Posljednji put kada smo gledali polufinale Grand Slama u kojem nije bilo nijednog od pripadnika Velike trojke, na rasporedu je bila završnica Roland Garrosa 2004. Tada se igralo gotovo u potpunosti argentinsko polufinale, jer se s Davidom Nalbandianom, Gastonom Gaudiom i Guillermom Corijom među najbolju četvoricu ugurao još samo Britanac Tim Henman.
Točno 64 Grand Slamova kasnije, brda i doline su se morale pomaknuti da se povijest ponovi. Jedan je na pragu 40. godine života operirao koljeno, drugi je zbog straha od globalne pandemije (i pripreme za zemlju) preskočio turnir, dok je treći na samom turniru napucao linijsku sutkinju zbog čega je diskvalificiran. Prigodno za ovu čudnu godinu.
Sjajnom igrom svoju priliku je napokon dočekao Dominic Thiem, koji je nakon triju izgubljenih finala do prve pobjede u svom četvrtom finalnom ogledu došao protiv Alexandera Zvereva. No, dodatno zanimljiva bila je činjenica da su do četvrtfinala došla trojica debitanata za tu fazu Grand Slama, te da nitko osim Thiema nije imao više od jednog odigranog polufinala u svojoj dosadašnjoj karijeri. Nedavno smo pisali o velikim očekivanja koje stavljamo pred generaciju popularno nazvanu NextGen, pa je iz tog kuta značajna činjenica da su izuzev Pabla Carreñe Buste i Thiema svi četvrtfinalisti bili mlađi od 25 godina.
Naravno, ne možemo još govoriti o konačnoj smjeni generacija u sezoni u kojoj je Novaku Đokoviću jedini poraz nanio Novak Đoković, ali situacija je bitno drugačija nego prije par godina kada su na visokim mjestima uglavnom bili igrači stariji od 30. U međuvremenu je Thiem uhvatio određeni kontinuitet, pa je u posljednje dvije sezone uspio upisati svoju prvu Masters titulu, finale Tour Finalsa, kao i taj Grand Slam naslov. U kraćim periodima sličnu razinu smo mogli vidjeti kod Daniila Medvjedeva, koji je u nešto manje od tri mjeseca betonskog dijela sezone 2019. povezao šest finala uključujući US Open, te tri Mastersa, od kojih je uzeo dva.
Ovakva dominacija svjetskim tenisom koju je imala Velika trojka i njen supporting cast teško se može ponoviti u neko skorije vrijeme, ako ikad
No, to je bilo to. Kratki bljesak i nekoliko odličnih turnira stanje je koja dobro opisuje sve nadolazeće tenisače s manje ili više uspjeha u završnicama turnira. Nitko od njih nije uspio uspostaviti dominaciju — ni na kojoj razini, jer biti dominantan ne znači samo osvajati turnire. Naravno, u slučaju ovih najboljih, to jesu titule, ali i niže rangirani igrači mogu biti dominantni tako da relativno redovito pobjeđuju tenisače koji su slabije rangirani od njih samih.
Time se opet vraćamo na visoke standarde koji su postavljeni proteklih sezona i što je pomalo nerealno očekivanje, jer izuzev dominacije Velike trojke u 2010-ima takvih razdoblja gotovo pa nema.
Na grafu ispod smo prikazali kretanje ELO ratinga (prema stranici Ultimate Tennis Statistics) kroz teniske tjedne iz perspektive najboljeg svjetskog tenisača, onoga koji je prema ELO ratingu peti i onoga koji je na 10. mjestu. Svakim susretom, ovisno o ishodu, snazi suparnika, važnosti turnira te drugim elementima igrač gubi ili osvaja određen broj ELO bodova, što nam pomaže pri povijesnim usporedbama igrača, budući da se sve gleda i kroz prizmu snage konkurencije.
