Neočekivano se prošlog vikenda Feyenoord poskliznuo u rotterdamskom derbiju sa Spartom na svom De Kuijpu. VAR je slobodni udarac na samoj liniji kaznenog prostora ugurao do bijele točke, fenjeraš na ljestvici je penal konvertirao u gol koji je onda branio i obranio, te uzeo svoj tek drugi bod ove sezone.
I dakako da smrknuti Dick Advocaat nije bio zadovoljan, dakako da je opet javno kritizirao svoju momčad. I nije mogao da ne iskoristi priliku i da svima nabije na nos nerealne ambicije, da objasni kako ova ekipa ima limite, da zaključi kako nitko ne može očekivati da pobijedi u svakoj utakmici. Ali ovaj put je ipak sve morao podsjetiti — ljudi, nema mjesta za depresiju i paniku. Feyenoord je još uvijek neporažen.
Feyenoord je zaista neporažen u pet utakmica nove prvenstvene sezone i na dva je boda od prvog mjesta. Ali tu se priča ne završava; zapravo je to samo vrh zelenog i prostranog brijega. Feyenoord je neporažen u posljednjih 18 natjecateljskih utakmica koje je odigrao; zadnji put su momci izgubili 12. prosinca prošle godine kada je ih je u ludoj utakmici Europske lige — svih pet golova je postignuto u prvih pola sata — s 3-2 svladao Porto. Štoviše, otkako je Advocaat u studenom preuzeo momčad od svog prethodnika Jaapa Stama, njegova je momčad u tri natjecanja — prvenstvu, kupu i Europa ligi — odigrala 26 utakmica i izgubila samo tu jednu.
Samo jedan poraz u 26 utakmica.
Njegov je pristup zapravo sve što suština nizozemske nogometne škole ne bi trebala biti. Ali nije ga briga za to
Vjerojatno bi netko drugi to bar usputno spomenuo, bar natuknuo, a većina bi ponosno mahala ljestvicama i rezultatima i gurala ih pod nos novinarima i navijačima. Ali ne i tvrdoglavi Advocaat; on je odavno naviknuo da stvari radi po svom i da ga nije briga što drugi govore.
Povijest razvoja nizozemske trenerske škole nogometa izuzetno je kompleksna priča o specifičnosti korištenja prostora i ljudskih resursa, granicama između genijalnosti i ludosti, odnosno svojevrsnoj borbi, ili barem pokušaju balansiranja između estetskog i funkcionalnog. U toj se priči razvio, između ostalog, i veliko rivalstvo Amsterdama i Rotterdama kao potpuno različitih urbanih sredina — njih su u nogometu predstavljali prije svih Ajax i Feyenoord — koje su opet unutar svojih redova imali različite pristupe esencijalno istoj stvari.
U takvom su okruženju stvoreni, a u isto vrijeme takvo okruženje i stvarali, sam totalni nogomet, ali i neki od najvećih nogometnih revolucionara i mislililaca u povijesti, i većina njih je na ovaj ili onaj način bila povezana s jednim od tih dvaju klubova. Oni su, između ostalih, bili ti koji su omogućili promjenu pristupa samoj igri, i njegovo dizanje na potpuno drugu dimenziju, ovu na kojoj je danas.
Ali u nijedan od tih kalupa se u potpunosti ne uklapa Dick Advocaat, jedan od najpoznatijih i najuspješnijih nizozemskih trenera novijeg vremena.
Njegov trenerski početak zapravo se veže za vrhunac razvoja totalnog nogometa kao trademarka nizozemske škole. Još za vrijeme igračke karijere, tijekom koje nije igrao niti za jedan od triju najvećih nizozemskih klubova, niti je nastupao za reprezentaciju, on je slučajno dobio priliku da vikendima vodi amatersku momčad DSVP. Četiri godine je radio na amaterskom nivou, a onda je kao šok 1984. došla vijest o njegovom instaliranju u stručni stožer reprezentacije, gdje ga je pod svoje uzeo nitko drugi do ‘general’ Rinus Michels. Advocaat je tako preko noći postao De Kleine Generaal, dobivši priliku da zanat uči od najboljih, na klupi i na terenu.
Prvi ozbiljan samostalni posao došao je tek tri godine kasnije u Haarlemu, koji je dvije sezone vodio do sredine prvenstvene ljestvice, a onda se s drugoligašem SVV-om uspio plasirati u društvo najboljih. Njegov nogomet, u kojem je na prvom mjestu bila disciplina u obrani, dočekan je žestokim kritikama i već tada je, s 40-ak godina na plećima, svrstan u “staru školu”.
