xx

Poput umjetnosti, biznisa i politike, i nogomet oblikuju snažne ličnosti. Na današnju igru veliki su utjecaj imala trojica trenera iz Italije, Portugala i Španjolske. To će biti evidentno i u utakmici koja predstavlja vrhunac sezone, finalu Lige prvaka između Chelseaja i Manchester Cityja.

Tražimo li odlučujući korak u inovaciji koja je oblikovala suvremeni nogomet, doći ćemo do Arriga Sacchija.

On je utemeljio operativni sustav koji vrijedi i danas i bez kojeg ništa ne funkcionira: zonski marking orijentiran na loptu. S ovim tipom kolektivne obrane oblikovao je AC Milan oko izvanrednih individualaca kao što su bili Franco Baresi, Paolo Maldini, Ruud Gullit i Roberto Donadoni u najjaču momčad na svijetu. Ona je 1989. dosegla svoj zenit pobjedom 5-0 nad Real Madridom u polufinalu Kupa prvaka, a zatim i deklasiranjem Steaue, europskog prvaka tri godine ranije u kojem je igrača buduća svjetska zvijezda Gheorghe Hagi, rezultatom 4-0 u finalu.

Njihovi potezi imali su višu kvalitetu u odnosu na sve ostale, a milanska je momčad iznad svega bila briljantno organizirana i neprestano je suparnike tjerala u duele u kojima su gubili loptu. Steaua je jedva koji put prešla centar, golovi su se doimali neizbježnima, a pitanje pobjednika bilo je riješeno već nakon 30-ak minuta. Svaki trener koji drži do sebe morao je uvidjeti da je u 90 minuta naprosto neravnopravan suparnik Milanu.

Pepov trenerski potpis ostaje vidljiv i dominantan, ali njegova momčad sada se brani na izraženije fizički način nego ranije. Posudio je nešto od Mourinha

Sacchi je bio pokretač napretka, osobito u Italiji. Drugi misteri, kako su talijanski treneri poznati i u drugim zemljama zbog svog imidža i garderobe, unijeli su sličnu defenzivni disciplinu u svoje ekipe. Među njima je bio Fabio Capello, koji je u Sacchijevu stilu dominirao nad Barcelonom Johana Cruyffa u finalu 1994. Pa Marcello Lippi, koji je s Juventusom od 1996. do 1998. triput igrao u finalu, pa Carlo Ancelotti, bivši Sacchijev igrač koji će postati prvi trener s tri trofeja Lige prvaka (prije njega je Bob Paisley triput osvojio Kup prvaka s Liverpoolom, a nakon njega, naravno, Zinedine Zidane triput zaredom bio europski prvak).

Talijanski nogomet je bio ispred svog vremena i zbog patrona poput Silvija Berlusconija koji su izdašno financirali svoje klubove. S njihovim milijunima mogli su privući najbolje igrače i Serie A je između 1989. i 2003. osvojila svaki treći europski naslov, uz trofeje Kupa Uefa i Kupa pobjednika kupova u 11 od 26 navrata. Tijekom tog razdoblja europske kupove osvajalo je sedam talijanskih klubova, među njima i AC Parma, Sampdoria, Napoli i Lazio. Nijedna druga liga se nije mogla s time mjeriti.

Njemačka je također profitirala od talijanskog visokog standarda. Reprezentacija je 1990. osvojila Svjetsko prvenstvo, djelomično zbog toga što je pola momčadi predvođene Lotharom Matthäusom igralo u Serie A. Počevši od 1995., moderni sustav uveden je u Bayernove mlađe kategorije, upravo kad sam i ja počeo trenirati u njima; zonski marking orijentiran na loptu i zadnja linija s četvoricom u to su vrijeme bile revolucionarne stvari za Njemačku, a Bayernovi juniori su s njim osvojili njemačke naslove 2001. i 2002.

Uvijek vam je potreban netko tko će uzeti ideje drugih i obogatiti ih vlastitim doprinosom. Naš Sacchi je bio Björn Andersson, koji je u 1970-ima osvojio dva europska naslova s Bayernom. Bio je 14 godina trener u klupskim mlađim kategorijama i nije nas tretirao autoritativno, nego kao ravnopravne sebi. Svojom skandinavskom pedagodijom Šveđanin je našoj generaciji dao nešto što je ponijela sa sobom dalje u svoju seniorsku karijeru.

Inovacija nikad ne prolazi nezamijećeno. Treneri izvan Italije također su prilagođavali Sacchijeve ideje, razvijali vlastite programe zasnovane na njegovom, gradili velike momčadi i kontinuitet.

Alex Ferguson oživio je svjetski brand, Manchester United je više od četvrt stoljeća bio pod njegovom kontrolom i iz toga je izrasla enormna stabilnost, kao i jasna podjela uloga u njegovu sastavu koji je postao pravi napadački stroj. Ferguson ga je u četiri navrata vodio do europskog finala i osvojio Ligu prvaka 1999. i 2008. Uvijek je znao kako izvući maksimum iz kvalitete koju je imao na raspolaganju.

Isto vrijedi i za Louisa van Gaala, koji je 1995. osvojio titulu slijedeći Sacchijev kod s Ajaxom, klubom izuzetno napadačke kulture iz komparativno manje lige. Ottmar Hitzfeld, majstor riječi i psihologije, osvojio je dva naslova u šest godina, s Borussijom Dortmund (1997.) i Bayernom (2001.); Jupp Heynckes s Real Madridom (1998.) i Bayernom (2013.); Vicente del Bosque s Realom 2000. i 2002. Frank Rijkaard, europski prvak s Barcelonom 2006., također je kao igrač bio u Sacchijevu Milanu.

