xx

Koncept nacije u Europi sa sobom nosi povijesno breme. No, ako se njim barata na odgovoran način, može otvoriti prostor za identifikaciju bez da ikome šteti. Natjecanje nacija poput Europskog prvenstva sigurno može ojačati europsku ideju kroz zaigranost kakvu nudi nogomet.

Povijest Eura pokazuje da sport, u najširem smislu, može imati ujedinjujući učinak na nacije; kroz ovaj turnir europski Istok i Zapad su se imali prilike bolje upoznati, a na to su velikog utjecaja imale nogometne zvijezde čija se slava proširila po cijelom kontinentu.

Tako je 1960. Sovjetski Savez osvojio naslov, a svi su pričali o Lavu Jašinu, ruskoj Crnoj Panteri koja je i danas svima poznato ime. Jašin je bio prototip golmana koji ‘igra nogomet’ i jedini vratar do danas koji je osvojio Ballon d’Or. Na prvenstvu 1976. u Beogradu je trijumfirala reprezentacija Čehoslovačke, nakon što je pobijedila Englesku, Portugal, Nizozemsku i Njemačku — posljednje dvije momčadi bile su dvije godine ranije finalisti Svjetskog prvenstva — a Antonín Panenka dosegnuo je svjetsku slavu nakon što je nadmudrio Seppa Maiera svojim udarcem u raspucavanju penala. Od onda, naravno, takav udarac nosi ime svog praškog izumitelja. Na Euru 1996. u Engleskoj gledali smo ‘nove’ nacije, Hrvatsku i Češku, a UEFA je dala svoj obol širenju fokusa na istok kontinenta dodijelivši domaćinstvo Eura 2012. Poljskoj i Ukrajini.

Ove godine prvi put gledao turnir razasut po čitavoj Europi, uključujući neka mjesta koja su jako važna za nogometnu povijest. Primjerice, Glasgow — jedan od najranijih centara igre i grad s čak tri stadiona koji mogu primiti više od 50.000 gledatelja; među njima je Hamdpen Park, jedan od najstarijih na svijetu. Budimpešta je također bila jako važna za razvoj nogometa u svojoj zaigranoj dunavskoj varijanti i koja je dala neke od najvećih igrača 20. stoljeća, poput Ferenca Puskása.

Iskustvo europskog prvenstva pomalo me podsjeća na stripove o Asterixu, jer na sličan način se igra stereotipima o znanim i manje znanim narodima

Paradoksalno, posebni šarm Eura ili Svjetskog prvenstva proizlazi iz činjenice da je na njima taktička razina igre niža nego u klupskom nogometu.

Tomu je tako naprosto zato jer treneri imaju znatno manje vremena za rad s igračima i mogu imati manji utjecaj na igru momčadi od onih koji svakodnevno, tijekom cijele godine, rade u svojim klubovima. Također, nije moguće investirati u pojačanja, zbog čega imamo dosta heterogene momčadi u kojima se često događa da zbog nedostatka kvalitetnog specijalista za neku poziciju na njoj gledamo nekoga tko inače igra nešto drugo. Na primjer, mi Nijemci smo postali svjetski prvaci 2014. s Bendiktom Höwedesom na lijevom beku, iako je on zapravo bio stoper i igrao desnom nogom. Morate improvizirati, snaći s onime što imate na raspolaganju.

To je dodatni razlog zbog kojeg turniri obično nude veću raznolikost od klupskih natjecanja. Krug favorita je širi i slabije definiran, a 15 europskih prvenstava vidjelo je 10 različitih pobjednika. U turnirskom natjecanju manje ekipe imaju veće šanse; na turniru su od detaljne taktike ponekad važniji timski duh, discipina, strast…

Ako sve dođe na svoje mjesto u tih nekoliko tjedana, momčad može otići jako daleko.

