Samo su dvije momčadi od njih ukupno 98 u ligama Petice povratak s reprezentativne stanke dočekale imajući nulu u rubrici poraza. Talijanska Serie A svoju čelnu poziciju morala je rezervirati za Napoli i Milan, koji su u dotadašnjih 12 kola upisali po 10 pobjeda i tek dva remija, te su se na trećini prvenstva lagano odvojili od branitelja naslova Intera. Sada, poslije utakmica odigranih proteklog vikenda, na vodećoj poziciji lige nije se dogodila promjena, ali nakon što je Milan u Firenci stradao s 4:3, a Napoli kod Intera s 3:2, neporaženih više nema.
Milanu takva serija rezultata sasvim sigurno nije došla slučajno, a posebno kada se pogleda kakav je bio raspored dosadašnjeg prvenstva. Morali su Rossoneri na putovanja kod Atalante, Rome, Juventusa i sada Fiorentine, te su usto na svom San Siru dočekali Lazio i Inter, s kojim su odigrali gradski derbi prije reprezentativne stanke. Do danas je Milan po rasporedu morao igrati protiv svih ekipa koje su uz njega do ovog kola činile top 8 ligaške ljestvice. Među tih sedam utakmica prikrala su se i ona dva ranije spomenuta remija, kada su Milano do Fiorentine jedine bodove ove sezone otkinuli Juventus i Inter.
Nije to ni prvi put da Milan pod Stefanom Piolijem ulazi u fantastične serije rezultata. Krajem domaće sezone 2019./20. i početkom 2020./21. povezao je s 27 utakmica bez poraza, u njih 20 je odnio sva tri boda, a na sličan način vezao je pozitivan niz i s idućim sezonama. Na ovih 12 utakmica s početka aktualne, dodao je četiri pobjede i remi u zaključku prošle sezone te njima osigurao mjesto u Ligi prvaka.
No, iako znamo da je Milan sposoban vezati dobre nizove rezultata, pitanje je što nam podaci mogu reći o tome koliko je očekivano da do kraja prvenstva ostane u izravnoj borbi za naslov?
Model očekivanih bodova u ovom trenutku smatra da je Milan osvojio gotovo 10 bodova više nego što je bilo očekivano
Kad se pogledaju Milanove utakmice, vrlo je lagano doći do zaključka da to nije momčad koja strpljivo gradi napade lomeći suparnika visokim posjedom lopte i bjesomučnim dodavanjima, već model igre više počiva na kvalitetno odrađenom presingu i brzim, okomitim dolascima ispred suparničkih vrata. Naravno, uslijed kadrovske kvalitete nije iznenađujuće kako Milan po utakmici ima 54 posto vremena loptu u svojim nogama, ali podaci o količini i tipovima dodavanja pričaju malo detaljniju priču.
Kao što se vidi na grafu ispod, Milan nema puno dodira s loptom. Gledajući samo Serie A, po količini dodira po utakmici nalazi se tek na sedmom mjestu lige, a po zonama terena u kojem je najčešće u kontaktu s loptom uglavnom je među osrednjim ekipama liga Petice. Doduše, za dobre predstave i osvajanje bodova to uopće nije nužnost, već samo govori o stilu igre ekipe, a tek mali odmak od gornje sredine talijanskog prvenstva se događa kada uzmemo podatke o progresivnosti i razigravanju.
Iako su njegovi igrači iznadprosječni u količini progresivnih dodavanja, prema StatsBombu se među najboljih pet ekipa lige ne nalaze ni po točnosti pasova, ključnim pasovima, dodavanjima u posljednju trećinu, a ni po onima u suparnički kazneni prostor, što pokazuje da kreacija nije baš na visokoj razini.
Naposljetku, tek je 57,7 posto Milanovih ovosezonskih pogodaka bilo asistirano, što momčad smješta na 82. mjesto među svim ekipama u ligama Petice — to je pad s obzirom na 65,3 posto iz prošle sezone, a jedan od aspekata igre koji momčadi ove sezone nedostaje svakako su prijetnje iz prekida.
Naime, ove je sezone u Serie A samo Spezia stvorila manje prilika za udarac iz prekida od Milana, ali to nije toliko iznenađujuće kada se poveže s odlaskom Hakana Çalhanoğlua u ljetnom prijelaznom roku. Nakon trećine prvenstva je Milan, prema StatsBombovim podacima, stvorio tek jednu priliku za gol iz takozvanih dead ball situacija, dok je u prilici za udarac bio 16 puta. Lani je u svojih 29 punih utakmica Çalhanoğlu iz prekida kreirao osam prilika za pogodak i 55 situacija pogodnih za udarac, što nisu nimalo zanemarive brojke kada se vrednuje opasnost po suparnička vrata.
