Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Na posudbi

100 godina Slobode

Uspon i pad jednog grada i njegova nogometnog kluba

Lokalna se slastičarka potrudila i još jednom nadmašila samu sebe. Nije da nismo navikli, tako je to kod nas kad su slave i pompozne predstave za masu u pitanju. Torta je ogromna i bogata i sjajna, a od ponosa sjaje i svi okupljeni oko nje. Ima nekoliko katova, a pola ih je premazano savršenom krvavo-crvenom glazurom — mora biti s okusom jagode? — dok je druga u jednako perfektnoj crnoj boji koju bi onda sigurno morala stvoriti skupocjena tamna čokolada.

Na vrhu i točno u sredini je od jestivog zlata narisana nogometna lopta u okviru napravljenom od zupčanika, jednog od onih danas zanemarenih simbola teške industrije i njene radničke klase, iz kojeg izbijaju pet krakova koji formiraju zvijezdu i predstavljaju grb Fudbalskog kluba Sloboda. Oko te zvijezde još je jedan vijenac, koji simbolizira svečarski trenutak, a njega će okružiti točno 100 svjećica — ili, u slučaju navijačke skupine Fukare, stotinu baklji — koje predstavljaju isto toliko godina od osnivanja ovog nogometnog kluba.

Ponosna radnička Tuzla će, dakle, u petak — i to prijateljskom utakmicom protiv zagrebačkog Dinama koju je predsjednik Upravnog odbora kluba Sead Kozlić dogovorio sa Zdravkom Mamićem — proslaviti 100. rođendan svog najvećeg i najvažnijeg sportskog kolektiva, nogometne sekcije Radničkog sportskog društva Sloboda koja je desetljećima predstavljala jedan od najboljih klubova u BiH.

Ponosna radnička Tuzla i Tuzlaci će u petak proslaviti 100. rođendan svoje Slobode, ali joj do slavlja nije i ne bi trebalo biti

Nožem tu na oči prelijepu tortu, međutim, nitko već dugo ne želi presjeći, a od njenog ukusa zaziru mnogi. Jer stvari su u Slobodi posljednjih godina, a pogotovo posljednjih nekoliko tjedana, daleko od idealnih. Dogodi li se i samo slučajno da netko pokuša zagrebati sjajnu glazurnu površinu, pod nepcem će mu se umjesto savršene kombinacije slatkoće čokolade i blage kiselosti jagode stvoriti samo gomila odvratne i bljutave materije, za koju će smrad otkriti da je to ustvari ono u čemu se ovaj klub već neko vrijeme davi.

A nije baš oduvijek bilo tako.

Sloboda je ustvari jedan od najvećih specifikuma jugoslavenske nogometne povijesti, upravo zbog svoje posebne povijesti i tradicije, ali i svojih korijena. Tuzla nikada nije bježala od toga da je u jugoslavenskim okvirima nogometna provincija, ali upravo je to ono što je njenu Slobodu držalo iznad prosječnosti kojoj je možda prema uvjetima trebala pripadati. Sloboda je bila svjesna svoje uloge, ali i svoje posebne nogometne filozofije kojoj ljepota i romantika najčešće nisu značili puno, ili barem nisu značili ni približno koliko borbenost, požrtvovnost i lojalnost svojoj lokalnoj zajednici koju je gotovo bez izuzetka činila radnička klasa. Sloboda je oduvijek igrala radnički nogomet.

Iako se o povijesti nogometa u ovom gradu ne zna dovoljno, ono što sasvim sigurno znamo je da su za popularizaciju ovog sporta u BiH bili ključni upravo Tuzlaci. Zbog blizine Zagreba (i Beograda) ranije od većine ostalih su se upoznali s igrom koju je iz Stockholma u torbi donio Franjo Bučar, a prema sjećanjima osnivača sarajevske Slavije upravo su tuzlanski gimnazijalci Emir Najšul i Feodor Lukač po prelasku u sarajevsku gimnaziju bili inicijatori organiziranog igranja nogometa u najvećem bosanskom gradu. Oni su kasnije bili i igrači i funkcionari ovog kluba, ali prvi glas o osnivanju jednog sličnog u Tuzli vraća nas u 1910.

