Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Laboratorij

U obranu obrane

Istražujemo: Je li važnije puno zabijati ili malo primati?

Već tjednima se redovito čujem s prijateljima iz Milana i okolice, jedne od najteže pogođenih regija u kojoj virus svakodnevno uzima brojne ljudske živote, ali usprkos tužnoj, ponekad gotovo i tragičnoj atmosferi razgovori nezaobilazno završavaju na nekim boljim vremenima i puno sretnijim pričama, vrlo često i sportskim. Sport više ne postoji, ali tu je i kad ga nema, jer mnogima od nas, pogotovo Telesportovim autorima i posjetiteljima, sport je dio života i vežemo ga za neke od najdražih uspona.

Mnogo mojih uspomena povezano je sa sportom, a u isto vrijeme i Italijom — točnije Milanom, gdje sam pomoću stipendije na fakultetu proveo tri godine života. Moram priznati, od faksa mi je puno zanimljiviji bio život u studentskom domu, druženje s ljudima sa šest različitih kontinenata, rad u fušu na San Siru i prilika na gotovo tjednoj bazi gledati uživo Kaku, posljednjeg superčovjeka prije dolaska dvojice aliena.

No, možda i najsnažnija reminiscencija u razgovorima je ljeto 2006. i mundijal kojeg su Talijani uzeli na tipično talijanski način. Bilo je to mjesec dana ludog zanosa, non-stop urlanja “po po po po po” na Seven Nation Army White Stripesa i klasičnog talijanskog ‘krumpiranja’ kroz turnir.

Koliko god to smiješno danas izgledalo, nogomet često volimo uzdizati kao nešto veće od života, dijeliti glavne protagoniste na dobre i loše dečke, definirati pravi način igranja igre (i onaj koji to nije) i u cijelom tom procesu kreirati one koje volimo mrziti. Ali bit ću iskren, navijao sam za Talijane i njihovo krumpiranje, nedostaje mi peak José Mourinho, a dio mene je prije nekoliko tjedana navijao za Atlete protiv Liverpoola (a gotovo je nemoguće navijati protiv Jürgena Kloppa i njegovih ekipa).

Obrana je nužan sastojak u receptu svih kvalitetnih ekipa, a u isto vrijeme poprilično zanemaren segment u očima medija kao i površnih promatrača igre

U takvom odnosu snaga, gdje napad uvijek kupuje srca, obrambena igra je uvijek bila nogometno ružno pače, podcijenjeni segment igre, nužno zlo — a često i samo zlo.

Ovo je kolumna u obranu obrane. Kako bismo pokušali kvatificirati važnost obrambenog segmenta igre analizirali smo četiri najbolje europske lige unatrag 20 godina i na uzorku od otprilike 3.000 utakmica došli do zanimljivih zaključaka.

Prvo smo pokušali odgonetnuti što dominantne ekipe čini dominantnim i tu dolazimo do sljedećih grafova.

Kao što vidimo, najbolje momčadi — prije svega prvaci pojedinih liga — postaju sve dominantnije, pa su se tako najbolje sezone u kontekstu osvojenih bodova i gol razlike događale upravo u proteklom desetljeću. Ova dominacija po broju osvojenih bodova i suludim, dotad neviđenim gol razlikama, događa se na obje strane terena. Iako među ligama postoje kulturološke razlike, kao i one u filozofijama i stilovima igre, za osvajanje trofeja praktički su podjednako zaslužni i napadi i obrane.

Od 80 sezona koje smo ukupno analizirali, prvaci su ukupno u njih 45 imali najbolje napade lige, a najbolju obranu u također ukupno 45 sezona. U 23 navrata prvaci su imali i najbolji napad i najbolju obranu lige, ali čak u 63 navrata prvaci su bili oni koji su imali najbolju gol razliku, što nam govori o važnosti ravnoteže prije svega drugog. Momčad nužno ne mora imati najbolji napad niti najbolju obranu, ali i jedno i drugo mora biti na elitnoj razini za pohod na trofeje. Što se tiče karakteristika pojedinih liga, u Premier ligi nešto više do izražaja dolaze napadi, dok, očekivano, u Serie A dominiraju obrane (ako promatramo ekipe koje su osvajale prvenstva).

Ako se odmaknemo od ekipa koje su osvajale lige, te analiziramo sve ekipe unatrag 20 godina, prije svega utjecaj napada (kroz postignute golove) i obrane (kroz primljene golove) na konačnu poziciju na tablici, vidimo jasan značaj obaju segmenata na konačni uspjeh momčadi. Da ne ostanemo samo na vizualnom dojmu, potrebno je izračunati koeficijente korelacije kako bismo preciznije kvantificirali utjecaj napada i obrane na uspjeh ekipa.

