Međutim, i svaki takav izbor koristi se ponešto drugačijim algoritmom i dobiva ponešto različite rezultate, stoga smo u Laboratoriju odlučili odabrati svoju Momčad sezone — utemeljenu na kombinaciji statističkih pokazatelja ključnih za pojedinu poziciju te subjektivnog dojma. Dobili smo ekipu koja se u više od pola imena podudara sa spomenim SofaScoreovim izborom, ali nudi možda i poneko iznenađenje.

Osijekov golman Ivica Ivušić ove je sezone nastavio s odličnim partijama koje su mu donijele i prve nastupe u reprezentativnom dresu. U prvom dijelu sezone nametnuo se kao najbolji vratar lige, ali mu je ritam utakmica narušila ozljeda i hematom nastao nakon sudara sa Šibenikovim Antoniom Marinom. Usprkos tome, Ivušić je u svojih 26 ligaških utakmica pokazao najveći kontinuitet dobrih igara, a statistika to podupire.

Usporedimo li primljene golove i golove za koje je bilo očekivani da će ih primiti, Ivušić je značajno ispred svih drugih vratara lige koji su skupili barem trećinu mogućih nastupa ove sezone. Samo su petorica ove sezone bila u pozitivnom omjeru u tom statističkom segmentu, a Ivušić je na svakih 90 odigranih minuta svom Osijeku donio 0,23 primljena gola manje od očekivanja. Usto je pokazao da je i barem koračić ispred izravne konkurencije u igri nogom s točnijim dodavanjima koja idu prema naprijed ili u dugim dodavanjima, čime može biti bitan faktor u izgradnji napada od zadnje linije.

Obranu započinjemo s Josipom Elezom, koji je ove sezone propiustio samo pet ligaških utakmica za Hajduk, a u tim susretima je momčad upisala samo dvije pobjede, obje protiv Hrvatskog dragovoljca. Osijek i Šibenik su u tim susretima upisali pobjede, dok je utakmica s Istrom završila neriješeno. Iako su njegove izravne pogreške dvaput dovele od primljenog pogotka, za splitski se klub pokazao iznimno važnim u oba smjera igre.

Kao ozbiljna konkurencija mu se pokazao Osijekov Mile Škorić, ali Elez je u svim elementima izgradnje igre, progresivnosti dodavanja i kreiranja povoljnih situacija za suigrače osjetno ispred njega. Uz veći volumen, njegova su dodavanja u suparnički kazneni prostor dvostruko uspješnija, a dodavanja kojima siječe barem jednu obrambenu liniju šalje preko triput češće od Škorića. No, što je vrlo bitno, razina koju je držao u obrambenim segmentima igre također je bila visoka. Njihova se igra ponešto razlikuje, pa Elez radi manje prekršaja i generalno je uspješniji u duelima, dok Škorić češće iskače iz linije i presijeca suparnička dodavanja, ali kada se sve zbroji razlika u igri u fazi napada gura Eleza malo ispred.

Konkurenciju za mjesto u najboljih 11 nije imao Dinamov stoper Josip Šutalo. Nakon prošle sezone provedene u Istri, nametnuo se kao najbolji Dinamov, a i ligaški stoper, što ga je u konačnici dovelo i do poziva u reprezentaciju. Njegovo pozicioniranje i pravovremene reakcije dovode ga u vrlo povoljne situacije sa suparnicima u kojima često nije potrebno ulaziti u razne duele, a ako prilagodimo presječene lopte ovisno o posjedu ekipe, samo Goran Paracki iz Slaven Belupa ima više presijecanja na 90 minuta.

