xx

Volio sam biti na terenu s pravim nogometašima. Moji bivši treneri Carlo Ancelotti, Pep Guardiola, Jupp Heynckes i Felix Magath odreda su bili svjetski prvaci s reprezentacijom ili europski šampioni s klubom; budući da su za igračkih dana dosegli visoku razinu, oni znaju kako svlačionica diše, prepoznaju igrače s kojima su mogući najveći trijumfi. Koriste se prirodnom hijerahijom momčadi. Kad trenerima nedostaje taj instinkt, igrači to mogu namirisati.

Mogao sam zamisliti Xabija Alonsa kao svog trenera.

On stvarno ima nogomet u malom prstu. Tri godine je igrao za Bayern, a 2017. smo zajedno završili svoje igračke karijere, ponovno s trofejom u rukama. Nimalo me ne iznenađuje to što je sada trener, jer prema tome je radio već i u zadnjim godinama svog igračkog doba. Xabi Alonso ima sve predispozicije da i u trenerskoj karijeri ostvari veliki uspjeh.

Kao igrač je osvojio sve: Ligu prvaka s Liverpoolom i Real Madridom, Svjetsko prvenstvo i dvaput Europsko prvenstvo sa Španjolskom, bio je prvak u Španjolskoj i u Njemačkoj. I već kao igrač bio je intelektualac s kojim je bilo divno razgovarati, osoba koji je preuzimala odgovornost. Čitavo desetljeće je definirao poziciju defenzivnog veznog i s njim se obrani nisu otvarali prostori za suparnika; s njim je u izgradnji napada rizik od gubljenja lopte bio znatno manji. Svojim je momčadima davao stabilnost, red i sigurnost.

Njemački se klubovi već godinama oslanjaju na trenere bez spomena vrijednih igračkih karijera iza sebe. Po meni je to krivi pristup.

Njegova je prednost u tome što se uspio nametnuti u trima različitim najjačim ligama na svijetu: Premier ligi, Bundesligi i La Ligi. Najbolji treneri mogli su računati s njim kao liderom: Guardiola, Ancelotti, José Mourinho, Rafael Benítez, Vicente del Bosque. Igra je postajala sve dinamičnija, suparnici brži, ali on je i dalje držao svoju razinu u top klubovima i po tome ste mogli vidjeti kakav je strateg. Igranje nogometa definiralo je njegov život pete do 35. godine i ne treba ni spominjati koliko takvo iskustvo pomaže kad kasnije kao trener vodiš igrače.

U Engleskoj, Italij i Francuskoj treneri top klubova su obično bivši profesionalci koji su igrali u prvom ili drugom najvišem rangu. Sva tri velika španjolska kluba s klupe vode bivši reprezentativci. Međutim, Bundesliga ima poseban pristup i trofejni igrač kao što je Xabi Alonso je izuzetak među njenim trenerima. Jedini među njegovim kolegama koji je kao igrač osvajao titulu je Niko Kovač, sada trener Vfl Wolfsburga; Oliver Glasner (Eintracht) and Urs Fischer (Union) kao igrači su osvajali kupove u Austriji i Švicarskoj, a André Breitenreiter (Hoffenheim) u Njemačkoj s drugoligaškim klubom.

Njemački se klubovi već godinama oslanjaju na trenere bez spomena vrijednih igračkih karijera iza sebe. Neki od njih igrali su nogomet u sedmoj ligi ili još niže, mnogi su mladi, ali kvalitetno školovani. Slijede poučak Ralfa Rangnicka, koji je jednom jasno rekao da su igrači i treneri dvije potpuno različite profesije.

Po meni je to krivi pristup.

Naravno, igrač svjetske klase neće automatski biti i dobar trener, postoji jako puno dokaza za to. I naravno da znam da je niželigaški nogometaš Arrigo Sacchi utemeljio obranu orijentiranu na kretanje lopte. Ali to je iznimka koja ne znači da teorija može zamijeniti praksu. U Njemačkoj imamo izreku: Was Hänschen nicht lernt, lernt Hans nimmermehr, što znači da ono što nismo naučili kao dijete nećemo više nikad naučiti; teško je starog psa naučiti novim trikovima i praksa dolazi prije teorije.

U svakom slučaju, ne može se reći da je Bundesliga osobito uspješna. Iako je u Njemačkoj mnogo velikih klubova i velikih gradova, Bayern u posljednjih 10 godina neprestano dolazi do naslova. Izuzevši njega, njemački klubovi u međunarodnim natjecanjima gotovo bez iznimke ne uspijevaju dosegnuti svoj potencijal.

Gdje su bivši njemački nogometaši koji žele naučiti trenerski posao? Bez njih njemački nogomet gubi jako puno na znanju. Gubi na ekspertizi u svim onim sitnim, ali važnim detaljima kao što su što u određenoj situaciji treba učiniti kako bi se suparniku oduzela lopta ili ga se prešlo driblingom; kada iskoračiti naprijed ili se vratiti natrag u duelu, kako se okrenuti, gdje trčati. Također i na stručnom znanju sastavljanja velikih momčadi. Alex Ferguson je u pravu: takvo što je umjetničko djelo.

Xabi Alonso je na terenu uvijek bio pouzdan. Zato vjerujem da će uspjeti i u trenerskom poslu. Nije to lak zadatak jer on doista znači izučiti novi posao, novo zanimanje. Mnogi bivši profesionalci podcjenjuju taj put: planove, organizaciju, pripremu, uredski posao — sve ono u čemu se ‘teoretičari’ u startu snalaze bolje od njih. Nogometni savezi mogu u tome pomoći pri školovanju trenera.

Novi treneri moraju moći eksperimentirati kako bi pronašli vlastiti stil. Xabi Alonso krenuo je dosta oprezno; za razliku od mnogih drugih, nije prerano počeo, nego se okušao s mladim kategorijama Real Madrida i s B momčadi Real Sociedada. Iza sebe ima četiri godine učenja, što i nije toliko puno i još uvijek će često činiti pogreške. Sada je glavni trener Bayer Leverkusena, kluba u kojem je pod dobrom dozom pritiska i to uključuje rizik. Trener ne može sazrijeti preko noći.

Njegova igračka karijera nije nikakvo jamstvo da će postati veliki trener. Ali mislim da zaista ima sve što je potrebno: karizmu, dob, karakter, volju da se nastavi razvijati i učiti.

Najvažnije od svega, ima znanje koje se može steći jedino na travnjaku.