Čarolija nogometnog svemira je, između ostalog, u njegovu organiziranom kaosu. U tom univerzumu svaki je dan isti, u svakom se živi i igra po istim pravilima, ali opet niti jedan dan ne sliči idućem, a svaka je utakmica unikatna pokretna slika s razbacanim likovima i događanjima koje je nemoguće preslikati. I nikada ne znaš što te čeka. Ili skoro nikada.
Neke utakmice, neke dane u našim nogometnim životima, cijenimo više i pamtimo bolje. Jer, ako ste među izabranima i imate sreće, ponekad ste u stanju stvari staviti u kontekst drugačijeg vremena i prostora, u kontekst budućnosti i shvatiti da je ono što ćete tek gledati i doživjeti jedna od onih tako rijetkih, a tako važnih utakmica za koju bez sumnje znate da će biti velika. Ne samo zato što biste je mogli pamtiti zauvijek, takvih ima mnogo, nego zato što je to jedna od onih koja će vas na neki svoj specifičan način obilježiti. Jedna od onih koja će obilježiti povijest.
Vijest da će talijanska nogometna reprezentacija gostovati u Bosni i Hercegovini bila je dovoljna da već tada, nekoliko tjedana prije utakmice, apsolutno svatko bude svjestan kako će to biti jedna od takvih utakmica, onih koje mijenjaju povijest.
Bilo je to, iz današnje perspektive, jako čudno vrijeme.
Rat je Daytonskim sporazumom formalno bio završen, ali dobar dio Bosne i Hercegovine još uvijek je bio u ratnom stanju. U studenom 1996. je, recimo, kasnije osuđena ratna zločinka Biljana Plavšić bila predsjednica Republike Srpske, a vrhovni komandant tada još uvijek postojeće Vojske RS službeno je bio Ratko Mladić. Mostar je bio potpuno podijeljen grad, nije bila rijetkost da se poteže oružje, da se zbog sitnica ubijaju ljudi. Gotovo svi mostovi su i dalje bili u Neretvi umjesto iznad nje, a put koji je tog dana vodio do jedva 130 kilometara udaljenog Sarajeva uzimao je više od tri i pol sata, uključujući zaobilaznice, pontone i prolaske kroz jadno ograđena minska polja.
Ćiro jest svašta, ali budala nije; promijenio je tijek povijesti i svoju je rodnu zemlju natjerao da prvu domaću kvalifikacijsku utakmicu ikad odigra u Italiji
Zemlja je bila podijeljena, razrušena i siromašna, ali duh koji su ljudi na svim stranama imali nikako nije moguće mjeriti s današnjim. Možda zvuči apsurdno, ali apsolutno sve nevolje, čak i one najteže i najbolnije, nekako su gurnute pod tepih nade da će sutra, za koju godinu, ili najviše 10, svima biti mnogo bolje. Prvo sjećanje na te post-ratne dane uvijek mi je zato ta možda naivna, ali potpuno prirodna pozitiva prema svemu, jer ponovno smo imali normalan život. Ponovno smo pili vodu s česme, ponovno smo imali struju, hrane je bilo dovoljno da nismo bili gladni. I ponovno smo igrali i gledali nogomet.
A nogomet je ustvari tada bio, kao što je i sad, najbolji pokazatelj podijeljenosti zemlje. Nogometni savez Bosne i Hercegovine bio je priznat od FIFA-e (ne i od UEFA-e) i reprezentacija BiH se uključila u kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo, ali taj je savez priznavala samo jedna od tri strane, jer u isto vrijeme funkcionirali su savezi Republike Srpske i Herceg-Bosne, a igračima — poput Pave Dadića, Sergeja Barbareza ili Radeta Bogdanovića koji su igrali ili željeli igrati za reprezentaciju s ljiljanima na srcu — prijetilo se odmazdom njihovim obiteljima. Tako su na tako malom prostoru organizirana tri natjecanja koja su kombinirano davala 56 članova najvišeg ranga natjecanja, onih koji se nisu mogli međusobno sastajati iako su u nekim slučajevima bili iz istih gradova.
Ipak, tog 6. studenog 1996. baš ništa od toga nije bilo važno.
U Sarajevo je dolazio viceprvak svijeta, reprezentacija iz zemlje s najjačom ligom, zemlje koja je te godine dala europskog klupskog prvaka, a sve samo s jednim razlogom — pokazati da se u BiH vraća normalan život i da mu je nogomet nasušno potreban.
Naravno, važnost utakmice s Talijanima bila je daleko veća od pukog ugošćavanja jednog velikog imena, pa i humanitarnog karaktera koja je utakmica imala za grad, zemlju i sam nogometni savez. Bila je to ustvari završna bitka u borbi za priznavanje nogometa koja je započela s proglašenjem samostalnosti. Tadašnji NSBiH, na čijem je čelu bio ministar unutarnjih poslova RBiH Jusuf Pušina, izborio se za članstvo u FIFA-i i nastup u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo, ali još uvijek je čekao i na konačni povratak nogometa na stadion, odnosno organizaciju domaćih utakmica.