Koeficijent korelacije, pojednostavljeno rečeno, mjeri jačinu veze između dviju varijabli. Želimo li dodatno pojednostaviti priču i pretpostavimo li da korelacija u ovom slučaju implicira i kauzalnu vezu, onda nam koeficijent korelacije govori o utjecaju jedne varijable na drugu, tj. utjecaj postignutih golova (napada) na konačnu poziciju i utjecaja primljenih golova (obrane) na konačnu poziciju. U apsolutnom iznosu koeficijent korelacije kreće se od 0 do 1 — što bliže jedinici, to je veza jača. U našem slučaju koeficijenti korelacije između postignutih golova i pozicije na tablici, te primljenih golova i pozicije na tablici jednaki su i iznose 0,78. Tako visok koeficijent korelacije implicira jaku vezu, a potvrđuje jednaku važnost obrane i napada.

Ako mislite da su opet Talijani ti koji drže ravnotežu i vuku na stranu obrane, morat ću vas razočarati.

U engleskoj Premier ligi, promatrajući sve momčadi (ne samo prvake) unatrag 20 godina, vidimo da je ‘utjecaj’ obrane na konačni poredak na tablici čak veći od napada. Dakle, u prosjeku više vrijedi ne primiti gol nego ga zabiti. Važnost napada i obrane je otprilike ista u La Ligi, dok je u Serie A i Bundesligi ipak veći utjecaj napada. Naravno, u svim ovim slučajevima radi se o malim, gotovo zanemarivim razlikama, ali na jako velikom uzorku vidimo kako je obrana podjednako važna za konačni uspjeh u nogometu kao i napad.

Internu strukturu, mehanizme igre i njenu anatomiju nemoguće je sasvim precizno definirati, posebno uzevši u obzir (r)evoluciju koju je igra doživjela u posljednjih 10 godina. Povezanost pojedinih faza igre postao je krucijalan aspekt o kojem treneri vode računa, sve s ciljem ostvarivanja dominacije na terenu. Naime, svaka faza igre (pojednostavljeno: napad, negativna tranzicija, obrana, pozitivna tranzicija) povezana je s onom drugom, a moderni nogomet prije svega karakterizira plan i struktura s ciljem održavanja kontrole u svakom trenutku utakmice.

Tako je, na primjer, posjed organiziran i strukturiran na način da je momčad spremna na pressing odmah po gubitku lopte s ciljem ostvarivanja reposjeda i nastavka napada na suparničkoj polovici. Ovakav pristup doveo je do dugih, konstantnih napada, u kojima dominantne momčadi poput Manchester Cityja Pepa Guardiole polagano i metodično guše protivnike poput kakvog udava na Discovery Channelu.

Utakmice se dobivaju ili gube u tranziciji, prije više od 10 godina izjavio je Mourinho, a neki novi treneri doveli su to do savršenstva, pa je danas Kloppov Liverpool vjerojatno i najjača tranzicijska ekipa (u smislu kontrole negativne i pozitivne tranzicije). U takvoj igri, gdje su napadi i obrane međuovisni, neraskidivi i isprepleteni kao nikad prije, formacije i podjela na obranu i napad postali su ponešto zastarjeli koncepti, ali ipak na ovaj način možemo kvantificirati određene segmente igre i vidjeti što dominantne ekipe čini dominantnima i koji su ključni faktori uspjeha.

Kao što smo vidjeli, obrana je nužan sastojak u receptu svih kvalitetnih ekipa, a u isto vrijeme poprilično zanemaren segment u očima medija kao i površnih promatrača igre.

Već spomenuto ljeto 2006. završilo je trijumfalno za Talijane, a dvostruki slavljenik bio je Fabio Cannavaro koji se osim titule svjetskog prvaka domogao i trofeja Ballon d’Or za najboljeg igrača na svijetu, na zgražanje mnogih. Bio je to pomalo blasfemičan rasplet nogometne godine: prvo su omraženi i nefavorizirani Azzurri uzeli kantu, a onda je jedan obrambeni igrač (s pravom) proglašen najboljim(iako mu nikada neću priznati da je bolji od Alessandra Neste).