A onda se pojavio José Mourinho.

On je Sacchijevu doktrinu interpretirao na defenzivni način, a njegova moderna verzija catenaccija iz nogometa je uklonila napadački duh. U njegovim ste momčadima mogli vidjeti organizirano branjenje na vlastitoj polovici, a ta je organizacija bila na izuzetno visokoj razini i zasnovana na fizičkoj snazi, čime je defenzivnim nogometom postigao velike stvari. Svi se sjećaju one ljudske barikade oko vlastitog kaznenog prostora u polufinalu 2010. protiv Barcelone.

Mourinho rizik od primanja gola svodi na minimum; njegove momčadi čekaju u redu na izgubljenu suparničku loptu. Koriste samo trenutak suparnikove ranjivosti da bi napale gol u svega nekoliko brzih poteza. S autsajderom FC Portom trijumfirao je najprije u Kupu Uefa 2003., a zatim i u Ligi prvaka godinu dana kasnije. U polufinalu i finalu mu suparnik nije uspio zabiti gol. Kad smo se s Bayernom u finalu 2010. sučelili njegovu Interu, bili smo nadigrani. Tada su svi pričali o igri ‘protiv’ lopte.

Diego Simeone je jedan od Mourinhovih sljedbenika. Izgradio je Atlético Madrid, dotad tek ‘manji’ Realov gradski rival, u fino podešen defenzivni stroj koji je već 10 godina ravnopravan svakome. Dvaput je osvajao Europa ligu, sada je drugi put osvojio i španjolski naslov, dvaput je igrao u finalu Lige prvaka i nadomak velikog naslova, a sve to u doba dominacije sasvim drugačijeg nogometa. Tih godina — Simeone je bio u finalu 2014. i 2016. — nogomet zasnovan na posjedu lopte već je dugo bio na svom vrhuncu.

Počelo je s Pepom Guardiolom, koji je kao odgovor na Mourinha uzeo Sacchijev pristup i postavio ga ofenzivno.

Guardiola je pritom slijedio romantičnu ideologiju totalnog nogometa koju je Cruyff doveo do njenih limita u 1990-ima, razvijajući je u zreli, novi cvijet u svojoj Barceloni. Želio je imati potpunu kontrolu nad utakmiom, a njegov sastav bi napadao suparnika već na njegovoj polovici terena — čak i kad bi lopta bila izgubljena, igrači su imali zadatak što prije je vratiti u svoje noge. Na taj način onemogućavate suparniku izgradnju igre i kreirate neprestani napad koji može funkcionirati jedino ako imate tehnički izvanredne pojedince. Barcelona je 2009. razbila moj Bayern s 4-0, a u finalima 2009. i 2011. je United izgledao sasvim bespomoćno protiv Pepove momčadi, koja mu praktički nije dala da dođe do lopte.

Ciklusi inovacije u današnje su vrijeme sve kraći, a Guardiolin nogomet proširio se po cijeloj Europi. Čak je i Real Madrid pokazao sklonost ‘pepovskom’ stilu fokusiranom na posjed u formaciji 4-3-3, ali nikad do taktičkih ekstrema. Kraljevi su dominirali Ligom prvaka kao nitko prije njih i zaista je bilo teško naći igrača s dovoljnom individualnom kvalitetom da bi bio pojačanje za gordu i superiornu momčad okupljenu oko Luke Modrića, Cristiana Ronalda, Sergija Ramosa, Karima Benzeme i Tonija Kroosa.

Jürgen Klopp je 2019. otišao do kraja, reducirajući kompleksnost nogometne igre strašću, vjerom i fizikalijama svoje momčadi. Klopp ne ovisi o svojim najboljim igračima; ono što mu je važno je emotivni pristup pojedincima. Nevjerojatan je bio njegov put s Dortmundom do finala 2013., a s Liverpoolom, proslavljenim klubom čija kultura savršeno pristaje Kloppovu mentalitetu, otišao je korak dalje i etablirao se kao jedan od najvećih. Klopp je trener kojemu treba nekoliko godina da izgradi momčad, ali kad to napravi, onda je sposoban povesti je do samog vrha.

Utjecaji sve trojice najznačajnijih trenera našeg doba — Sacchija, Mourinha i Guardiole — bit će prisutni u ovosezonskom finalu u Portu.

Kao i sve vrhunske ekipe, dvoje finalista uzimaju ponešto od svojih prethodnika, ali osnova za sve to još uvijek je Sacchijev operativni sustav. I Chelsea i City u sebi imaju ponešto od Mourinha i ponešto od Guardiole; brane se orijentirani na loptu, žele opsjedati suparnički kazneni prostor i pritisnuti drugu momčad Gegenpressingom, ali se također i povlače i povremeno prepuštaju inicijativu suparniku. To sada vrijedi za samog Pepa: njegov trenerski potpis ostaje vidljiv i dominantan, ali njegova momčad sada se brani na izraženije fizički način nego ranije. Posudio je nešto od Mourinha.

Thomas Tuchel također se etablirao kao trener za najelitnije i najbogatije europske klubove koji žele konkurirati za osvajanje Lige prvaka. Osvajao je trofeje s Dortmundom, PSG-om, a s Chelseajem je odmah otišao do kraja, kao prvi trener koji je s različitim klubovima dvije godine uzastopce dospio u finale. Hoće li i njegovo ime biti upisano na dugu listu najuspješnijih Sacchijevih sljedbenika znat ćemo već u subotu navečer.