xx

Nikad prije nije bilo toliko puno nogometa. Svakog dana netko negdje igra protiv nekog i sve to možete pratiti na raznim uređajima — uživo, na zahtjev, cijelu utakmicu ili samo highlights, na YouTubeu, DAZN-u, Twitteru. Bit će toga i još više: uskoro će se Ligi prvaka igrati stotinu utakmica godišnje. Pritom naša kolektivna pozornost opada, tako barem kažu istraživanja, ali teško je zaustaviti ovaj trend.

Ono što su sad zamislili FIFA-in predsjednik Gianni Infantino i njegov savjetnik Arsène Wenger moglo bi konačno dovesti do zasićenja: Svjetsko prvenstvo svake dvije godine, umjesto dosadašnje četiri. Za pretpostaviti je da bi onda i Europsko prvenstvo u nekom trenutku prešlo na takav ritam, vjerojatno bi s to napravilo i s drugim kontinentalnim natjecanjima, tako da bismo u budućnosti baš svake godine imali neki veliki nogometni turnir. Dosad je uvijek postala ta jedna godina ‘odmora’ između njih.

Protiv ovog projekta prosvjeduju UEFA, razna europska klupske udruženja i sami klubovi, kao i navijači, pa i mnogi igrači i treneri. Kao direktor turnira za Euro 2024., moram reći da se i ja sa svima njima slažem: skraćivanje ciklusa SP-a dovelo bi do dojma da je u nogometu jedino novac bitan. A za velike sportske događaje potrebni su strpljenje i vrijeme. To je ključno za njihovu održivost.

Previše nogometa imalo bi velikog utjecaja na publiku. Veliki turniri nam cijelog života ostaju u pamćenju, oni uokviruju mnoge biografije. Grci su se četiri godine, od 2004. do 2008., mogli zvati europskim prvacima; Portugalci sada čak i pet, Španjolci su to bili punih osam godina. Od 2014. do 2018. Njemačka je bila svjetski broj 1. Ubrzavanjem tog ciklusa bi ta iskustva izgubila na vrijednosti; godišnji turnir bio bi poput dodatnog kanala na društvenim mrežama za vaš telefon ili još jedna aplikacija za streaming.

Svjetsko prvenstvo je više od biznisa, to je okupljanje u kojem svi na neki način sudjeluju. Ono je primjer kako nogomet može stvarati vezu s ljudima

Previše nogometa bi, naravno, bilo loše i za igrače.

“Ako igrate svake dvije godine, to je mentalno jako teško”, rekao je Thierry Henry, koji je s francuskom reprezentacijom sudjelovao na sedam turnira. “Iz njih bih izlazio mentalno razbijen”, dodao je.

Ono što time misli je zapravo ovo: igranje za reprezentaciju je poseban posao. Igraš manje za novac, a više za svoju zemlju i navijače. S tim dolazi i velika odgovornost i to je prilično iscrpljujuće. Ja sam se 2014. povukao iz reprezentacije, bio mi je to šesti seniorski turnir u karijeri. Tu sam odluku donio još puno ranije, jer nositi dvostruki teret — klupski i reprezentivni — iznimno je intenzivno. Nakon toga sam još tri godine igrao za svoj klub.

Nije manje važno ni to da bi previše nogometa bilo udarac na društvenu dodatnu vrijednost koju igra donosi. Dva kompetitivna formata uvelike se razlikuju u samoj svojoj esenciji i čini mi se da su to Infantino i Wenger previdjeli u svojim planovima. Metode klupskog nogometa slične su onima u biznisu; on postaje mjerljiviji, naginje digitalnom i apstraktnom. Liga prvaka je dio industrije zabave. Zbog toga je kontrast koji nudi reprezentativni nogomet još važniji. On zauvijek mora ostati komadić, da tako kažem, općeg dobra. Svjetsko prvenstvo je više od biznisa, to je okupljanje u kojem svi na neki način sudjeluju. Ono je primjer kako nogomet može stvarati vezu s ljudima.

Da bi predstojeći Euro 2024. za svakog bio proslava i da bi čitava zemlja uživala u tom turniru, domaća njemačka reprezentacija mora biti na visini zadatka. No, to također predstavlja specifične izazove za nas kao domaćine.

Zbog toga sa svojim timom tražim inicijative koji idu dalje od samog sportskog aspekta natjecanja. Na primjer, pokrenuli smo mrežu za amaterski i dječji nogomet. Želimo dati podršku klubovima na grassroots razini kako bi njihov broj porastao, kao što se to dogodilo kad smo 2006. bili domaćini SP-a, te kako bi se ljudi uključili u volontiranje. Europsko prvenstvo trebalo bi biti katalizator za grassroots sport. Ne smijemo propustiti takvu priliku, jer čak i velika nogometna nacija poput Njemačke tek svakih 20 ili 30 godina dobije domaćinstvo velikog turnira.

Kompanija Euro 2024 GmbH, koju su u svrhu organizacije prvenstva zajedno osnovali UEFA i njemački nogometni savez, razvila je strategiju nazvanu ESR (Event Social Responsibility) kako bi odgovorila povećanim zahtjevima na području ekologije. U taj proces uključujemo i javnost; želimo nogomet opet dovesti bliže samom centru društva. Kao najniži zajednički nazivnik, idealan je za rasprave o raznovrsnosti, inkluziji, jednakosti i sudjelovanju u društvenim procesima.

Ova kolumna, koja izlazi u 25 različitih zemalja, također služi toj svrsi.

Kako bismo dodatno naglasili smisao izražen u motu “Euro za sve” bilo je prirodno da mi se kao jednakopravna partnerica pridruži proslavljena njemačka nogometašica Célia Šašić. Ona poznaje korijene nogometa i u karijeri je ostvarila sve: Liga prvaka, dvaput europska prvakinja, najbolji strijelac, najbolja igračica godine u Europi. Kao ambasadorica Europskog prvenstva trebala bi dobiti i mjesto u Izvršnom odboru njemačkog nogometnog saveza, baš kao i ja. Naša poruka je da bi žene i muškarci trebali biti jednakopravni, ali to još uvijek ne vrijedi svugdje. Primjerice, u nogometu.

Organizacija velikog turnira zahtijeva opsežnu pripremu — kako infrastrukturnu, tako i intelektualnu. Razgovarat ćemo s mnogim ljudima i pregovarati s mnogim institucijama. Što je nogomet, što bi trebao biti, što može postići? Nećemo žuriti s odgovaranjem na ova pitanja. Za svako oblikovanje u smjeru promjene potrebno je vrijeme. Ne može se to raditi svake dvije godine. Jer patit će i važnost i kredibilitet turnira, nogomet će izgubiti svoju moć, a Europsko prvenstvo postat će samo čista razonoda.