Segment koji ga zasad malo koči u tome da se razvije u istinski suvremenog stopera je igra s loptom u nogama. Možda za konzervativniju ulogu Dinamovih stopera u izgradnji igre nije razlog nedovoljna tehnička potkovanost igrača, ali u Šutalovu slučaju trenerski zahtjevi — ili nedostatak istih — nekako se poklapaju s onime što smo dosad gledali u njegovoj karijeri. Ovakva siromašnost u dijelovima gornjeg grafa u kojima se pokazuju malo zahtjevnija dodavanja bila je tu i kad je igrao za Istru, gdje su Petar Bosančić i Einar Galilea imali veću ulogu u kreaciji iz zadnje linije. Kada se u obzir uzme činjenica da igrajući za Dinamo uputi preko 60 dodavanja na 90 minuta igre, ovako niske brojke još više dobivaju na značaju, ali je, bez obzira na to, riječ stoperu koji je ove sezone najviše pokazao u HNL-u.

Na desnoj bočnoj strani, neovisno o tome radilo se o formacijama sa trojicom ili četvoricom u zadnjoj liniji, nije bilo previše igrača koji su se uvelike isticali, ali prvi među jednakima za ovaj izbor je Branimir Cipetić. Za Lokomotivinu je igru napadački doprinos bekova prilično važan — kako s desne, tako i s lijeve strane — a Cipetićevih šest asistencija ove sezone s bekovskih pozicija nadmašio je samo Petar Bočkaj. Te asistencije nisu došle niotkud, već se njegov napadački doprinos može detektirati i u drugim statističkim elementima.

Na grafu iznad smo prikazali dva elementa u kojima je Cipetić najbolji među svim bekovima. WyScout ne tretira svako dodavanje koje je vodilo udarcu kao ključno, već ipak zahtjeva određenu dozu razigravanja suigrača, dok nam progresivne kretnje govore o značajnom prijenosu lopte bliže suparničkim vratima dok je pod kontrolom igrača. Znači, dvije kategorije od kojih se jedna bazira na kreaciji kroz dodavanja, a druga na sposobnosti individualnog probijanja po boku. Naravno, i u drugim kategorijama koje označavaju slične stvari, poput progresivnih dodavanja ili uspješnih centaršutova, također je u vrhu lige, a njegov učinak i značaj za Lokomotivu stavlja ga na startno mjesto u ovom izboru.

Na suprotnoj strani se smjestio već spomenuti Bočkaj, koji prema WyScoutovim podacima ove sezone ima 10 asistencija i po tome je vodeće ime lige. Svakako treba napomenuti kako je Bočkaj osigurao svoje mjesto prvenstveno zbog nastupa za Osijek u prvom dijelu sezone. Bio je ključna karika ekipe Nenada Bjelice za ulazak u posljednju trećinu terena i samu završnicu napada, a nijedan bek u ligi nije poslao toliko opasnih centaršutova u zonu ispred suparničkih vrata kao Bočkaj.

U Dinamu je potkraj sezone podigao svoju razinu igre, nakon što je prvi dio polusezone proveo privikavajući se na nove zahtjeve i nešto drugačiju ulogu. Kad Dinamo nije uspijevao napraviti višak kroz kombinatoriku i razbiti suparnikov niski blok, često se posezalo upravo za njegovim loptama sa strane. U zadnje četiri utakmice, još dok se vodila utrka za prvaka (ne računajući posljednje kolo), uputio je čak 39 centaršutova, od kojih je njih 12 našlo svoju metu u sredini. No, zbog tehnike ubacivanja, brojni centaršutevi koji su statistički tagirani kao netočni izazivali su velike probleme obrani i upravo je u tom segmentu Bočkaj dao svoj najveći obol Dinamovoj novoj tituli.

Josip Mišić je cijelu sezonu odigrao na vrhunskom nivou. Dinamov veznjak nije upisao brojne golove ili asistencije, ali je bio neizmjerno važan u organizaciji igre, pogotovo kad se od zadnje linije u izgradnji napada nije dobivalo puno. Ako se pogleda graf dolje, prilično je jasno koliko uspješan je bio kao Dinamov primarni playmaker u veznoj liniji.