Sve to u kombinaciji trebalo bi dovesti Milan do situacije da teško postiže pogotke, odnosno da njegovi napadači ne dobivaju toliko izrađenih prilika da lako poentiraju, ali stvarna situacija je drugačija. Milan zabija dva gola po utakmici, ali nešto dublji podaci pokazuju da u prosjeku njegovi napadači uistinu pucaju iz teških situacija, samo su brutalno efikasni čak i iz njih. Dvije brojke posebno naglašavaju priču o težini udarca: prosječna udaljenost s koje se šutira prema golu i postotak udaraca koji završi unutar okvira gola.
Manje od trećine Milanovih udaraca tjera suparničkog vratara na intervenciju — točnije, 28,5 posto. S tom brojkom Rossoneri su bolji od tek 16 ekipa koje ove sezone nastupaju u ligama Petice, a njihov prosječan udarac dolazi s udaljenosti od 18,5 metara, što je dovoljno blizu da bi se ugurali ispred tek 18 ekipa. No, ono što ih je dovelo do toliko puno golova je sposobnost da 49,1 posto šutova koje naciljaju unutar okvira gola ustvari i spreme iza suparničkog vratara i u tome su druga najuspješnija momčad u ligama Petice, iza Hellas Verone Igora Tudora koja zasad ima nestvarnih 55,6 posto.
Naravno, u nedostatku vrhunske timske završnice i razlike koja se ostvaruje kroz kombinatoriku, razlozi za trenutni Milanov uspjeh mogu se tražiti i pronaći u individualnosti igrača.
U Serie A nijedna momčad nema ni približno toliko pokušanih, ni uspjelih driblinga kao što ima Milan, a čisto da bi se dobio osjećaj kolika je razlika između prvoplasiranog Milana i prvog pratitelja Lazija prema količinih uspješnih driblinga, dovoljno je reći kako je u konkurenciji klubova iz svih liga Petice Milan na 10. mjestu, dok je Lazio na 46.
Ono što dodatno pojačava utjecaj sposobnosti igre jedan-na-jedan njegovih igrača činjenica je da gube vrlo malo lopti. Korelacija između pokušanih driblinga i izgubljenih lopti suparničkim startovima kreće se od srednje do visoke, jer ekipe koje više pokušavaju driblinge imaju i više šanse da im suparnik oduzme loptu, ali Milan je potpuna suprotnost. Usprkos činjenici da je vrlo visoko u kategoriji driblinga, svojim suparnicima dopušta da mu otme tek 8,7 lopti po utakmici (sedmi u ligama Petice).
Milanova mlada momčad možda nema iskustvo kao neke skuplje ekipe, ali svojom energijom uspijeva napraviti razliku, i to ne samo u napadačkim dijelovima igre.
U igri jedan-na-jedan, baš kao u napadu, Milan je iznimno jak i u obrambenom smjeru igre. Naime, u čak 46,7 posto navrata uspije oduzeti loptu dribleru, što je najviše od svih ekipa u ligama Petice, a to služi kao dobra podloga za presing, koji bolje funkcionira kada Zlatan Ibrahimović nije na terenu; no, prosječno gledano, u Italiji nitko ne ulazi u toliko presing akcija na suparničkoj polovici kao Milan.
No, mora se postaviti pitanje: je li to dovoljno za dugoročni uspjeh?
U Ligi prvaka je Milan do prvog boda stigao tek u četvrtom kolu, pa iako se radi o zahtjevnoj skupini s Liverpoolom, Atletico Madridom i Portom, to ne može biti dosta. Pogotovo ako se u obzir uzme podatak da je Milan u ta tri uvodna poraza na svoja vrata dopustio čak 65 udaraca, dok je prema suparničkom golu pucao samo 18 puta, a takvi rezultati donekle ukazuju kako je ispred ove ekipe još dalek put do vrhunske razine.
Nedostatak izraženih timskih elemenata i kompletnosti igre također budi određene sumnje, a ona efikasnost udaraca u okvir će se s vremenom svesti na očekivanu, jer u posljednje su četiri sezone samo četiri ekipe uopće prebacile brojku od 45 posto udaraca koji završavaju golom, a kamoli da idu do gotovo pola-pola učinka.
Naposljetku, javno dostupni Understatov model očekivanih bodova u ovom trenutku smatra da je Milan osvojio gotovo 10 bodova više nego što je bilo očekivano, a prije utakmice s Fiorentinom je ta brojka bila 11. Nijedan model nije savršen i podložan je pogreškama, ali u kombinaciji sa svim ostalim podacima, generalni je dojam da će Milan, želi li se stvarno do kraja sezone boriti za scudetto, morati još nadograditi svoju igru, a ne samo zadržati dosadašnju razinu.