Zenički dvoboj s Albancima igran u travnju nije bio dovoljno snažan da bi se njime lobiralo za promjenu strogih FIFA-inih instrukcija; BiH je trebalo nešto mnogo zvučnije. U Sarajevu su bili svjesni da je Italija savršen izbor, a ključna je bila uloga Antonija Matarresea, tadašnjeg predsjednika FIGC-a. Ovaj dugogodišnji vlasnik kluba koji se tad zvao A.S. Bari dugo je bio predsjednik udruženja ligaša, bio je u organizacijskom odboru Svjetskog prvenstva 1990. a dvije godine kasnije postao je UEFA-in dopredsjednik, da bi 1994. preuzeo istu ulogu u FIFA-i. Dolazak Talijana predvođenog jednim od najvažnijih ljudi svjetskog nogometa bio bi savršeno lobiranje samo po sebi, pa su se Pušina i društvo fokusirali na taj zadatak. I već na proljeće 1996. ga i ispunili.
Matarrese je navodno još tada pristao povesti doprvake svijeta u Sarajevo, ali onda se u priču uključio — Franjo Tuđman.
Naime, Pušina tvrdi da je Tuđman, saznavši za planiranu utakmicu s Talijanima, ponudio bolju opciju: “utakmicu mira” između Hrvatske i BiH. Svjesni važnosti poruke koju bi takva utakmica nakon svega nosila navodno su se Pušina i predsjednik RBiH Alija Izetbegović susreli s Tuđmanom, ali je ovaj na svoju ponudu dodao uvjete.
Na sastanku za koji Pušina tvrdi da je imao, parafraziram, “uličarski, a ne diplomatski karakter”, Tuđman je od BiH delegacije tražio da njihova momčad nastupi bez obilježja, zastave i nacionalne himne, odnosno samo u bijelim majicama. Bosanci su onda tražili da i Hrvati igraju pod istim uvjetima, ali u plavim majicama, što je razbjesnilo Tuđmana. Utakmica je propala, a Bosna i Hercegovina se okrenula Talijanima, koji su opet pristali doći u svibnju na pripremnu utakmicu za Europsko prvenstvo u Engleskoj.
Međutim, Tuđman se navodno onda pojavio s novom idejom: utakmica mira igrala bi se u Zagrebu na hrvatski Dan državnosti, 30. svibnja. Prema Pušini, dogovor je došao do samog kraja kada je Tuđman tražio da se promijeni mjesto odigravanja i da to ne bude Maksimir, a kada je kao kompromis prihvaćena Kranjčevićeva, Tuđman se predomislio i opet zatražio bijele dresove bez obilježja. Ovaj put bijesna je bila delegacija BiH, svjesna da je sada kasno da zaigra s Talijanima i poveća šanse da početak kvalifikacija, u kojima je bila u istoj skupini s Hrvatskom, dočeka na svom stadionu.
U veljači 1996. upravo je Zagreb bio domaćin dogovora delegacija selekcija iz skupine A o rasporedu odigravanja utakmica. Tada nije bilo izvlačenja, nego bi se izbornici dogovarali o datumima i domaćinstvima, pa je BiH tamo došla s planom da sve svoje utakmice na otvaranju igra u gostima. Hrvati, Danci, Grci i Slovenci su pristali na taj uvjet, kao i na prijedlog da U21 selekcija BiH u ovoj skupini igra kvalifikacije za Europsko prvenstvo, iako nije bila član UEFA-e.
Međutim, Hrvatska je iznenada — navodno na zahtjev Ćire Blaževića — promijenila svoju odluku i insistirala je da je BiH ugosti u talijanskoj Bologni, a takav rasplet uvjetovala je povlačenjem odluke o U21 selekciji. Ćiro jest svašta, ali budala nije; znao je da, iako mnogo lošija ali napaljena BiH u domaćoj utakmici, pogotovo bude li prva u povijesti, može skupo koštati, pa je promijenio tijek povijesti i svoju je rodnu zemlju natjerao da prvu domaću kvalifikacijsku utakmicu ikad odigra u Italiji.
Takav rasplet razljutio je i Matarresea koji je u listopadu, prije nego što će Hrvatska pregaziti BiH s 4-1, na večeri u Bologni obećao dovesti Italiju u Sarajevo po svaku cijenu. Desetak dana kasnije u NSBiH je došao faks sa službenom ponudom, u kojoj se Talijanski savez odrekao svih prihoda zauzvrat zatraživši tek gostoprimstvo na Koševu.