Tada je navodno prvi put osnovan Gorki, ali za takvo nešto nema apsolutno nikakvih, ni najtanjih dokaza. Tek po završetku Prvog svjetskog rata, kada su u gradu rođeni i hrvatski klub Zrinjski, srpski Obilić, židovski Makabi te nešto prije muslimanskog kluba Bura, lokalna radnička klasa zaista se okuplja oko nogometnog kluba koji će biti nazvan po ruskom književniku Maksimu Gorkom. Bila je to ideja uglednog lokalnog komunista Mitra Trifunovića Uče, kojeg će povijest, prije smrti u Jasenovcu 1942., zapamtiti kao vođu Husinske bune, a kasnije i narodnog heroja. On je na osnivačkoj skupštini dobio formalnu ulogu generalnog sekretara i neformalnu oca onoga što je danas Sloboda.

Naravno, u vrijeme Obznane teško je moglo biti i očekivati da će Gorki kao takav djelovati predugo — nakon što je čitava momčad prošetala ulicama u svilenim crvenim košuljama koje su služile kao dresovi, gradske vlasti su prvo zatražile promjenu imena, a kada je to odbijeno, onda 1923. i službeno zabranile rad kluba. On je, međutim, nastavljen kroz RŠD Hajduk, ali uskoro vlast stavlja lokot i na taj klub. U tri godine koje su uslijedile policija nije dozvoljavala formiranje radničkog sportskog društva, pa je tek 20. studenog 1927. u Tuzli — zahvaljujući činjenici da su u to vrijeme važniju ulogu u njegovu stvaranju imali socijaldemokrati od komunista — formirano Radničko kulturno sportsko-umjetničko društvo Sloboda, koje je odmah dobilo sportsku, a u njoj nogometnu sekciju.

Dakle, striktno gledano, taj 20. u studenom zapravo je pravi rođendan Fudbalskog kluba Sloboda, koji je prvu utakmicu pod tim imenom odigrao prije 92 godine i izgubio od lukavačkog Solveja.

U idućih nekoliko godina trajalo je međusobno nadjačavanje socijaldemokrata i komunista za prevlast u klubu, a ovi prvi su uz podršku vlasti 1932. i službeno ugasili Slobodu, koja je svoj rad nastavila tek tri godine kasnije. Krajem 1930-ih Komunistička partija je i potpuno preuzela klub i to vjerojatno već tada preuzevši i dio povijesti koju su imali pod imenima Gorkog i Hajduka. Klub je, kao i većina sličnih u to vrijeme u Kraljevini Jugoslaviji, djelovao u poluilegali i kao partijska ćelija, a onda se s početkom rata — klub su ustaše službeno zabranile u svibnju 1941. — velika većina igrača i članova priključila partizanskom pokretu.

Nakon oslobođenja Tuzle brzo je obnovljen i rad kluba, a Sloboda je imala status najvažnijeg kluba u svojoj regiji. No, sve do kraja 1950-ih to nije bilo ni približno dovoljno za rezultat veći od Republičke lige. Dolazak trenera Béle Pálfija značio je i veliku promjenu na Tušnju, stadionu koji je konačno dovršen 1957., a osnažena amaterska momčad, koja je pod srpskim Mađarom i dalje trenirala tek triput tjedno, uskoro je uhvatila prvo nastup u Drugoj, a onda 1959. i prvi put u povijesti u Prvoj saveznoj ligi.

I naravno da se jačanje kluba poklopilo sa širenjem urbane gradske jezgre, odnosno jačanjem lokalne industrije. Tuzla je oduvijek bila jedno od najvećih nalazišta soli u Europi — po tome je, uostalom, od Osmanlija i dobila ime — a solana koju su Austrougari otvorili 1885. jedno je od najstarijih poduzeća u Bosni i Hercegovini. Zahvaljujući ogromnim energetskim potencijalima, Tuzla se nakon Drugog svjetskog rata razvijala enormnom brzinom, a grad je između popisa 1931. i 1951. s 16.708 stanovnika porastao na 82.439, da bi do 1981. dosegao brojku od 121.717 stanovnika.

