xx

Gary Lineker više nije u pravu. Nogomet više nije igra u kojoj Nijemci na kraju pobjeđuju. U Kataru su dosad sve velike nogometne nacije bile uspješne — sve osim nas, jer ovo je već drugi turnir zaredom u kojem je Njemačka rano eliminirana.

Uzorak se može razabrati u neuspjesima tijekom zadnjih četiri ili pet godina. Njemačka je izgubila obrambenu stabilnost i ne uspijeva joj nijednog suparnika držati podalje od svog gola. Svatko protiv nje može stvoriti šanse — čak i Kostarika, čak i (u jedinom pripremnom meču uoči Mundijala) Oman. Njemačka igra suparniku uvijek ostavlja prostora.

U tri utakmice na ovom Svjetskom prvenstvu reprezentacija je pokazala strast, posvećenost i agresivnosti. Njeni su suparnici osjećali prisustvo neporecive kvalitete na terenu, ali nedostajalo je strategije i red; nikad nije bilo jasno tko će preuzeti koju ulogu. Momčad Hansija Flicka nije u Katar došla dobro pripremljena.

Uzmimo za primjer Argentince, koji su također izgubili od autsajdera. Saudijska Arabija im je dvaput zabila, a čak tri njihova gola poništena su zbog zaleđa, i to takvog koje je dosuđeno samo uz pomoć nove tehnologije. Sreća i nesreća dio su igre, ali čak ste i u tom porazu mogli vidjeti da je momčad Lionela Scalonija dominantna jer bila je dobro organizirana. Meksiko i Poljska zatim su se protiv njih zatvorili na svoju polovicu, ali Argentina je bila superiorna, zabila je golove i nije dopustila da je iznenade.

Hrvatski put do uspjeha dobra je ilustracija momčadske organizacije

Njemačka to nije bila u stanju napraviti. Nije uspjela kontrolirati utakmice. Da bi to bilo moguće, mora se imati temelj u čvrstoj obrani, pa preko sredine terena. To je nogometni zakon. Ove pozicije — u žargonu nazvane 4, 5, 6, 8 i 10 — moraju biti komplementarne jedna drugoj, ponašati se sukladno jedna drugoj i razviti takvo međusobno razumijevanje da mogu igrati i naslijepo. Stabilnost, međutim, dolazi iz kontinuiteta. Dugo vremena nije bilo jasno tko će braniti Njemačku kroz sredinu terena. Vezni red se nije uspio naći, iako su na raspolaganju bili pravi igrači. Osobno sam bio uvjeren da će Joshua Kimmich, Leon Goretzka i Ilkay Gündogan biti komplementarni jedan drugome i stvoriti snažnu jedinicu samo ako se ta veza ostavi nedirnutom na tri ili četiri uzastopne utakmice. No, to se nije dogodilo.

Nije to jedini problem. Tko bi od brzih krilnih braniča trebao dati veći doprinos igri prema naprijed i kako? Tko je u napadu prvi izbor, a tko su alternative? Ništa od toga nije bilo jasno. Po meni, Njemačka ima četvoricu napadača s vrlo dobrim vještinama: Sergea Gnabryja, Jamala Musialu, Kaija Havertza i Leroya Sanéa, te alternative u Thomasu Mülleru i Niclasu Füllkrugu. Mislim da je puno prije trebalo biti odlučeno o prioritetima te prvim, drugim i trećim opcijama.

U nogometu detalji igraju jako veliku ulogu. U napadu to, primjerice, znači: kako dospjeti u suparnički šesnaesterac bez da se riskira previše? Kako reducirati opasnost od protunapada ako se u driblingu izgubi lopta? Da bi tim uspio upravljati ovim rizicima, mora raditi zajedno i koordinirano. Argentinci su, primjerice, jaki u tom aspektu. Nijemcima, međutim, nedostaje strukture za to, kao što nisu u stanju ni igrati tako da ‘zaguše’ suparnika, što u konačnici donosi golove.