Kao vodeći veznjak lige nametnuo se ne samo u količini dodavanja, već i u razigravanjima blizu suparničkog gola. Izvrsno je zadržavao i čuvao loptu, te pravovremeno slao okomite lopte lomeći linije svojim dodavanjima. Pomalo u drugom planu ostali su neki drugi elementi njegove igre, pretežno to koliko je konstantan bio i u fazi obrane. Po samoj količini defenzivnih akcija ne može se mjeriti s igračima koji znatno više vremena provedu braneći se od suparničkih naleta, ali kada se akcije skaliraju ovisno o količini posjeda ekipe, vidimo da je jako blizu vrha u uspješnim presijecanjima lopte. Točnije, samo je Slavenov Mario Marina na 90 minuta igre uspio skupiti više presječenih lopti. S druge strane, o kvaliteti duela, fizikalnosti i pravovremnom ulasku u njih dovoljno govori činjenica da nitko od veznjaka nema veću uspješnost u duelima.

Njegov partner u veznom redu je Rijekin Lindon Selahi. Ako netko utjelovljuje agresivnu i energičnu igru s puno ponavljanja i visokim volumenom akcija kakvu Goran Tomić forsira u Rijeci, onda je to Selahi. Albanski reprezentativac je došao prošlog ljeta iz Twentea, a već do sedmog kola je u potpunosti zauzeo status prvotimca u veznoj liniji koji do kraja sezone nije ispustio. Kada je on bio u srcu vezne linije, Rijeka je mogla lomiti suparnike brzom i dinamičnom igrom, s pregršt njegovih oduzetih lopti.

Točnije, WyScout ga stavlja na prvo mjesto igrača prema broju uspješnih klizećih startova, dok je prema SofaScoreu (Optini podaci) ispred svih i prema broju oduzetih lopti. Usto je jedini vezni igrač koji se još nalazi među najboljih 10 lige i po uspješnosti defenzivnih duela i po presječenim loptama na 90 minuta igre. Njegov obrambeni učinak ove sezone je nenadmašan, a uz svu tu agresivnost i duele prikupio je samo četiri žuta kartona u 30 odigranih utakmica.

Malo ispred njih dvojice, kao ofenzivni veznjak smjestio se Hajdukov Filip Krovinović. Gledajući njegovu ulogu ove sezone, točnije bi bilo reći da se našao na pola puta između centralnog i ofenzivnog veznog, budući da se često spušta nisko i pomaže u izgradnji napada kad igra u isturenijoj ulozi te da dolazi u završnicu napada kada igre povučenije. No, na koju god ga se poziciju stavi, Krovinović je bio od esencijalne važnosti za Hajduk, kao jedini veznjak koji može tako uspješno oplemeniti napad i pospješiti njegovu progresivnost.

Sudeći po grafu iznad, na prvu bi se reklo da ni izbliza ne dominira kao što je to radio, primjerice, Mišić radio ove sezone, ali kontekst njihove igre je drugačiji. Upravo zbog Krovinovićeve tendencije, a i potrebe, da se spušta nisko nije u mogućnosti imati izrazito visoke brojke u kategorijama karakterističnim za završnu trećinu, a nije ni dovoljno često na lopti da se može mjeriti s veznjacima koji igraju na poziciji zadnjeg veznog. Dovoljno je bilo vidjeti koliko je Hajduku teže igrati bez njega u veznom redu, a o tome govori i podatak da je momčad u utakmicama bez njega (jedan od devet utakmica protiv top 4 ekipe) uzimao 1,67 bodova po utakmici, a s njim 2,11 bodova, da bi se ocijenilo koliko je sjajan ove sezone.

Vjerojatno još nešto važniji za Hajduk bio je Marko Livaja, najbolji pojedinac ovosezonskog izdanja HNL-a. Posljednji put kada je netko prije Livaje išao preko 25 golova u ligi bilo je davne 2006./07., dok se igrala Liga 12, kada je Eduardo da Silva za Dinamo zabio 34 pogotka. Livaja je ove sezone stao na 28, od čega ih je osam bilo u susretima s preostala tri vodeća kluba lige. No, koliko god zabijao i koliko god njegovih golova dolazilo s bijele točke, Livaja za Hajduk nije bio samo golgeter i egzekutor.