Pored mnogobrojnih rudnika u Tuzli i široj okolini je jačala i kemijska industrija — kombinat SodaSo je imao tisuće radnika, a kasnije se iz njega, između ostalih, izrodila i Dita — krajem 1950-ih započela je gradnja termoelektrane, a naglo se razvijala i metalna, tekstilna i prehrambena industrija, zbog čega je tuzlanska regija imala najmanju nezaposlenost u BiH. Bio je to vjetar u leđa za sport, a njegova perjanica — prije jačanja košarke (Sloboda Dita, Jedinstvo Aida) — bio je, naravno, nogometni klub.

Sloboda je u kompleksnom drugoligaškom sustavu koji je bio na snazi 1960-ih gotovo uvijek bila nadohvat povratka u Prvu ligu, ali joj je, osim na jedno ljeto u sezoni 1962./63., uvijek nedostajalo malo. Najčešće je svoju utrku završavala u baražu. Ipak, u ljeto 1969. Tuzlaci su nakon 1-1 na Tušnju u revanšu baraža u Titogradu svladali Budućnost i po treći put dohvatili plasman u Prvu ligu u kojoj su ostali sve do raspada Jugoslavije. U međuvremenu je Sloboda postala stabilan prvoligaš i poprilično — i to u najboljem smislu te fraze — tvrd orah za svakog suparnika. ‘Zlatna’ generacija, koju su, između ostalih, u 1970-ima činili Mustafa Hukić, Dževad Šećerbegović i Mersed Kovačević osvojila je treće mjesto u jugoslavenskom prvenstvu i to je Slobodin najveći uspjeh do danas.

Nakon rata je Sloboda jedno vrijeme igrala važnu ulogu u domaćem prvenstvu, ali je s vremenom gubila snagu. Grad Tuzla je u isto vrijeme prolazio kroz klasične probleme postsocijalističke tranzicije; tvornice su privatizirane, a onda jedna za drugom nestajale. Tuzla se jako brzo pretvarala u Youngstown Brucea Springsteena, a u takvim gradovima sport nema šanse. Košarkaški klub se već davno ugasio ili je, u blažoj verziji, promijenio ime, rukometaši su se patili po nižim rangovima, a Jedinstvo Aida nije osvojilo titulu još od 1997. Nogometaši su postali žrtve lokalnih mešetara i prljavih političkih igara te dugo tavorili u sredini slabašne bosanske Premijer lige prije nego što su 2012., prvi put nakon 42 godine, ispali iz najvišeg ranga natjecanja.

Nakon dvije sezone onamo ih je vratio Miroslav Blažević, a predsjednik kluba Azmir Husić najavljivao je velike stvari; čak su godine 2016. završili s najboljim rezultatom od kad je zajedničke lige (drugi) i igrali Europu, ali onda su se stvari počele raspadati.

Husić je napustio klub, preuzeo lokalnu Slogu iz Siminog Hana i preimenovao je u klub Tuzla City koja je trenutno prvoplasirana na ljestvici u BiH, a na površinu su isplivali dugovi koji danas navodno iznose minimalno šest milijuna maraka, što je oko 23 milijuna kuna. Momčad je trenutno deveta do 12 klubova u ligi i već je jednom štrajkala zbog neisplaćenih plaća, a kaosu je pridonijela i treća promjena trenera od početka sezone. Protiv Dinama će Tuzlake voditi Marijan Bloudek, čovjek koji je zadnji posao imao u rujnu 2014. kada je u Pomorcu iz Kostrene izdržao svega tri utakmice. Usto, spekulira se da bi klub uskoro mogao dobiti novi Upravni odbor, koji bi onda tražio svog trenera, i to možda već nakon sutrašnje utakmice s Dinamom.

Ponosna radnička Tuzla i Tuzlaci će u petak proslaviti 100. rođendan svoje Slobode, ali joj do slavlja nije i ne bi trebalo biti. Nije jer je Slobodu nova i drugačija Tuzla, podijeljena politički, po privatnim interesima i čemu sve ne, gurnula u provaliju iz koje se teško iskoprcati i koju klub poput ovog nikako ne zaslužuje.