Ako ne računamo Matthiasa Sammera i Lothara Matthäusa, koji su dominantno bili defenzivni vezni a poslije igrali poziciju libera, to je prvi i jedini put u više od 60 godina dugoj povijesti Zlatne lopte da ju je osvojio obrambeni igrač. Ako analiziramo prva tri mjesta nagrade u zadnjih 20 godina, vidimo da napadači potpuno dominiraju izborom, nakon njih u manjoj mjeri pojavljuju se vezni igrači, dok se obrambeni i golmani pojavljuju tek u tragovima.

Ono što je još zanimljivije, u posljednjih 10 godina su od obrambenih igrača i golmana samo Virgil van Dijk i Manuel Neuer dograbiti pozicije u top 3, što je gotovo na razini anomalije i nimalo usklađeno s važnošću ovih dviju pozicija u modernom nogometu. Upravo u posljednjem izboru za Zlatnu loptu Van Dijk je gusto izgubio od Lea Messija (686 naprema 679 glasova), što je poprilična nepravda i za Van Dijka i za njegovu poziciju. Ako Messiju nismo dali svaku nagradu u posljednjih 10 godina, jer čovjek je zaista najbolji, onda je ova trebala otići u Van Dijkove ruke. Prethodno spomenuta najbolja tranzicijska momčad na svijetu, Kloppov Liverpool, tek je njegovim dolaskom dobila pravi balans i šampionsku patinu te počela dominirati svim fazama igre.

Kao što možemo vidjeti na prethodnom grafu, Kloppovim je dolaskom Liverpool pokrenuo proces rebuildinga i počeo svoj metodični uspon prema gornjem desnom kvadrantu, rezerviranom za nogometni crème de la crème, najdominantnije ekipe koje zabijaju jako puno, a primaju jako malo. Pod Brendanom Rodgersom Liverpool je igrao pakleno, imao najjači napad lige i Liverpoolov najjači u povijesti, ali to nije bilo dovoljno. Pod Kloppom je Liverpool ponovno posložio napad (nakon odlaska Luisa Suareza i ogromnog nazadovanja), ali tek je rebuildingom obrane — točnije, akvizicijama van Dijka i Alissona — postao prava sila u europskim okvirima.

Tu su, naravno, veliku ulogu odigrali i drugi igrači, prije svega Trent Alexander-Arnold i Andrew Robertson, najbolji bekovski par u suvremenom nogometu. U spomenutoj četvorci Liverpool je dobio čvrste temelje, sigurnost u obrani i build-up fazi te jaki kreativni segment.

Vidimo kako je napredak u obrambenom segmentu, vidljiv kroz priložene brojke, bio točka preokreta koji je Liverpoolu omogućio dominaciju kako u Ligi prvaka, tako i ove sezone u Premier ligi, a tome koliko je svaki segment obrane važan svjedočili smo i u zadnjoj Liverpoolovoj europskoj utakmici prije nego što što je virus ugasio nogomet. U dvjema utakmicama u kojima je Liverpool dominirao, dvojica vratara potvrdila su se kao prevaga. I dok je Jan Oblak čupao zicere i držao Atletico Madrid na životu, Adrian je svojim kiksom okrenuo utakmicu i gurnuo svoju momčad u ponor. Alissonov se izostanak pokazao ključnim, a dvije najvažnije utakmice koje je Liverpool izgubio u Ligi prvaka unatrag tri sezone idu na konto njegovih vratara — Lorisa Kariusa u finalu protiv Real Madrida i Adriana u ispadanju protiv ratnika Diega Simeonea.

Cholo je bio glavni lik u jednoj od naših prethodnih kolumni, svojevrsnom prequelu ovoj, gdje smo u našoj analizi izbacili još jednu nevjerojatnu statistiku. Naime, ako promatramo prosječni broj osvojenih bodova u utakmici, onda prazna mreža, tj. ako ne primite gol, vrijedi više nego da zabijete dva gola.

Kao što možemo vidjeti iz svega priloženog, obrana je ravnopravni segment igre i krucijalan za uspjeh u današnjem nogometu. Znao je to i Klopp kada je iskeširao tada rekordnih 75 milijuna funti za Van Dijka, uz podsmjehe ‘znalaca’ i komentare o preplaćenosti. Van Dijk i njemu slični ‘doktori’ iz zadnje linije nastavit će donositi svojim momčadima trofeje. I dok treneri poput Guardiole i Kloppa probijaju povijesne rekorde za transfere vratara i obrambenih igrača, javnost i mediji zaostaju za trendom, a u iščekivanju ispravljanja povijesnih nepravdi Lav Jašin i Fabio Canavarro tako stoje usamljeni na bedemu obrane, kao povijesne anomalije i relikti nekih drugih vremena.