Otud i razočarenje javnosti kada je prvi put preuzeo Oranje, u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo u Sjedinjenim Američkim Državama. Nizozemska se provlačila protiv Norvežana, Poljaka i Turaka, mučila se s Englezima, ali je defenzivnim nogometom ipak došla do plasmana na Mundijal. Federacija je navodno već tada bila spremila ugovor za Johana Cruyffa, kojemu je bila rezervirana karta za SAD, ali dogovor nije postignut, a Advocaat je vodio momčad do legendarnog četvrtfinala s Brazilom. Najveća žrtva tada je bio Ruud Gullit — on je javno kritizirao Advocaata i njegovu taktiku, vratio se u tim očekujući Cruyffa, a onda prije samog puta otpao i oprostio se od reprezentacije.
U međuvremenu je Advocaat svoje ime gradio u PSV-u, gdje je na defenzivnu disciplinu i jako kritizirani rigidni sustav 4-4-2 nadodao Ronaldov slobodni stil i osvojio sve domaće trofeje; zatim je preuzeo Rangers i dominirao škotskim nogometom. Međunarodni uspjeh vratio ga je i na klupu nizozemske reprezentacije, ali polufinale Europskog prvenstva u Portugalu 2004. nije bilo dovoljno za pohvale. Naprotiv, Advocaatov pristup te čuvena zamjena Arjena Robbena protiv Čeha stajali su ga ne samo posla, nego i prijetnji smrću.
Ipak, njegov se pristup nogometu nije mjenjao.
Selio je od Njemačke, preko Južne Koreje do Rusije — sa Zenitom je ondje bio prvak, ali i osvojio Kup UEFA i europski Superkup — do Engleske i Turske. Kao izbornik je osim Nizozemske vodio i Koreju, Belgiju, Rusiju, nakratko i Ujedinjene Arapske Emirate i Srbiju. Još 2012., nakon jedne sezone u PSV-u, poručio je da će završiti karijeru (izborničkom pozicijom u Beogradu, gdje jedva da je par puta prespavao), ali u svibnju 2017. i treći put se našao na klupi Oranja. Razočaranje je ovaj put u javnosti došlo odmah, prije nego što je propustio odvesti momčad na SP, i to s Gullitom kao asistentom.
Proslavio je 72. rođendan prije nego što je prvi put dobio službenu ponudu od jednog od dvaju najvećih nizozemskih klubova. Nakon kratkih avantura u Sparti i Utrechtu, Feyenoord je Stama zamijenio arhaičnim, zaostalim, dosadnim, autoritativnim starcem, čovjekom kojega nitko ne voli i kojeg smatraju za jednim od najvećih krivaca za stagnaciju nizozemskog reprezentativnog nogometa.
I to nije bilo slučajno. Još 2016. Advocaat je zapravo imao ogromnu ulogu u prvom Feyenoordovu trofeju nakon osam godina čekanja, osvajanju nacionalnog kupa. Naime, sredinom sezone je tada sjajna momčad koju je s klupe vodio Giovanni Van Brockhorst upala u veliku krizu i uvezala sedam uzastopnih poraza, najviše u povijesti. Gio je dobio podršku klupskog rukovodstva, ali i savjetnika — Advocaata. Te sezone uvezali su 14 utakmica bez poraza, još u idućoj seriju produžili na ukupno 22, a Advocaat je tada sebi kupio budućnost. Ili sadašnjost.
De Trots van Zuid ponovno izgleda onako kako mu ime sugerira — kao ponos Juga i tradicionalno radničkog Rotterdama. Prevelike ljepote u Feyenoordovoj igri nema, ali Advocaat je zategnuo momčad, vratio joj samopouzdanje i okrenuo je na pobjednički kolosjek. Nametnuo je strogu hijerarhiju, my way or the highway, javno kritizirao klupsko rukovodstvo zbog nedovođenja napadača, sportskom direktoru Franku Arnesenu poručio da mu se ne mješa u posao, a na pitanje zašto ne daje priliku nekim od izuzetno mladih talentiranih nogometaša iz klupske akademije naprosto je poručio da nisu dovoljno dobri.
Sportska psihologija je za tvrdoglavog starca kojeg u Nizozemskoj zovu i Kralj jednostavnosti suvišna, dijalog ga ne zanima, za njega je nogomet samo monolog. Ili ti treba da te potapšem po leđima i pohvalim, ili ti treba noga u guzicu, trećeg nema. Njegova taktika je jednostavna: zbijmo redove, obranimo gol i dajmo loptu najboljem igraču, pa ćemo vidjeti što on može napraviti. Emotivan i glasan pored terena s jednostavnim instrukcijama — trči, skači, bori se — njegov je pristup zapravo sve što suština nizozemske nogometne škole ne bi trebala biti.
Ali nije ga briga za to.
Četrdeset godina Dick Advocaat pokušava nogomet reducirati na osnovu — ili imaš rezultat i dobar si, ili nemaš rezultat i nisi dobar. Možeš otići u najbolji restoran, naručiti najfiniju deliciju, uživati u njoj i pričati svima, ali na kraju ćeš biti jednako sit ako pojedeš dovoljno suhog kruha i zaliješ ga vodom. I to savršeno funkcionira. Barem trenutno. Ili barem za njega.
