No, u kontekstu nogometa u BiH pogotovo, stotinu dana je sasvim dovoljno i za odgovore na konkretna pitanja. Što je Petrović donio Zrinjskom? Kako izgleda njegova momčad nakon malo više od tri zajednička mjeseca? Je li na tragu onoga što su napravili Sergej Jakirović i Krunoslav Rendulić, koji su se upisali u klupsku povijest? I može li nastaviti njihovim putem?

Petrović je u Mostar došao zimus, kao dugo tražena zamjena upravo za Rendulića. Njemu je presudio poraz od Veleža, iako je nekoliko mjeseci ranije osvojio duplu krunu i izborio povijesni plasman u grupnu fazu europskih natjecanja. Zrinjski se poskliznuo par puta u prvenstvu, Borac se odvojio, i u Mostaru su procijenili da im treba novo lice. Njega su našli u Nizozemskoj, gdje je Petrović vodio nekoliko klubova, ali većinom radio kao pomoćnik, i to nekolicini ozbiljnih trenera. Kao glavni se okušao u zaprešičkom Interu, radio je i u Bugarskoj, Iraku, Japanu, Portugalu. U usporedbi s većinom premijerligaških trenera, njegov je CV djelovao zaista impresivno.

Petrovićev CV trebao je isprepadati suparnike, ali nije; više djeluje kao da je on isprepadan njima

Rendulić je od Jakirovića naslijedio sustav i organizaciju, a njegova najveća vrijednost bila je činjenica da se tome znao prilagoditi. Radio je izmjene, s vremenom usavršavao, mijenjao se i roster, ali Rendulićev je Zrinjski zadržao većinu Jakirovićevih mehanizama i na tome dugoročno gradio i rezultat i svoj stil igre. Petrović je, naravno — kao i svi drugi treneri u BiH — pompozno predstavljen kao dugoročno rješenje i na početku se vodio sličnim idejama. Međutim, iako brojke na prvu djeluju dobro — samo jedan poraz i tek tri primljena tri gola u 12 utakmica — Petrovićev Zrinjski daleko je od impresivnog i djeluje kao da je još u izgradnji.

Najozbiljnija promjena koju je Petrović napravio je svojevrsno prilagođavanje kompletne igre Filipu Bradariću. Nekadašnji hrvatski reprezentativac u ovoj ligi odskače kvalitetom i Petrović je odlučio graditi igru oko njega. To je donekle i logično, a u praksi znači da je Zrinjski u drugi plan stavio izlazak na bočne pozicije i centaršutove u sredinu, što mu je ranije donosilo najviše golova, te pokušava maksimizirati kvalitetu svog veznog reda. I kad je Bradarić na nivou, kao što je bio u Banja Luci, Zrinjski djeluje zaista dobro i, kao i ranije, moćno.

No, to je prilično bitna promjena i očito je da se momčad, koja je i ove zime doživjela ozbiljne promjene, još uvijek privikava na nju. Zato možda Zrinjski djeluje da je mnogo više nego ranije ovisan o individualnoj kvaliteti i improvizaciji, pogotovo ako se plan — kao, recimo, protiv Veleža, kad se Bradarić rano ozlijedio i zamijenio ga je Tomislav Kiš — mora mijenjati. I Zrinjski, koji ima možda i najbolji i najširi roster u ligi (uz Sarajevo), najčešće tom individualnom kvalitetom nadilazi probleme, ali ostaje činjenica da se muči.

Nakon početnih 20-ak minuta dominacije i Bradarićeva izlaska, Velež je, recimo, u potpunosti preuzeo inicijativu, imao dvije stative, poništen (ispostavilo se — regularan, iako na samoj granici i teško vidljivo) gol, i utakmica je vrlo lako mogla otići u drugom smjeru. Protiv Borca u Mostaru je i otišla, a Zrinjski se mučio i protiv Želje, dok je s lakoćom riješio tek dva niželigaša u kupu, te dvije momčadi s dna, Igman i Zvijezdu 09.

U gostima je ta slika još lošija; osim pobjede u Banja Luci, gdje je protiv Borca Zrinjski odigrao najbolju utakmicu Petrovićeva mandata, od pet utakmica dobio je samo još jednu, i to protiv drugoligaša Jedinstva iz Bihaća u Kupu. Uostalom, da se vratimo brojkama — Rendulić, u odnosu na kojeg je Petrović trebao biti upgrade, u svojih je prvih 12 utakmica dobio svih 12. Zrinjski je imao i priliku sustići Borac, ali je jednu od dvije set lopte poslao u aut, i to onu domaću, ispustivši usput još četiri boda. Računica nije pretjerano teška, a zna se tko je odgovoran za rezultate.

Jasno, sve se ovo može podvesti privikavanje momčadi na Petrovića i njegove ideje, odnosno Petrovića na momčad, ali i okruženje. Premijer liga je izuzetno specifična, a Petrović svojim prilično populističkim i površnim izjavama ostavlja dojam da je iznenađen i impresioniran. Njegov zvučni CV trebao je isprepadati suparnike, ali nije; više djeluje kao da je on isprepadan njima, s obzirom na to da se okliznuo na Grbavici, pa dvaput u Doboju i djeluje kao da je malo podcijenio ono što ga je dočekalo, uključujući i okruženje i pritisak u Zrinjskom. Ondje su sada naviknuti na pobjede, na trofeje, na velike rezultate, ali i na dobru, moćnu momčad koja gazi sve pred sobom, pa nije čudo da se s tribina čuje nezadovoljstvo.

Zato je ovaj tjedan izuzetno važan za Crnogorca.

U srijedu će Zrinjski dočekati Slogu u uzvratnoj utakmici polufinala Kupa. U prvoj utakmici je bilo 0-0 i za Zrinjski je izuzetno važno da uhvati svoje drugo uzastopno finale te ostane u igri za oba trofeja. Pitanje je koliko je ozbiljna Bradarićeva ozljeda, odnosno hoće li njegov izostanak značiti i promjenu pristupa, s obzirom na to da nema igrača sličnog profila koji bi iznio ideju u veznom redu, ali i to će, između ostalog, dati jedan od odgovora na pitanje koliko je Petrović kompatibilan sa Zrinjskim, odnosno koliko može pridonijeti njegovom daljem razvoju iz vrhunske točke u koju su ga doveli, svaki u svoje vrijeme, Jakirović i Rendulić.

I sve će dvojbe, dakako, pasti u drugi plan ako Petrović uspije, kao što su to uradili njegovi prethodnici, nametnuti svoju trenersku filozofiju i ideje, i ovu momčad — koja je, vrijedi ponoviti, individualno vjerojatno najbolja u ligi — usmjeriti u pravom, pobjedničkom smjeru.

I to ne vrijedi samo za ovu sezonu; ona je, iako na kraju može biti trijumfalna — a može se, kad je liga u pitanju, završiti i eventualnom žestokom kaznom za događanja nakon derbija — samo lakmus papir, svojevrsni test koji bi trebao dati pokazati koliki su Petrovićevi kapaciteti u odnosu na kapacitete i potencijal Zrinjskog.