Izgradnja momčadi za Europsko prvenstvo na domaćem terenu, koje dolazi za samo godinu i pol, sada izgleda kao vrlo izazovan zadatak. Da bi Linekerove riječi ponovno zazvučale uvjerljivo, Njemačka će morati ponovno ‘izmisliti’ samu sebe.

Svoje su poteškoće na ovom turniru imale sve reprezentacije, pa čak i najveći favoriti i aktualni svjetski prvaci.

Francuzi mi osobno izgledaju najuvjerljivije. Momčad je kompletna, ima fizikalije, strukturu i tehniku. Obrana je stabilna, vezni red razmišlja defenzivno. Napad izgrađen oko izvanrednog Kyliana Mbappéa ima i moć i kreativnost. No, budući da ekipa voli demonstrirati svoju superiornost, pitam se što će se dogoditi onda kad stvari ne krenu prema planu, kad postane teško okrenuti ‘prekidač’ u igri. Mbappé još uvijek mora dokazati svoju zrelost da u pravom trenutku donese prave odluke.

Španjolska je igra proslava kulture zasnovane na dodavanjima i posjedu lopte. To je uvijek lijepo za vidjeti, a slabije ekipe poput Kostarike protiv Španjolske jedva da dobiju loptu u svoje noge. Ponekad, međutim, Španjolci malo i pretjeruju s time. Onda se počnu dodavati čak i u svom kaznenom prostoru, a u tome sudjeluje i golman, iako je on uvijek najslabiji nogometaš u ekipi. U tom slučaju ideja se pretvara u ideologiju, a to Španjolsku čini osobito ranjivom jer nema više Carlesa Puyola, Sergija Ramosa, Xavija i Andrés Inieste. Također, primjetno je da ne brane dobro ni prekide.

Brazil ima odličan sastav — u napadu, u obrani, na golu. Momčad više nije toliko ovisna o Neymaru kao što je to ranije bio slučaj. No, prošlo je već jako puno vremena otkako je posljednji put u bitnoj utakmici igrala s vrhunskom europskom ekipom. Ne možete znati kako će reagirati u takvoj situaciji i hoće li njene zvijezde i tada na terenu pokazati sve svoje kvalitete. Brazil je zapravo nepoznanica.

Engleska je fizička snažna ekipa u kojoj se vidi čvrstina Premier lige, a ima jako puno opcija u napadu. Takva akumulacija kvalitete može biti velika prednost. No, put do moćne ekipe nije lak. Phil Foden igrao je samo treću utakmicu i odmah su svi vidjeli zašto bi uvijek trebao biti u sastavu. Samo onda kad su najbolji redovito na terenu — osim Fodena, to je i Harry Kane — može se izgraditi prava momčadska hijerahija. Kod Engleske sam primijetio i to da ima problema s brzinom iznošenja lopte iz obrane prema napadu. Ako suparnik stoji u niskom bloku, gubi se previše vremena dok lopta dođe u završnu trećinu.

Moram još spomenuti Hrvatsku, koja me se posebno dojmila.

Njen put do uspjeha dobra je ilustracija momčadske organizacije. Ekipa je još uvijek izgrađena oko 37-godišnjeg Luke Modrića; na njega se uvijek može osloniti, impresivan je u kreiranju ravnoteže svojim strateškim dodavanjima, kao i u tome da skine pritisak sa suigrača i prebaci ga na suparnika. Također, Joško Gvardiol je jedan od najboljih obrambenih igrača na ovom turniru. Hrvatska izgleda uvjerljivo iako je zbog veličine svoje igračke baze limitirana u selekciji.

Teško je predvidjeti kako će se svaka od reprezentacija koje su prošle u osminu finala nositi s vlastitim nedostacima. Upravo je ta nepredvidivost ono što Svjetsko prvenstvo čini toliko zanimljivim i uzbudljivim.