O Michaelu Jordanu se proteklih tjedana prolilo jako puno virtualne tinte. Teme su u prvom redu nepoznati detalji i pikanterije otkrivene u ESPN-ovu dokumentarcu The Last Dance, fokusiranom primarno na sezonu 1997./1998., MJ-evu posljednju u dresu Bullsa. Kao što svi znamo, posljednji ples Bullsa Phila Jacksona završio je trijumfalno, Jordan je došao do svog drugog three-peata i na taj način zacementirao svoj status najvećeg ikad.

No, svako vrijeme ima svoje heroje, a košarka je i prije, pa tako i nakon Jordana imala svoje ‘bogove’. Ipak, njegov status i nasljeđe ne blijede. Nezahvalno je uspoređivati igrače iz različitih era, ali Jordan je i danas široko prihvaćen kao košarkaški GOAT, a razloge za to ćemo pokušati ilustrirati u ovoj kolumni, te usporediti prvi i drugi njegov three-peat u Chicagovu dresu.

Za početak vrijedi istaknuti magnitudu Jordanove dominacije, kao i njeno trajanje.

Michael Jordan jedini ima sve; titule, nevjerojatnu napadačku produkciju, jednako visoku razinu igre u obrani i big-game clutch faktor

Tijekom 13 sezona koliko je proveo u Bullsima, u čak 10 navrata ke izabran u najbolju petorku lige, što praktički znači da je tokom cijelog jednog desetljeća bio među petoricom najboljih igrača na svijetu (ako ne i najbolji). No, ono što često zaboravljamo kad pričamo o Jordanu, fokusirajući se primarno na njegov napadački učinak, njegov je doprinos u obrambenom segmentu igre. U istom razdoblju je čak devet puta bio izabran u najbolju obrambenu petorku lige, a njegova defenzivna dominacija na perimetru ga svrstava u sam vrh svih vremena s Garyjem Paytonom i Sidneyem Moncriefom, ali i Scottyjem Pippenom.

Ukratko, MJ je definitivno jedan od najkompletnijih igrača koje je liga ikada vidjela. Uz vrhunske fizičke predispozicije, radnu etiku i brutalni skillset, imao je i jednu od najjačih ‘glava’ u igri. Ovo se prije svega ogledalo kroz luđački natjecateljski drive, gotovo bolesnu želju za pobjeđivanjem ali i elitni trash-talk kojim je suparnike ubijao u pojam. Sve ovo rezultiralo je uspjesima i nagradama; no, prije nego što krenemo u detaljniju razradu, pogledajmo jedan jednostavni ranking koji kombinira relevantne momčadske i individualne trofeje.

Napomena: ranking penalizira prije svega Billa Russella u čije vrijeme nije bilo nagrade NBA Finals MVP, koja je kasnije nazvana upravo po njemu.

Često se prilikom uspoređivanja igrača u obzir uzima kvaliteta konkurencije u različitim erama, pogotovo u slučaju Wilta Chamberlaina, ali u Jordanovu slučaju nema govora o bilo kakvim ‘olakotnim’ okolnostima. On je tijekom karijere igrao protiv nekih od najvećih momčadi svih vremena, poput Celticsa s Larryjem Birdom i Lakersa s Magicom Johnsonom, tukao se sa Bad Boysima iz Detroita (ili je bolje reći da su oni tukli njega), a kasnije je lomio Jazz Karla Malonea i Johna Stocktona. Također, tijekom 1990-tih se u prosjeku zabijalo nešto manje koševa po utakmici nego, recimo, u 2010-tima, kada su se etablirali neki novi pretendenti za Jordanov tron (prije svega LeBron James), a nije postojalo ni pravilo o hand checkingu koje poprilično štiti današnje igrače, što će reći da se igrala puno čvršća i fizikalnija košarka.

U kontekstu napadačkog učinka MJ je bez dvojbe najproduktivniji strijelac svih vremena.

Kroz 13 sezona u Bullsima (ukupno 930 utakmica) Jordan je zabijao u prosjeku 31,5 poen po utakmici. Čak i ako mu dodamo dvije sezone u Wizardsima koje je odigrao sa skoro 40 godina na plećima, nakon tri godine pauze i motiviran prije svega vlasničkim interesom, Jordanov karijerni PPG je 30,1, što ga i dalje čini naopakijim scorerom svih vremena. Ovakva produkcija priskrbila mu je titulu najboljeg strijelca lige u čak 10 navrata.

