poboljšanjem rezultata. Čak 58 trenerskih promjena, ili 82 posto, unutar je promjene od +/- jednog mjesta na ljestvici. Nazadovanjem je rezultiralo 18 promjena trenera (25 posto), dok je njih 26 (37 posto) donijelo poboljšanje pozicije, ali tek dvije(!) promjene od njih 70 dovele su do značajnije boljeg rezultata.

Pozitivni rekorder sa skokom od četiri mjesta na prvenstvenoj ljestvici je Slaven Belupo, to jest Ante Čačić, koji je u sezoni 2014./2015. preuzeo klub na posljednjem mjestu i doveo ga na respektabilnu šestu poziciju. Ukratko, 70 trenerskih promjena rezultiralo je prosječnom promjenom od tek 0,2 mjesta na ljestvici.

Također, moramo biti svjesni i asimetrije potencijalnih efekata trenerskih promjena —primjerice, klub koji je 10. (posljednji) na tablici pozicijski ne može nazadovati nakon promjene trenera, a upravo je slučaj da slabije pozicionirani klubovi, posebno fenjeraši, pod pritiskom rezultata pribjegavaju otkazima. Kako bi graf naživcirao sve ljude s opsesivno-kompulzivnim poremećajem, pobrinuo se klub koji je s trećeg mjesta na ljestvici toliko često mijenjao trenere da je proizveo anomaliju u podacima. Naravno, radi se o Hajduku, koji je zaslužan za gotovo sve trenerske smjene s treće pozicije na ljestvici.

Kao što možemo vidjeti, ono što su istraživanja u drugim ligama pokazala, a mi potvrdili na primjeru HNL-a, česte trenerske promjene osim kratkoročnih, šok-efekata ne donose dugoročno pozitivni utjecaj na uspjeh kluba. Postoji nekoliko razlog zašto je tome tako, ali jedan od najvažnijih je novac.

Promatrajući period od 1973. do 2010. u engleskom nogometu, koautor knjige Soccernomics Stefan Szymanski došao je do podatka kako je samo 10 posto trenera u tom razdoblju uspjelo ostvariti konstantni trogodišnji rezultat koji je bolji od pozicije koja klubu pripada kad se u obzir uzmu troškovi za plaće. Kao što smo isticali puno puta dosad, postoje ‘nevidljive’ sile koje oblikuju igru, a financije su definitivno jedna od njih; kao što možemo vidjeti, puno toga je zadano i prije nego što trener zasjedne na klupu. Poruka ovog nije da su treneri nebitni, već da su treneri tek jedan od faktora konkurentnosti i uspjeha kluba.

Ralf Ragnick, najveći organizacijski mastermind modernog nogometa i čovjek koji je od nule podigao oba Red Bullova europska kluba, govori o “Tri K”: kapital, koncept und kompetencija. Sastojci su to bez kojih je teško napraviti ozbiljniji i dugotrajniji iskorak, a u cijelom tom procesu treneri su tek dio slagalice, kotačići jednog većeg stroja, gdje je puno toga što osigurava kompetitivnu prednost skriveno ispod haube. Vlasnici i direktori HNL klubova očito se ne slažu s Ragnickom i Szymanskim, najčešće ignorirajući onaj četvrti K koji ostaje nespomenut, ali proizlazi iz ovih triju: kontinuitet.

Uspješni klubovi se grade godinama, pa i desetljećima; neuspješni se grade svake godine iznova.