Nizozemska je osvojila prvenstvo 1988. u Njemačkoj. Nama susjedna zemlja, koja je propatila tijekom njemačke okupacije u Drugom svjetskom ratu, proslavila je tu titulu s entuzijazmom koji je, razumljivo, povezao nogomet s nacionalnim povijesnim i političkim kontekstom. Četiri godine kasnije slavili su još jedni njemački susjedi, ona svima simpatična skupina ‘turista’ nazvana Danski Dinamit. A još je veća senzacija bila grčka pobjeda 2004. pod Ottom Rehhagelom, kojeg su za to priliku prizvali Rehaklo. I zadnje je prvenstvo osvojila jedna od stanovništvom malobrojnijih nacija koja je uvijek imala vrhunske talente. Portugal je, kao i njegovi prethodnici na europskom tronu, djelovao kao kolektiv i otišao je do kraja. Čak i kad je Cristiano Ronaldo morao propustiti finale zbog ozljede, njegovi suigrači su svejedno pobijedili.

I drugi ‘mali’ oduševljavali su nas na turnirima. Island je na Euru 2016. imao fantastičnu grupnu dinamiku, a njegov timski duh bio je zarazan — oni navijači odjeveni kao Vikinzi ili trolovi, njihovi bojni poklici i pljeskanje u ritmu, sve to je bilo sport i natjecanje u svom najboljem izdanju. Predvođen Garethom Baleom, Wales je stigao do polufinala. Hrvatska, država koja se ponovno rodila kao nezavisna prije samo 30 godina, pokazala se pred svijetom 2018. preko svoje sjajne momčadi koja je došla do samog finala Svjetskog prvenstva.

Iskustvo europskog prvenstva pomalo me podsjeća na stripove o Asterixu, jer na sličan način se igra stereotipima o znanim i manje znanim narodima. Ponekad taj osjećaj zajedništva mutira u nešto negativno što uključuje predrasude prema drugima, ali bogatsvo različitosti upravo je ono što čini Euro tako posebnim. Različitost se priznaje i slavi.

Broj sudionika je rastao s godinama i sada ih je 24, a među njima su i dvije reprezentacije koje ćemo gledati prvi put na velikom natjecanju. Za Fince će status autsajdera svakako biti izazov, kao i za nogometaše Sjeverne Makedonije, koji su u ožujku odnijeli veliku pobjedu na gostovanju kod Njemačke. Sudjelovanje na Euru može puno značiti za ovu mladu naciju koja želi pokazati cijeloj Europi tko je.

Što se tiče favorita, Francuska opet predvodi listu, ali tu su i druge tradicionalne sile poput Italije, Španjolske i Engleske. Ili Njemačke, u kojoj je Joachim Löw prije dvije godine htio pokrenuti promjene, ali sada je vratio u ekipu dvojicu osvajača svjetske titule, Thomasa Müllera i Matsa Hummelsa. Pitanje je kako će to utjecati na hijerahiju unutar momčadi. Nakon debakla na SP-u 2018., za izbornika će biti ključno pobrinuti se da svi igrači znaju kakvu posebnu odgovornost sa sobom nosi igranje za reprezentaciju. Novac i ugovori manje su važni u nacionalnom timu nego u svakidašnjem klupskom životu. Veća je vrijednost u apstraktnim vrlinama poput suradnje i prijateljstva, onih koje obično povezujemo s momčadskim sportovima.

A na Euru se stvara nogometna povijest.

Tražite li one koje bi u tom stvaranju mogli imati centralnu ulogu, posebnu bi pozornost trebalo posvetiti Kevinu De Bruyneu, iako će zbog ozljede možda propustiti prvu utakmicu. Belgija ima i druge odlične igrače, poput Edena Hazarda, Romelua Lukakua i Thibauta Courtoisa. Možda je sad njen red da nastavi niz ‘manjih’ nacija koje su oduševljavale na turnirima. Nakon polufinala na SP-u 2018., to niti ne bi bilo iznenađenje. S posebnim zanimanjem ću gledati kakav će utjecaj imati Karim Benzema, povratnik u francusku reprezentaciju. Želi li Didier Deschamps doći do trećeg uzastopnog finala, kao Španjolska od 2008. do 2012. ili Njemačka od 172. do 1976., morat će naći rješenje da 33-godišnjeg klasnog napadača na pravi način uklopi u svoju momčad.

U svakom slučaju, nadam se proslavi nogometa kao slobodnog i miroljubivog nadmetanja među nacijama, pa neka pobijedi najbolji.