Konstantni pad i ‘zbližavanje’ linija koje predstavljaju prvog, petog i 10. kroz drugu polovicu 1990-ih i početak 2000-ih jasno pokazuje kako nije bilo dominantnih tenisača. Kako na broju 1, tako i među ovima ispod njega.
Razina ELO bodova koje su igrači tada skupljali bila je najniža u povijesti kroz svako od promatranih mjesta, a razlozi tome se mogu pronaći u činjenici da je bilo jako puno neočekivanih rezultata, pa time i velikog gubitka bodova nakon poraza vodećih igrača, te da nitko u kontinuitetu nije mogao dolaziti do pobjeda, to jest nismo imali izrazito dominantnog igrača.
Sve do pojave Rogera Federera. Njegova dominacija prilično brzo je lansirala liniju koja na grafu predstavlja najboljeg igrača na razinu koja se posljednji put vidjela još tamo kod Johna McEnroea i Ivana Lendla 1985., odnosno 1986., da bi se vrhunac dosegnuo Đokovićevim osvajanjem Roland Garrosa 2016.
Tu se možda najbolje vidi standard na kakav su nas naviknuli vodeći svjetski tenisači u tih 10 godina igre.
Ne samo da je najbolji igrač bio toliko dobar, već smo u kontinuitetu gledali najbolji standard tenisa ikad od petoplasiranog, kao i desetoplasiranog svjetskog tenisača, kao i od svih onih između njih. Sad, nakon svih ozljeda koje je Velika trojka pretrpila i godina koje su se nakupile, jasno je kako je došlo do pada, ali čak i taj pad ostavio je istu trojicu na vrhu piramide. Od mlađih se gotovo nitko nije u potpunosti nametnuo i trend linije koja predstavlja teniske ‘smrtnike’ trenutno je u padu.
Ona se kreće prema razini iz razdoblja prije Federerove pojave, odnosno onom iz kojeg se on uzdignuo, a koje se često naziva Weak tennis erom. Primjerice, u razdoblju od prvog osvojenog Grand Slam turnira Rafaela Nadala (Roland Garros 2005.), pa do kraja 2016., koju su sva trojica osjetila posljedice ozljeda, na popis novih osvajača Grand Slam titule su se upisala samo petorica tenisača, iako se odigralo čak 46 turnira. U isto vrijeme održalo se i 112 Masters turnira, a na popisu osvajača završilo je samo 12 novih imena.
Usporedbe radi, u gotovo upola kraćem razdoblju, od početka 1998. do kraja 2003. bilo je otprilike dvostruko više novih osvajača velikih titula (10 novih osvajača Grand Slama, te 23 nova osvajača Mastersa).
Slično kao i sada s društvom oko 10. mjesta, to ne znači da su tenisači u tih par godina bili loši, samo to da nitko nije bio na razini igrača koji se spominju među najboljima svih vremena.
Primjerice, nitko ne može poreći da je Lleyton Hewitt bio odličan igrač koji je dvije sezone zaredom završio kao prvoplasirani na svijetu. No, isto tako, on je u te dvije sezone igrao tri polufinala Grand Slam turnira (osvojio dva), te tri Masters finala pobijedivši u jednom. Njemu su te sezone bile dovoljne da dvaput bude najbolje rangiran na kraju sezone, a pitanje je bi li te dvije sezone skupa ušle među pet najboljih bilo koga s liste Nadal, Đoković i Federer.
Naravno, postoji šansa da taj podatak, izvan bilo kakvog drugog konteksta, znači da je tijekom Hewittove 2001. i 2002. sezone konkurencija jednostavno bila prejaka, pa je jedino on uzeo dva od osam Grand Slamova koji su se nudili. No, vidjeli smo ranije u tekstu koliko nisko je bio ELO rating tijekom tih sezona, a manjak kvalitete u odnosu na ostala razdoblja potvrdit će i broj pobjeda protiv top 10 igrača. To bi nam trebalo dati odgovor na pitanje koliko često su najbolji igrači dolazili do završnica turnira u kojima bi međusobno igrali — nešto na tragu ranije spomenute dominacije.