Naravno, u usporedbi sa svim ofenzivcima, jasno je da će u kategorijama koje se vrte oko golova biti prvi, ali čak i kad svojim pogocima nije gurao Hajduk prema naprijed, to je radio na druge načine. Njegova sposobnost da individualnom kvalitetom napravi razliku, bilo to kroz dribling ili kroz završno dodavanje, nedohvatljiva je ostatku lige. Količina primljenih dodavanja, vidljiva na grafu iznad, govori da nije toliko često na lopti koliko su neki igrači na sličnoj poziciji (dijelom jer je često igrao isturenog napadača), ali to samo pokazuje koliko je fokusiran napraviti razliku u onim trenucima kada loptu ima, zbog čega pate brojke efikasnosti, poput duela ili driblinga.

Na lijevom krilu idealne ekipe ovosezonskog HNL-a našao se Dinamov najbolji strijelac Mislav Oršić. Iako nije cijelu sezonu odigrao na istoj razini, svejedno je bio Dinamov čovjek odluke u brojnim susretima. Posebno se njegov vrhunac veže za kraj prvog i početak drugog dijela sezone, kad je svojim golovima i asistencijama prelamao utakmice i u domaćem i u kontinentalnom natjecanju. Povremeno je patio kad u Dinamovoj igri nije bilo dovoljno strukture da razbije niski blok, te je u nedostatku izrađenog prostora morao igrati u uskim prostorima, ali i u takvim uvjetima je mnogo davao Dinamu.

U oči će možda upasti činjenica da je ove sezone upisao samo jednu asistenciju (prema nekim izvorima dvije), ali za tako nizak broj nije glavni krivac. Prema modelu očekivanih golova, Oršić je kreirao prilike za suigrače koje su producirale 6,7 očekivanih asistencija. Od krilnih igrača, više su upisali samo Kristijan Lovrić i Robert Murić, ali su njihovi suigrači uspjeli pospremiti pet, odnosno osam tih lopti u suparničku mrežu (prema WyScoutovim podacima). Čak i uz povremenu krizu igre Oršić je tijekom sezone pokazao najviše od svih lijevih krila.

A da je bitno zvati se Josip kako biste upali u ekipu sezone, potvrđuje i Josip Drmić, koji je zauzeo mjesto napadača u našoj idealnoj momčadi. Riječki je golgeter dugo vremena vodio mrtvu utrku s Livajom za titulu najboljeg strijelca lige, ali u konačnici je malo zaostao te se zaustavio na izvrsnom 21 pogotku, od kojih je samo onaj Šibeniku s početka sezone bio iz kaznenog udarca. Za usporedbu s Livajom, Drmiću je sedam golova otpalo na susrete s preostalim trima najvećim konkurentima, a na listu strijelaca se upisivao u 16 različitih utakmica, što su samo dvije manje nego Livaja.

Rijekina je igra dobro opisana kroz dvojicu njenih članova naših najboljih 11 — kako kroz Selahija, tako i kroz Drmića. Ono što se kroz njegovu priču može povezati s ovosezonskom Rijekom je ubojitost ispred gola. Rijeka tijekom sezone nije stvorila toliko izraženih prilika kao njeni najveći konkurenti, ali efikasnost njenih udaraca također nije za usporedbu s ostatkom ligaškog vrha. Naime, Drmić je ove sezone nadmašio model očekivanih golova za gotovo jedan pogodak na svakih 360 minuta, što je manje samo od Lokomotivina Marka Dabre. Koliko je Rijeka bila ubojita možda najbolje pokazuje ostatak grafa, budući da su se među najboljih osam u toj kategoriji još našli Haris Vučkić i Robert Murić. Mjesta za takvog egzekutora mora se naći u ovosezonskom izdanju Momčadi sezone.

Kao i u svakom izboru, postoji još niz igrača koji su se mogli pronaći među najboljima, od spomenutog Škorića do Stefana Ristovskog ili Marina Jakoliša, zažmirimo li na činjenicu da je otišao na pola sezone. A za kraj ostaje samo isprika svim ostalim Josipima u ligi koje nismo uvrstili.