xx

Svako europsko prvenstvo uvijek odražava način na koji ovdje u Europi zajedno oblikujemo svoje živote. U tom smislu, četiri stvari se za mene posebno ističu u dosadašnjem tijeku turnira.

Bio je 12. lipnja kad se čitav kontinent osjećao blisko jednom danskom nogometašu. Christiana Eriksena morali su oživljavati na terenu; njegovi suigrači, koji su smjesta oformili krug oko njega, intuitivno su znali kako ga zaštititi u tako nesvakidašnjoj i stresnoj situaciji. Jasno se moglo vidjeti koliko im vrijedi njegova privatnost. Zaštitili su njegovo dostojanstvo u zaista teškom trenutku i bio je to trenutak koji nas je enormno dirnuo.

Kolektivno suosjećanje svih na stadionu u Kopenhagenu — kako Danaca, tako i Finaca — bilo je duboko, a slično je bilo i sa svima koji su izdaleka strepili za Eriksenov život. Iduća je utakmica njemu u čast prekinuta u 10. minuti i svi su mu pljeskali u znak podrške, uključujući suparnike i suce. Nakon posljednjeg sučeva zvižduka, zagrlili su se danski izbornik Kasper Hjulmand i Romelu Lukaku, belgijski nogometaš koji je u prethodnoj utakmici svoje reprezentacije posvetio pogodak Eriksenu, inače klupskom suigraču u Interu. Niste morali čuti ni razumjeti o čemu su pričali da bi vas se dojmio taj trenutak.

No, kad je Eriksen, srećom, spašen, pojavilo se nekoliko pitanja. Što treba biti prikazano na televiziji, a što ne? Što je izvještavanje, a gdje počinje čisti voajerizam? Je li se redatelj prijenosa odgovorno ponio? Je li trebalo nastaviti utakmicu još iste večeri? To su samo neka od njih, a rasprave o tim pitanjima pokazale su kvalitetu zajednice u kojoj živimo i razinu slobode koju uživamo.

U nogometu se dugoročni uspjeh momčadi može postići jedino ako pojedinci prihvaćaju i cijene međusobne razlike i specifičnosti

Drugu internacionalnu debatu zapalila je politička gesta. Momčadi Engleske, Walesa i Belgije kleče prije svojih utakmica, a jednom su to učinili i Škoti. Ovim simboličkim potezom koji se veže uz pokret Black Lives Matter, a a potječe od NFL igrača Colina Kaepernicka koji je tako prosvjedovao protiv rasizma u Americi, podsjećaju nas na to da svi imamo jednaka prava i da se ta prava i dalje krše. Različite manjine diskriminirane su posvuda po svijetu.

Mnogi ljudi osjećaju se jačima kad određenu skupinu na neki način isključuju i pripisuju joj kolektivne negativne karakteristike. To je duboko pogrešno, a također i sasvim nepotrebno.

Nije mi potreban neprijatelj da bih se osjećao sigurno i ugodno s vlastitim identitetom; neću postati snažniji isključivanjem drugih, već upravo suprotno — inkluzivnošću i suradnjom. U nogometu se dugoročni uspjeh momčadi može postići jedino ako pojedinci prihvaćaju i cijene međusobne razlike i specifičnosti, a to, naravno, vrijedi i za suparnike. U nogometu je prekršaj — prekršaj, bez obzira na to koja ga je momčad napravila.

Engleska je reprezentacija zadnjih godina u nekoliko navrata bila suočena s rasizmom. Primjerice, u Bugarskoj su domaći navijači oponašali majmunsko glasanje i tako vrijeđali Raheema Sterlinga. Sada je momčad odlučila simbolički kleknuti prije utakmica i iz tog čina izvlači snagu. Gareth Southgate je u otvorenom pismu javnosti objasnio značaj klečanja: “To je njihova dužnost”, napisao je izbornik o svojim igračima. “Da nastave interakciju s javnosti u stvarima od šireg značaja kao što su jednakost, inkluzivnost i rasna nepravda.

Njihovu su gestu na nekim mjestima kritizirali i defamirali. Konzervativni engleski političari su je odbili; nogometaši belgijske reprezentacije su tijekom klečanja izviždani na stadionima u Budimpešti i Sankt-Peterburgu, a neki od nogometnih dužnosnika su taj čin nazvali “populističkim”.

No, radi se o simbolu koji je već prilično etabliran u timskim sportovima. Radi se o snažnom signalu u ophođenju s ‘drugačijim’ identitetima koji svi razumiju. Radi se o važnom zajedničkom proglasu da boja kože nije važna. Također, za mnoge pojedince radi se i o potvrdi pred samim sobom da je prihvaćen i da stvara zajedničke spone sa suigračima.

Zbog svega toga ovaj čin ne može biti smatran populističkim.

I jedan drugi simbol raznolikosti izazvao je jako puno pozornosti u Europi, a osobito u Njemačkoj. U Münchenu je gradonačelnik želio osvijetliti stadion u duginim bojama na dan utakmice između Njemačke i Mađarske kako bi poslao poruku protiv homofobije i mađarskog zakona koji kritičari vide kao diskriminatorni. UEFA je to odbila jer je poruka bila izravno usmjerena na odluku mađarskog parlamenta i na taj bi način prekršila političku neutralnost europske nogometne asocijacije. Zabrana je izazvala puno kritika, od LGBTIQ zajednice do političkih stranaka. Kao odgovor, drugi njemački stadioni bili su te večeri osvijetljeni duginim bojama u znak solidarnosti s ugroženim seksualnim manjinama.

Na kraju, upečatljivo je bilo vidjeti i razlike u načinima na koje se pojedine zemlje, odnosno gradovi-domaćini nose s prijetnjom koronavirusa. Kao što je dobro poznato, virus ne staje na nacionalnim granicama i njegovo širenje mogu zaustaviti samo razumne odluke.

U svim ovim primjerima svjedočili smo različitostima u shvaćanjima i pristupu određenim temama kad su različite europske nacije u pitanju. Ono što je ostavilo najpozitivniji dojam svakako su bile reakcije na Eriksenov slučaj — one su nam pokazale snagu i važnost solidarnosti, onoga najboljeg u našoj civilizaciji. Danci su sada jači nego ikad kao kolektiv, a ojačala je i njihova povezanost sa sunarodnjacima, kao i poštovanje i suosjećanje među njihovim suparnicima. Ali njihov osjećaj zajedništa nije usmjeren ni protiv koga. Ne treba im neprijatelj da bi se osjećali jačima.