Da bismo izbjegli velike amplitude između sezona, te u obzir uzeli kontinuirani višegodišnji učinak igrača, izračunali smo moving average od tri sezone za broj pobjeda protiv Top 10 igrača petorice najbolje rangiranih tenisača prema ATP ljestvici na kraju sezone. To znači da je na grafu za svaku sezonu prikazana brojka koja je dobivena iz prosjeka pobjeda u aktualnoj sezoni te u dvije prethodne, a prilično je vidljivo koliko više pobjeda su ostvarivali oni najbolji u eri Velike trojke, pogotovo u usporedbi sa takozvanom weak erom, koja je debelo ispod prosjeka.
To nam izravno govori kako su se u tom razdoblju povijesti u završnicama turnira najčešće međusobno susretali najbolje plasirani igrači, odnosno da su pripadnici društva najboljih 10 uspješno održavali visoku razinu svoje igre. Razina od 40 do 50 pobjeda protiv top 10 igrača nekako je standard koji se postavio tijekom posljednjih 40-ak godina, uz povremene skokove i padove, a trenutni tenis polako je došao na tu razinu gledajući trend kretanja linije na grafu iznad. Posebno zanimljiva je činjenica je Đoković u sezoni 2015. upisao više pobjeda protiv top 10 igrača (31) nego petorica najboljih tenisača iz 2003. sezone zajedno (Andy Roddick, Federer, Juan Carlos Ferrero, Andre Agassi i Coria skupa imaju 30).
Nije stoga teško zaključiti da je upravo Đoković dao poseban doprinos ovom rastu sredinom 2010-ih. Naime, od 1975. do danas zabilježeno je ukupno 15 sezona u kojima je tenisač barem 25 posto svojih dobivenih susreta ostvario protiv igrača koje je bio u tom trenutku plasiran među najboljih 10 (uz uvjet da imaju preko 40 pobjeda u sezoni). Po jednu sezonu imaju Jimmy Connors, Björn Borg, McEnroe, Lendl, Agassi i Federer. Više od jedne imaju samo Nadal sa dvije, od kojih jedna jedva upada na popis, te Đoković s nevjerojatnih sedam.
Cijeli ovaj povratak 20 godina unatrag te prisjećanje i usporedba tog razdoblja s onim kada su na svom vrhuncu bili Federer, Nadal i Đoković samo je podsjetnik kako je to izgledalo prije njihove dominacije, te koliko su pomaknuli granice ne samo tenisa, nego i naše percepcije te igre.
Pa i sad, dok gledamo prva kola novog Roland Garrosa, prva dva favorita su još uvijek Nadal i Đoković, a jedini koji prema kladionicama ima realne šanse umiješati se je Thiem, pa je jasno da ćemo se morati još malo strpjeti za doček razdoblja nakon Velike trojke. Kako smo vidjeli na posljednjoj grafici, stvari se generalno polako vraćaju u ‘normalu’, a veliko pitanje koje se nameće tenisu kada odu sva trojica jest gdje će se točno vratiti.
Sada dolazi hrpa mladih tenisača od kojih su neki pokazali da imaju što za reći, poput Zvereva, Medvedeva i Stefanosa Tsitsipasa, koji su upisali titule na nekim od najvećih teniskih turnira, ali nisu napravili dodatni korak i uspostavili kontinuitet odličnih rezultata. Teško je reći znači li to da će se ona krivulja nastaviti dodatno spuštati, ali sigurno je da se neće dići na razinu od prije pet ili 10 godina.
Ovakva dominacija svjetskim tenisom koju je imala Velika trojka i njen supporting cast teško se može ponoviti u neko skorije vrijeme, ako ikad. Tome trebamo prilagoditi i vlastita očekivanja, jer kada za par sezona svjetski broj 3 ispadne u ranoj fazi nekoliko velikih turnira, to ćemo morati prihvatiti kao uobičajenu pojavu.