Najveći problem bila je činjenica da je utakmica zakazana za 6. studenog, izvan FIFA-ina termina, a Talijani su upravo taj dan morali odigrati ponovljene utakmice trećeg kola kupa, u kojima su nastupale tri prvoplasirane momčadi lige — Inter je dočekivao Cagliari, Vicenza Genou, dok je europski prvak Juve na svom stadionu igrao protiv Nocerine. To je značilo da su čak šestorica Juventina otpala s popisa Arriga Sacchija, nije bilo ni Alessandra Neste, Alessandra Costacurte, Amadea Carbonija ni Christiana Panuccija. No, i dalje je to bila sjajna momčad s Gianfrancom Zolom, Enricom Chiesom, Dinom Baggiom, Robertom Di Matteom, Fabriziom Ravanellijem te kapetanom Paolom Maldinijem, koji je navodno osobno insistirao da bude u avionu za Sarajevo.
Bio je to prvi civilni avion koji je sletio poslije rata.
Televizijska snimka ostavlja dojam topline, jer sunce je tog dana kupalo Sarajevo, ali ja sam upamtio hladan, leden dan. Stadion Koševo bio je gotovo pun; nešto praznih mjesta bilo je na zapadnoj tribini. Ona je jedina imala sjedalice koje su postavljene nešto ranije za danas zaboravljeni, a fantastični atletski Miting solidarnosti. Nekoliko tjedana ranije posađena je nova trava na koševskom terenu. Preostale tri tribine s onim dugim drvenim klupama bile su satima prije utakmice krcate, a na sredini istočne bila je velika skupina jako glasnih talijanskih i drugih vojnika tadašnjeg IFOR-a.
Stidljivo se šaputalo o šansama BiH; u momčadi nije bilo Mehe Kodre, koji nije imao načina na vrijeme doputovati s Tenerifa, ali je zato Elvir Bolić samo tjedan ranije na Old Traffordu majstorskim lobom za Fenerbahçe srušio Manchester United. Najveća zvijezda bio je mladi HSV-ov Hasan Salihamidžić, koji je već protiv Hrvatske zabio i prvi gol, dok je veći dio momčadi bio sastavljen od igrača iz HNL-a — igrali su i Bakir Beširević, Nermin Šabić, Sejo Halilović…
Odlična igra i pobjeda došli su tek kao šlag na tortu.
Selekcija Fuada Muzurovića djelovala je zrelo i organizirano: Ljiljani su potpuno nadigrali realno mnogo boljeg suparnika. Prvo je zabio Salihamidžić, jednom majstorski i Bolić, pa onaj Chiesin pogodak nije bio dovoljan doprvacima svijeta. Bila je nam je to prva, a ispostavit će se, i najveća pobjeda u povijesti.. Iako je utakmica bila prijateljska i humanitarna, bio je to kiks koji je Sacchija koštao posla; u prosincu je nakon ogromnog pritiska javnosti podnio ostavku i vratio se u Milan.
Bio je to veliki rezultat i još veći privid velike momčadi, još jedna lažna slika svijetle budućnosti koja nas je trebala čekati. Bili smo još pozitivniji, nesvjesni da ćemo kroz godine koje dolaze odigrati desetine lažnih povijesnih utakmica koje nas — osim u jednom svjetlom izuzetku — neće dovesti nigdje. No, za razliku od takvih, Italija je doista bila povijesna jer jest donijela najveću promjenu koja je po sebi bila najveća pobjeda u najtežoj bitci: već je iduća kvalifikacijska utakmica protiv Grčke iz Bologne premještena u Sarajevo.
Danas su vremena potpuno drugačija. Domaće utakmice, za koje smo se tako grčevito borili, ne znače nam više gotovo ništa; od 220 dosad odigranih utakmica reprezentacije pred svojim navijačima je BiH igrala tek 85 puta. U posljednih pet godina, od 45 utakmica samo je 16 je odigrano na domaćem terenu, od toga tek jedna prijateljska. Navodno reformirani Savez doma igra samo kada mora, izbjegavajući navijače kojih je na tribinama svakako sve manje. Koševo je u gotovo istom stanju u kakvom je bilo prije 23 godine, kada smo puni nade i pozitivnih vibracija dočekivali Talijane, a u zadnjih 10 godina je Bosna i Hercegovina više utakmica odigrala u Švicarskoj ili Sjedinjenim Državama nego na svom najvećem stadionu.
Bolje sutra izgleda mnogo dalje nego prije 23 godine, a ovu utakmicu s Talijanima, jednu od imenom najvećih selekcija koja je ikada gostovala u BiH, dočekujemo s više problema nego ikad. Kvalifikacije u kojima su nam glavni konkurenti bili Finska i Armenija (!) su davno izgubljene, a nogomet je na naslovnicama isključivo zahvaljujući nedavnim uhićenjima sudaca i funkcionara koji su, već sada je jasno, sudjelovali u masovnom namještanju utakmica.
Javašluk, katastrofalna organizacija, nesposobnost i improvizacija su jedine prave konstante bosansko-hercegovačkog nogometa. Konstanta je i lažna nada, povremeno dizanje glave gore i čekanje još jedne povijesne utakmice koju ćemo upropastiti. I sjećanje na neke bolje i ljepše dane, kada smo vjerovali da će biti bolje.