Iz perspektive današnje košarke u kojoj je trica ‘zamijenila’ dugu dvojku, zanimljivo je da je Jordanova selekcija šuta bila daleko od idealne, što je pogotovo dolazilo do izražaja u njegovim posljednjim sezonama kad je zbog neminovnog fizičkog pada smanjio ulaze pod koš i dodatno povećao udio mid-range šutova. Ipak, usprkos malom postotku pokušaja za tri (samo 7,2 posto), te uzimanju teških šutova i općenito afinitetu za post i mid-range igru, Jordan je i na ogromnom volumenu zadržao nevjerojatnu efikasnost. Pomalo paradoksalno, nasljeđe Najvećeg izgradio je na igri za kakvu bi vam današnji treneri izvukli uši.

Ono što se često ističe kao važan argument u korist Jordanove veličine je njegov učinak u važnim utakmicama. Kako bi rasli pritisak, važnost utakmica i kvaliteta suparnika, tako bi rasle i njegove brojke. Kroz 179 playoff utakmica koliko ih je odigrao u karijeri, MJ je ubacivao 33,45 po utakmici, tri poena više od svog karijernog prosjeka i, naravno, all-time high. On je vjerojatno bio i najbolji clutch igrač u povijesti NBA lige, o čemu svjedoče izuzetno bogata zbrika presudnih poteza u velikim utakmicama — od kojih je, dakako, najčuveniji The Shot protiv Jazza kojim je zaključio eru u Bullsima i osigurao si drugi three-peat.

Kao što možemo vidjeti iz grafova, Jordan je svoj igrački vrhunac doživio u kasnim 1980-tima i na prijelazu u 1990-e, kad je na individualnom nivou igrao svoju najbolju košarku. Nakon što je propustio veći dio sezone 1985./1986. zbog ozljede, u sljedećoj je odigrao svih 82 utakmice i u prosjeku zabio nevjerojatnih 37,1 poena po utakmici. Sezonu nakon toga je prvi put postao MVP lige, bio najbolji strijelac i najbolji obrambeni igrač lige, nešto što nikome prije ili nakon njega nije pošlo za rukom. Nagradu za najboljeg defenzivnog igrača lige začinio je titulom najboljeg kradljivca lopti s nevjerojatnih 3,2 ukradene lopte po utakmici, što će ponoviti u još dva navrata. Ipak, treba biti pošten i istaknuti da su Bullsi, uz svu Jordanovu veličinu, tek dolaskom Scottieja Pippena, možda najpodcjenjenijeg igrača svih vremena, postali šampionska momčad.

Iz grafova je vidljivo da je Jordan između prvog i drugog three-peata osim kose izgubio i ponešto produkcije. Tijekom prve tri titule je bio na svom fizičkom vrhuncu, blizu svog igračkog peaka i već dovoljno iskusan da zatomi ego i ne žrtvuje timski uspjeh zbog pumpanja individualnih statistika. Definitivno je bio bolji igrač u razdoblju tih prvih pohoda na titule, što pokazuju playoff statistike i statistike finala, ali i u drugoj trofejnoj seriji je zadržao visoki nivo produkcije.

Dok je prvi three-peat obilježila apsolutna dominacija, pogotovo protiv Sunsa Charlesa Barkleya s nestvarnim 41 poenom po utakmici (što je i dalje NBA rekord), u drugoj seriji je Jordan imao nešto lošije brojke, pogotovo u finalu protiv Seattle Supersonicsa. Teško je reći da je tu seriju odigrao loše, jer i dalje su to odlične brojke, ali ako je itko u finalima bio izazov za Jordana u matchupu jedan-na-jedan, onda je to definitivno bio Gary ‘Rukavica’ Payton.

Ipak, uz dodatno izbrušene liderske vještine i s boljom pratećom postavom, Jordan je usprkos nešto slabijim brojkama uspio kompletirati i drugi three-peat. U odnosu na prvu verziju šampionskih Bullsa, definitivno najveći upgrade bio je Dennis Rodman, čovjek koji je bizarna povijesna anomalija u segmentu skoka, a prijeko potrebnu dubinu momčadi osigurao je Toni Kukoč. Uz ovakvu prateću postavu, usavršenu post igru i trademark mid-range fadeaway jumper, Jordan je ponovo ispisao povijest.

Kad podvučemo crtu, diskusija o GOAT-u bi se mogla sažeti na sljedeći način.

Bill Russell je osvojio više titula, Wilt Chamberlain je imao luđe periode dominacije, Kareem Abdul-Jabbar je zabio više, a LeBron James je (gotovo) jednako kompletan, ali Michael Jordan jedini ima sve; titule, nevjerojatnu napadačku produkciju, jednako visoku razinu igre u obrani i big-game clutch faktor. Ako u priču ubacimo i utjecaj koji je imao na košarku te njegov utjecaj izvan terena, Jordan bez problema i dalje drži titulu najvećeg svih vremena.