Lahmentiranje (izvorno Ansichten eines Fußballers) je kolumna Philippa Lahma koju će u svom online izdanju objavljivati njemački magazin Die Zeit, a istovremeno i nekoliko drugih uglednih medija u različitim europskim zemljama. Kapetan i osvajač Lige prvaka s Bayernom te Svjetskog prvenstva s Njemačkom danas je u ulozi direktora turnira za Euro 2024, a u svojoj će kolumni pisati o raznim nogometnim temama i njihovu strateškom značaju za društvo, gospodarstvo i politiku. Oliver Fritsch, nagrađivani sportski autor i urednik stranice Zeit Online, Lahmov je partner u dijalogu.
Lahmova je želja da kolumna istovremeno izlazi u različitim zemljama i na različitim jezicima, kao simbol europejstva bez granica i gesta dobrodošlice svima u Njemačku 2024. Lahm i Zeit Online odabrali su Telesport kao svog medijskog partnera u Hrvatskoj.
xx
Nedavno sam gledao neke stare utakmice na YouTubeu. Napadač je stajao ispred suparničkog golmana, mašući rukama; prije toga vratar je mirno pokupio loptu koju mu je suigrač vratio skroz s centra igrališta i onda je nekih 20-ak sekundi nosio u rukama. Znam, naravno, da je ovo nekoć bilo dopušteno, ali svejedno me je naživciralo. Prizor je bio nešto na što nisam naviknut.
Naposljetku je golman ispucao loptu prema naprijed, dobivši oko čitave minute. Ne moram ni spomenuti da je njegova momčad u tom trenutku držala vodstvo. Napadač je bio potpuno bijesan i to je samo odražavalo njegovu nemoć.
Ove godine nogomet obilježava važnu godišnjicu: 30 je godina otkako je promijenjeno pravilo o dodavanju golmanu, čime mu je onemogućeno da povratno dodavanje uzima u ruke. Još na Svjetskom prvenstvu 1990., kao i na Euru 1992., vratari su mogli uzeti takvu loptu i držati je u naručju gotovo koliko god su željeli; suparnička momčad nije imala šanse doći do nje. Ali onda je to zabranjeno. Takozvani back-pass rule primjer je kako zajednica može donijeti pravila koja imaju pozitivni utjecaj na sve uključene.
Jer novo je pravilo igru učinilo bržom, zanimljivijom, ofenzivnijom. I dan-danas ima utjecaja na to kako se nogomet igra.
Minute prije završnog sučeva zvižduka mogu se itekako otegnuti. One u finalu Svjetskog prvenstva u Riju 2014. bile su najduže minute u mom životu
Ni na jednom SP-u nije bilo postignuto toliko malo golova kao u Italiji 1990., a od tada je prosjek golova rastao i na posljednja dva turnira postizao je gotovo pola gola više po utakmici. Izmijenjeno je pravilo redefiniralo ulogu golmana i puno više ga integriralo u samu igru. Pravilo je bilo značajno i zato što je naglasilo središnji element nogometne igre, a to je igrački talent. Nekoć su oni koji su držali vodstvo preko dodavanja vrataru redovito išli za tim da uspore i umrtve igru; danas je to malo drugačije, pogotovo kod najboljih ekipa, koje uspijevaju zadržati posjed lopte, izvući se kombinatorikom iz ‘gustih’ situacija i započeti novi napad. Posebno su dobro to radile, primjerice, Španjolke na ovoljetnom ženskom Europskom prvenstvu. Igrale su i fer i lijepo.
Sada se svatko mora boriti za loptu, čak i golman, tako da se može reći kako je pravilo pridonijelo sportskom ponašanju na terenu.
Važno je kako tretiramo jedni druge, kako igramo jedni s drugima. Profesionalizam i komercijalizacija, naravno, utječu na igru, ali i na mentalitet igrača. Što je više novca u igri, to je veća pozornost i važnost igre; to u konačnici dovodi i do toga da cilj opravdava sredstvo, a pobjeda postaje važnija o onoga kako je izborena. Ljudi su naprosto takvi. Kad su ulozi visoki, skloni su tražiti svaku rupicu u propisima kako bi je upotrijebili na svoju korist.
Dobra i precizna pravila mogu biti protuteža tome. Ona mogu usmjeriti ponašanje u željenom pravcu, oblikovati ljude i izvući u prvi plan ono dobro u njima. Takve procese viđamo stalno — kako u nogometu, tako i u širem društvu. Odgovorni zato imaju stalnu odgovornost i zadatak prilagoditi pravila aktualnom stanju, kao i osigurati da profesionalizam i obrasci društvenog ponašanja ne dođu u preveliku međusobnu opreku.
Ženski nogomet mogao bi se sada naći u situaciji koja je slična onoj iz 1992. U finalu Europskog prvenstva na Wembleyju, Engleskinje su branile prednost 2-1 nad Njemačkom i uspjele su na gotovo 10 minuta praktički zarobiti loptu u prostoru oko korner zastavice. Bilo je očito da zaslužuju osvojiti naslov, jer zabile su 22 gola u šest utakmica; ali ovo je bilo namjerno gubljenje vremena i s pravom je naživciralo mnoge gledatelje.
Moramo pritom uzeti u obzir da je ulog za Engleskinje bio veliki: turnir se održavao na njihovu domaćem terenu, a Engleska više od pola stoljeća nije osvojila ništa ni u muškoj ni u ženskoj konkurenciji, usprkos ogromnim investicijama u posljednjih desetak godina. Pobjeda je bila važna kako bi na neki način opravdala sav taj ispravno uloženi novac. Zbog toga takvu igru oko korner zastavice ne treba previše zamjeriti Engleskinjama. I sam znam, najviše iz finala Svjetskog prvenstva u Riju 2014., da se posljednje minute prije završnog sučeva zvižduka mogu itekako otegnuti. One koje su prošle između pobjedničkog gola i kraja utakmice bile su najduže minute u mom životu.
No, sada odgovorni moraju obratiti pozornost na ono što se događa. Moraju se pitati mogu li kako u budućnosti suzbiti ovakvo gubljenje vremena i što se i dalje može tolerirati kao taktičko oruđe, a što je neopravdano sredstvo za ostvarivanje cilja koja će odvratiti gledatelje. A to ovisi i o ponašanju igrača na terenu, odnosno onome što se njima čini fer i opravdano. U tom ženskom finalu Njemice su se žalile i prosvjedovale prema Engleskinjama, mašući rukama u bijesu, a to me podsjetilo na onu situaciju s početka teksta kad je napadač izgubio živce sa suparničkim golmanom: “Pusti više tu loptu!”.
Tada je možda bio bespomoćan, ali vrijeme je pokazalo da su takve situacije utjecale na pozitivne promjene u nogometu. Ponekad se i prosvjedi iz očaja u konačnici pokažu uspješnima, barem gledajući ukupnu sliku.
