xx

Svjetsko prvenstvo počelo je u eurofobnom tonu. FIFA-in predsjednik Gianni Infantino u svom je govoru napao Europu, optuživši njene predstavnike za aroganciju i dvostruke standarde, kao i za eurocentrizam u stavovima. Pri tom je previdio jednu važnu stvar: sam centar nogomet zaista jest u Europi, gledano povijesno, kulturološki, ekonomski i sportski. Samo je u Europi moguće imati veliku karijeru na najvišoj nogometnoj razini.

Stari kontinent dominira današnjim nogometom, a u reprezentativnim je natjecanjima to jasnije nego ikad. Prošlo je tričetvrt stoljeća od toga kad je odlučujući meč Svjetskog prvenstva bio bez europskog predstavnika. Zadnja četiri svjetska prvaka su Italija, Španjolska, Njemačka i Francuska, a tri od četiriju njihovih suparnika u finalima bili su također Europljani. Na Mundijalima 2006. i 2018. sva četiri polufinalista došla su iz Europe.

Još je jasnija dominacija u klupskom nogometu. Sve vodi u Europu, u najbogatijih pet liga, a ovaj trend još je intenziviran otkako je 1992. pokrenuta Liga prvaka. Posljednji igrači koje bismo mogli ubrojiti među najeće ikad koji su sazrijeli izvan Europe bili su Pelé i Zico. Diego Maradona svoje je najbolje godine proveo u Španjolskoj i Italiji, Lionel Messi je u Barcelonu stigao još kao dijete, Neymaru je bila 21 godina. Ako pogledamo startnu postavu posljednjeg ne-europskog svjetskog prvaka, Brazila 2002. samo jedan jedini igrač nije igrao u Europi: golman Marcos.

Talent je raspoređen diljem zemaljske kugle. Južna Amerika i Afrika imaju jako puno sjajnih nogometaša, ali svakome od njih završni u nekoj od europskih liga. Posljednji svjetski prvaci kod kojih je bilo drugačije bili su Brazil i Argentina u 1970-ima. Brazil, Argentina i Urugvaj sada se sastoje gotovo isključivo od nogometaša koji igraju Premier ligi, Bundesligi, La Ligi, Ligue 1 ili Serie A. Momčadi drugačijeg profila praktično nema šanse stići ni do polufinala.

Da bi se nosio s ovim krizom kredibiliteta, nogomet treba nove predstavnike. Treba se vratiti svojim korijenima

Moj prvi dojam s ovog Svjetskog prvenstva je: Europa je na terenu odgovorila Infantinu.

Engleska je otkrila određene slabosti u obrani, ali utrpala je šest komada Iranu. Nizozemska, trostruki finalist SP-a, pobijedila je afričkog prvaka Senegal. Francuzima Australija nije predstavljala nikakav problem, a Španjolci su od prve minute demonstrirali stil koji ih izdvaja od svih drugih: napadačka igra zasnovana na posjedu lopte, koji je u toj utakmici dosegnuo nevjerojatnih 82 posto.

Nisu, naravno, sve europske reprezentacije briljirale, a najmanje se proslavila Njemačka koja je izgubila od Japana. Nakon vodstva 1-0 Hansi Flick je — zamijenivši trojicu Bayernovih igrača te po jednog iz Chelseaja i Manchester Cityja onima s manje iskustva — poremetio dotadašnju stabilnost i izgubio, a pritom su golove za Japance zabila dvojica bundesligaških igrača.

Ono što vidimo u Kataru nije čak ni sve najbolje od Europe. Aktualni europski prvaci Talijani nisu se uspjeli kvalificirati, kao ni nekadašnji finalisti Mundijala Švedska i Mađarska, a ni Češka i Slovačka, koje su u zajedničkoj državi dvaput igrale svjetsko finale. Erling Haaland, igrač za kojeg je lako moguće da će definirati cijelo desetljeće, također nije tu sa svojom Norveškom. Konkurencija na Starom kontinentu bila je prejaka za sve njih; da se mjesta na SP-u dodjeljuju samo po sportskim kriterijima, Europa bi imala više od 13 predstavnika od ukupno 32.

Europske momčadi su obično asertivne i izvan terena, pa je tako i u Kataru. Ako ih zbog nečega treba kritizirati, onda je to zbog toga što su izdali vrijednosti iza kojih njihov kontinent stoji. Mnogo je godina njihov fokus bio na individualnom profitu, a ne na odgovornosti koju nogomet mora zauzimati u društvu. Što se dogodilo s FIFA-om, izvorno europskom institucijom sa sjedištem u Zürichu koja je osnovana iz međunarodne solidarnosti između Švedske, Belgije, Francuske, Nizozemske, Danske i Švicarske?

Da bi se nosio s ovim krizom kredibiliteta, nogomet treba nove predstavnike. Treba se vratiti svojim korijenima.

Prije stoljeće i pol igra je počela svoj pobjedonosni pohod iz Engleske, Škotske, pa i Švicarske, uskoro i iz Španjolske i Njemačke. On je bio toliko uspješan zato što je bio dio radničkog pokreta i demokratizacije društva. Omogućio je društvenu mobilnost i zahtijevao fair play. Zaživio je preko klupske kulture diljem svijeta. Do danas su ovi korijeni najveća snaga nogometa, a zadatak koji je sad pred nama je obrana tih dostignuća. Za Europu je to pitanje samoočuvanja. Potrebna je suradnja, jer i nogomet sam je timski sport.

Prvi su koraci već napravljeni. Činjenica da je dodjeljivane domaćinstva Mundijala prije 12 godina bilo pogreška sada se uvriježila kao stav. U Kataru su se savezi nekih europskih zemalja htjeli udružiti i poslati poruku nošenjem raznobojne kapetanske vrpce kao simbola uključivosti i raznovrsnosti. No, računati na to da će im FIFA to dopustiti bilo je naivno od njih. U nogometnoj ravnoteži moći Europa je sada u podređenom položaju naspram Infantina.

Ali ne smije na tome stati. Podržani dobrim nastupima njihovih reprezentacija, europski savezi sada moraju uzvratiti udarac — zajedno, naravno, sa saveznicima s drugih kontinenata. Moramo sačuvati vrijednosti koje ova naša igra izražava.