xx

Od 2013. do 2022. pobjednik u Njemačkoj ima isto ime. FC Bayern proslavlja svoj 10. uzastopni naslov. Desetljeće dominacije novitet je u najjačim europskim ligama; za takvu statistiku inače znaju samo timovi kao što su Skonto Riga, Dinamo Zagreb, Rosenborg ili Dynamo Berlin iz istočnonjemačke Oberlige.

Bayern je klub koji osvaja trofeje. U posljednjih 50 godina Bundeslige 30 je puta završio na samom vrhu, a to duguje svom jedinstvenom identitetu: Bayern je klub igrača. Jedna uspješna generacija nasljeđuje drugu, a bivši igrači su već dugo za kormilom. Bayern je srž svoje natjecateljske biti stekao na nogometnom terenu.

Temelje su postavili Sepp Maier, Franz Beckenbauer, Gerd Müller, odreda igrači iz vlastite škole i nogometaši svjetske klase. Oni su bili dar klubu i nogometnoj naciji. Iz njihove ekipe, koja je triput osvojala europski naslov, izašlo je vodstvo kluba za desetljeća koja su uslijedila. Krajem 1970-ih odgovornost je preuzeo još jedan nogometaš, Uli Hoeneß. On je vodio klub preko 40 godina, dugo vremena zajedno sa svojim nekadašnjim suigračima Beckenbauerom i Karl-Heinzom Rummeniggeom; oni su razumijevanje nogometa kombinirali s liderskim kvalitetama i pomogli klubu da dosegne svoju izuzetnu poziciju u Njemačkoj.

Sve od tada, Bayern se oslanjao na princip koji si jedini u zemlji može priuštiti: on identificira i dovodi najbolje njemačke nogometaše ili najbolje igrače cijele Bundeslige.

Ako nekoliko izvanserijskih talenata svoje generacije ne vidi više dovoljnu privlačnost u Bayernu, to će biti problem i za klub i za ligu

Bayernov prvotimac praktično je automatski i reprezentativac. Ranih 1980-ih takve su predvodili Rummenigge i Paul Breitner, kasnije u tom desetljeću Lothar Matthäus, Andreas Brehme i Klaus Augenthaler, od sredine 1990-ih Oliver Kahn, Jürgen Klinsmann, opet Matthäus i kasnije Michael Ballack. Kad glavni igrači dolaze iz grada ili šire regije, to oslobađa posebnu snagu i mogućnost dodatne identifikacije s klubom. Tako nastaju velike momčadi. A od 2005. do danas, baš kao i 40 godina ranije, u Münchenu je srastao tim sastavljen od igrača svjetske klase. Bastian Schweinsteiger, Thomas Müller i ja davali smo Bayernu poseban mia san mia štih, odnosno stav da klub uvijek i u svemu prvenstveno vjeruje sebi. I danas su Müller i Manuel Neuer, zajedno s Robertom Lewandowskim, gotovo garancija trofeja.

Bayern i München imaju sve što je potrebno za uspjeh: suvremeni stadion, sjajan grad, puno navijača. Zapravo u Njemačkoj postoji nekoliko lokacija sa sličnim potencijalom, ali HSV je posuđivao novac od navijača i završio u drugoj ligi kao i Schalke, Frankfurt, Berlin, Köln. Dortmund je prije dva desetljeća umalo bankrotirao, držeći se na infuziji koju mu je, između ostalih, osigurao i sam Bayern.

Bundesliga, kao druga financijskih najsnažnija liga na svijetu, od 1997. čeka da netko osim Bayerna postane europski prvak. S jedne strane, to Bayernu stvara komfornu situaciju: budući da domaći rivali nisu kompetitivni na europskoj razini, klub od ekonomskog rasta u nogometu izvlači puno više od ikog drugog u ligi i od 1998. je svoje prihode više nego ušesterostručio. Kad Bayern želi nekog igrača, onda ga obično i dobije jer drugi se ne mogu nadmetati s njegovim ponudama. Ta velika financijska prednost omogućava klubu čak i da relativno bezbolno prolazi kroz krize i slabija razdoblja.

No, dominacija ima i svoje negativne strane. A Bayern je sad u opasnosti.

Od kraja 1980-ih, kad su talijanski industrijalci financirali nogomet kao patroni, Serie A bila je najdominantija liga čitavo desetljeće. Nogometaši kao što su bili Matthäus, Brehme, Klinsmann, Rudi Völler i Thomas Häßler — jezgra njemačke reprezentacije koja je 1990. bila svjetski prvak — u svojim su najboljim godinama igrali u Italiji. Tijekom ovog razdoblja malo se koje finale igralo bez Juventus ili Milana, a Bayern nije osvajao Ligu prvaka.

Sad bismo mogli biti pred desetljećem Premier lige, čije klubove financiraju vrlo bogati poduzetnici sa svih strana svijeta, ali i države koje preko vrhunskog sporta žele popraviti svoju međunarodnu reputaciju. Ove bismo sezone mogli vidjeti treće englesko finale u četiri godine — jedina je iznimka bila 2020., kad se završnica Lige prvaka odigrala u skraćenom formatu i u kompliciranim pandemijskim uvjetima.

Ova bi paralela s talijanskom erom mogla imati neželjene posljedice za Bayern. Prije osam godina je, primjerice, Lewandowski prešao iz Borussije Dortmund u Bayern i godinama su Bavarci imali gotovo monopol na najtraženije bundesligaške igrače, ali to više nije nešto što se podrazumijeva. Premier liga privlači najbolje svjetske trenere, ali i igrače: Erling Haaland će, po svemu sudeći, otići u Englesku, baš kao i Kai Havertz dvije godine ranije, a spekulira se i o tome da će Serge Gnabry iz Bayerna istim putem. Ako nekoliko izvanserijskih talenata svoje generacije ne vidi više dovoljnu privlačnost u Bayernu, to će biti problem i za klub i za ligu.

Naravno, Bayern pritom u nadmetanju među ligama neće moći računati na suosjećanje i podršku drugih bundesligaša, ali oslabljena Bundesliga će dugoročno oslabiti i njega. Možda je ovaj proces već i počeo: između 2010. i 2016. klub je šest puta stigao do polufinala i triput od toga igrao i u samom finalu. Između 2017. i 2022. je, međutim, igrao samo dva polufinala u šest godina. Ove je sezone drugi put zaredom eliminiran prije polufinala, ovaj put od autsajdera Villarreala.

Sve to dolazi u vrijeme kad se stari klupski menadžment polako oprašta. Dugo je vremena Hoeneß, za kojega je Bayern bio poput životnog djela, vodio klub poput vlasnika. Danas su na vodećim pozicijama dvojica osvajača Lige prvaka 2001., Hasan Salihamidžić i Oliver Kahn, a zadatak za obojicu je ojačati ekipu domaćim i internacionalnim zvijezdama koje će svoj dom pronaći u Münchenu, kao i podići na svjetsku razinu talente iz vlastite škole.

Bayern pripada samom europskom vrhu i to će mu uvijek biti glavna aspiracija, ali zadržati se ondje neće biti lako.