xx

Borussia Dortmund ima priliku iskoristiti Bayernovu slabu fazu i osvojiti naslov prvaka prvi put još od 2012. Ključni igrač u tom pothvatu je Jude Bellingham — on je najzanimljiviji igrač Bundeslige.

Bellingham je kompletni veznjak. Može driblati, dodavati, šutirati, ima i osjećaj za gol. Poseban je njegov prvi kontakt s loptom, kao što smo nedavno vidjeli u pogotku koji je postigao za 1-0 protiv Eintrachta. Fizički je snažan i neustrašiv, moćan u duelima, osvaja lopte. Na terenu pokazuje karakter, uspješno se nosi s jakim suparnicima i preuzima odgovornost u važnim utakmicama — kako za klub, tako i za englesku reprezentaciju.

Njegove su vještine jasne u svakom susretu, uključujući i Borussijin travanjski poraz 4-2 protiv Bayerna u Münchenu. Nisam razumio kritike koje su nakon toga Bellinghamu upućivane — jer kad njega nema, kao što ga nije bilo u četvrtfinalnom kup-porazu u Leipzigu, momčad ima znatno manje energije. Dortmund si ne može priuštiti igru bez njega.

Bellingham nam potiče maštu jer izgledno je da će postati nogometaš svjetske klase. Samo mu je 19 godina, ali izuzetno je razvijen. Već sa 16 godina se dokazao u engleskom Championshipu, a sada je, u svojoj trećoj njemačkoj sezoni, faktor na koji se momčad može osloniti. Engleski izbornik Gareth Southgate također računa na njega, a na Svjetskom prvenstvu u Kataru počeo je svaku utakmicu.

Da bi BVB postao Bellinghamov dugogodišnji dom, klub bi morao prestati biti katalizator za mlade zvijezde u usponu

Kod igrača koji su tako posebni talent prirodno ‘probija’ već u vrlo ranoj dobi. Ne mogu se sjetiti nijednog igrača svjetske klase u posljednjih 30 godina koji već s 20-ak godina nije stršio od ostalih. A ako se pokažete na tako visokoj razini u tako ranoj dobi, trasirate si put za budućnost. Bellingham definitivno ima sve što mu treba da zauzme važno mjesto u bilo kojoj vrhunskoj ekipi u Europi i drži ga sljedećih 10 ili 15 godina.

Već je, dakle, etabliran, ali da bi ostvario svoj puni potencijal, potrebno mu je da uskoro napravi sljedeći korak.

Jer vidim jednu opasnost: još uvijek nema posve definiranu ulogu. Nije još formirao stil igre po kojem ga ljudi prepoznaju. Nije još sasvim jasno na koji način shvaća svoju poziciju i ulogu na terenu. U Dortmundu ponekad preuzima previše toga na sebe; mora pokrivati preveliku površinu terena i onda mu zna ponestati energije za obavljanje osnovnih zadataka. Zbog toga pati njegova igra, pri čemu prvenstveno mislim na jasnoću baratanja loptom i strateško defenzivno ponašanje kad je ona u suparničkom posjedu. Primjerice, u remiju 3-3 u Stuttgartu, mogli ste ga vidjeti kako u sudačkoj nadokNadi igra visoko na terenu, iako je Borussia imala vodstvo, a neki njegovi suigrači za to su vrijeme morali osiguravati vlastiti šesnaesterac. Izjednačujući gol stigao je u posljednjoj sekundi.

Stoperi, ili pak centarfori poput Erlinga Haalanda i Karima Benzeme, imaju u neku ruku lakše i u svakom slučaju jasnije zadatke. Bellingham je veznjak, a to od njega zahtijeva duboko razumijevanje i interpretaciju kako vlastitih, tako i tuđih snaga, kao i načina na koji ih se može iskoristiti. U sredini terena igra je najkompleksnija i tu igrači kao što su ‘šestica’, ‘osmica’ i ‘desetka’ moraju među sobom pronaći optimalnu podjelu rada kako bi uravnotežili napad i obranu. Primjer uspješnog rješavanja tog zadatka godinama su bili, recimo, Casemiro, Luka Modrić i Toni Kroos u Real Madridu.

Igrače svjetske klase karakterizira to što je njihov doprinos igri u osnovi uvijek isti. Kroos u Madridu je odličan primjer za to. Njegova dodavanja, kontrola lopte i pregled igre su praktički nepogrešivi. Jedinstveni su također i duboki prodori i asistencije Kevina De Bruynea, koji se još uvijek razvija — primjerice, Pep Guardiola mu sad daje ulogu koja je nešto centralnija nego što je to bio slučaj prije godinu ili dvije.

Da bi dosegnuo najviše ciljeve, svaki igrač treba vodstvo empatičnog trenera koji može uspješno riješiti najvažnija pitanja. Što vidim u tom igraču? Kako može najviše pridonijeti cjelini? Kad ću dati prioritet mladosti pred iskustvom? Vrlo iskusni trener poput Carla Ancelottija našao bi prave odgovore. A ponekad u tom posljednjem koraku nogometnog obrazovanja mogu uvelike pomoći i suigrači.

Bellingham je u Dortmundu pronašao sve što mu je važno. Igra tjedan za tjednom u ambicioznoj momčadi koja se natječe u jednoj od najvećih liga. Momčadi koja ga poštuje i koja ga treba. I naravno da bi mogao ostati ondje. U Njemačkoj je BVB Bayernov izazivač, osvoji poneki kup i redovito nastupa u Ligi prvaka. Klub je najjači predstavnik rurske regije. Nije nimalo čudno to što se Žuti zid, to predivno nogometno mjesto, na neki način prepoznaje u Bellinghamu i načinu na koji on igra; sam Jude je svoje odrastanje u Birminghamu opisao kao “u stilu radničke klase”.

Ali da bi BVB postao Bellinghamov dugogodišnji dom, klub bi morao prestati biti katalizator za mlade zvijezde u usponu. Kad je Haaland onamo došao, bilo je jasno da će brzo i otići. Manuelu Akanjiju su nastupi za Borussiju bili preporuka za Premier ligu, ali je strateško branjenje naučio u Manchester Cityju.

Bellinghama već dugo povezuju s različitim drugih klubovima.

Bundesliga je ekonomski snažna, privlači pozornost diljem svijeta i atraktivna je pozornica za talentirane igrače koji je nerijetko koriste kao audiciju za druge klubove i druge lige. Međutim, velike momčadi nastaju samo onda kad njihova jezgra tijekom godina izraste u vrhunsku i oblikuje klupski identitet. Dortmund je to jako dobro napravio u razdoblju od 2008. s Jürgenom Kloppom, koje je kulminiralo osvajanjem dvaju uzastopnih naslova, 2011. i 2012.

Međutim, posvuda u Bundesligi danas vidimo devijacije od ovog ideala — i to nije uvijek stvar nužnosti, nego se događa i planski. Po meni je to razlog zašto Bundesliga polako zaostaje, ali to je već tema za zasebnu kolumnu.