xx

Bila je 2016. i pred Bayernom je bio vrlo težak zadatak. Klub je morao naći nasljednika Pepa Guardiole. Samo jedno ime je dolazilo u obzir: Carlo Ancelotti.

Za nas igrače, to je značilo promjenu. Ono što je Ancelotti govorio tjedan dana, Guardiola bi ispričao za tri sata. S druge strane, kao i u slučaju njegova prethodnika, Ancelotti bi učinio da se osjećate ugodno jer biste osjetili da je trener spreman prilagoditi svoje metode momčadi koju ima na raspolaganju. Zato je svugdje tako uspješan.

Pitate li ljude tko je najbolji trener na svijetu, vrlo malo njih će spomenuti baš njega, čak i u Italiji. Pa ipak, njegov je učinak jedinstven. Uskoro će postati jedini trener koji je bio šampion svih pet najjačih nacionalnih liga u Europi: s Milanom u Serie A, s Chelseajem u Premier ligi, s PSG-om u Ligue 1, s Bayernom u Bundesligi i sad je na pragu osvajanja La Lige s Real Madridom. Nitko nije osvojio Ligu prvaka više puta od njega, triput, ili s više klubova, dva. Ancelotti je jedan od sedmorice koji su bili europski prvaci i kao igrači i kao treneri.

U igračkim danima je bio u vrhu zato jer je posjedovao izvanredne strateške sposobnosti. Bio je dio legendarnog AC Milana pod Arrigom Sacchijem, trenerom koji je individualce sjajnih vještina učio konceptualnom nogometu. Ancelotti je bio na terenu dok je provođena njegova revolucija, kad je programiran operativni sustav suvremene igre: zonski marking orijentiran na loptu, kod koji je još uvijek aktualan.

On je jedan od njih; po Ancelottijevim mjerilima, momčad i trener su jedna jedinica

To je iskustvo preduvjet za postati vrhunski trener. Svakom treneru koji nije igrao na najvišoj razini nedostaje nešto što je Ancelotti iskusio, tako da njegovo dubinsko razumijevanje igre, igrača i miljea profesionalnog nogometa dolazi iznutra. On nije dogmatičan trener. Sve njegove momčadi su na određenoj taktičkoj razini i on razmišlja iz defenzivne pozicije. Ali kao igrač kod njega dobivate slobodu.

Ancelotti je najbolji kad se treba nositi s ekstremnim karakterima. Mogao se slagati s moćnicima kao što su Silvio Berlusconi, Roman Abramovič, Florentino Pérez i Nasser Al Khelaifi. Sjećam se da mi je nakon nekoliko tjedana u Münchenu pristupio i pitao me tko ima više toga za reći, Uli Hoeneß ili Karl-Heinz Rummenigge. Bilo mu je važno znati tko je taj tko će mu najčešće pokazivati palac gore ili dolje u novoj sredini. Zadnju sezonu svoje karijere odigrao sam baš pod Ancelottijem. Kad sam mu rekao da se povlačim, zamolio me da razmislim o tome još jednom. Rekao mi je da bi do svojih 40 mogao igrati na istoj razini. Shvativši da sam čvrsto odlučio, pokušao me je angažirati kao svog pomoćnika, ali želio sam se malo maknuti.

Kad nas je vodio, stvari su u svlačionici ponekad znale izgledati pomalo kaotično. Bile su djetinjaste situacije, a od Ancelottija se očekivalo da zavede disciplinu. Dobio je popis od pet smjernica koje mi igrači u budućnosti trebamo slijediti. Nakon treninga, povukao me u stranu, pokazao mi tu listu i rekao: “Sad me drže za jaja”.

Zatim je u svlačionici stao pred čitavu ekipu, pogledao taj komad papira i rekao: “Imam naređenje od uprave da vam pročitam ovaj popis”. Izraz na njegovom licu i ton kojim je pričao govorili su: ovo nije dio mog posla, ne treniram podmladak, ali ako šefovi žele da to napravim, tako ću i napraviti. Neki su se igrači požalili da su neka očekivanja šefova nerealna, pa je jedan tako rekao kako mu je davati tisuće autograma mjesečno naprosto previše. Ancelotti se složio i rekao: “I meni bi bilo”.

Ancelotti je nezavisan. Posjeduje šarm, humor i određenu nonšalanciju. Uspijeva održati distancu i nikad samog sebe ne uzima pretjerano ozbiljno. Često bi po sat, sat i pol sjedio s obitelji u restoranu i jeo tortelline. Odrastajući kao sin farmera na sjeveru Italije, kao mladić se navikao pomagati na farmi; on utjelovljuje ono što je moguće u nogometu: nije bitno otkud dolazite, možete stići do vrha i zasjati na najvećoj pozornici.

Oni koji se pitaju kako može biti podjednako uspješan u pet zemalja u kojima se govori pet različitih jezika trebaju znati da nogometaši puno stvari rade neverbalno, a elitni nogomet je danas potpuno internacionaliziran: Real Madrid, PSG, Chelsea, Bayern i Milan stilski se razlikuju samo u nijansama. Ancelotti je svladao 50-ak najvažnijih riječi na svakom jeziku koje su mu potrebne za trenerski posao i idealno je riješenje kad treba bez puno buke preuzeti neki od takvih klubova.

U Madridu sada sigurno voli raskošni univerzalni talent Karima Benzeme, igračku inteligenciju Luke Modrića, preciznost dodavanja Tonija Kroosa. Benzemini pogrešni koraci ga, s druge strane, manje zanimaju i ne želi više učiti Kroosa igranju obrane. Kao Realov trener svjestan je toga da se debakl može dogoditi, poput onih 0-4 protiv Barcelone. Jednostavno ne možete u svakoj utakmici pokazati svoju genijalnost. Ancelotti to zna, a i igrači znaju da on zna. A pobjede nad PSG-om i Chelseajem dokazale su da Real može osvojiti ne samo prvenstvo, nego i Ligu prvaka.

On ne gubi živce nakon poraza nego će uvijek stati ispred svojih igrača. Međusobno si pružaju potporu jer on je zapravo jedan od njih; po Ancelottijevim mjerilima, momčad i trener su jedna jedinica. Zato svi vole igrati u momčadi koju on trenira.