Devedeset minuta nogometa već je bilo odigrano. Sudačka nadoknada je curila, a na semaforu je jasno pisalo da su i domaći Inter Miami i njegov gost iz Meksika Cruz Azul postigli po jedan pogodak u ovoj ne pretjerano zanimljivoj, a ni kvalitetom nabijenoj utakmici poprilično opskurnog, vjerojatno i potpuno bespotrebnog Leagues Cupa. Međutim, upravo u tom trenutku loptu je u ruke uzeo Lionel Messi; malo ju je odmjerio, namjestio na travu, napravio poneki korak unatrag i namjestio se za posljednji slobodan udarac u utakmici.
U tom je trenutku već bilo jasno tko je pobjednik.
I iako djeluje bizarno, to zapravo nema nikakve veze s činjenicom da je nekoliko sekundi kasnije ta lopta dobila ljevicom u dupe te u savršenom luku preletjela živi zid i zaplesala u mreži. Naravno, pomoglo je to i Interu da dobije utakmicu, ako hoćete i narativu o Messiju kao svojevrsnom spasitelju trenutno jedne od najlošijih ekipa u tom dijelu svijeta.
No, ono što je za suštinu ove Messijeve američke priče mnogo važnije već je bilo odrađeno i prije nego što je raspalio po lopti; trenutak kad ju je postavio na travu, a svi na stadionu isukali svoje pametne telefone i pritisnuli snimanje, to je bila nova velika pobjeda američkog soccera. Video gola jest postao viralan, ali jednako je bila važna fotografija na kojoj se vide svi ti ljudi koji bez riječi drže telefone u zraku; jednako su bile važne sve poznate ličnosti na tribinama, još važniji onaj Messijev zagrljaj s LeBronom Jamesom nakon utakmice. Jer nije nikakva tajna, niti je ikada bila, da nogomet u Sjedinjenim Amerikčkim Državama oduvijek treba takvu vrstu pozornosti i takav nivo showbiza kako bi mogao igrati po pravilima koje vladaju u američkom sportu.
Njegovi su prethodnici u Ameriku dolazili kako bi je stavili na nogometnu mapu; Messi u Ameriku dolazi da bi je na toj mapi zadržao
Međutim, iako su paralele posljednjih dana posvuda neizbježne, Messijeva je uloga, za razliku od onih koje su imali Pelé, Franz Beckenbauer ili George Best — odnosno David Beckham iz 2007. i njegova dolaska u LA Galaxy — značajno je drugačija.
Prije svega, potpuno se promijenila perspektiva u kojoj funkcionira nogomet u SAD-u. Projekt NASL-a neslavno je propao, bez obzira na velike investicije i atraktivnost koju je imao u nogometnom smislu, čak i izvan kontinenta. Stvaranje MLS-a došlo je kao korak u ekspanziji (muškog) nogometa u zemlji za vrijeme Svjetskog prvenstva, ali najveći dio prvih 20 godina postojanja lige zapravo je bio posvećen borbi za prostor na tržištu.
Napravio je MLS nekoliko pogrešaka u tom svom razvoju; jedna od njih bio je pokušaj da amerikanizira samu igru, što se nije svidjelo čak ni Amerikancima, a druga je važna pogreška bio pokušaj da se sa zastarjelim zvijezdama drži korak sa atraktivnošću europskog nogometa. Te stvari nisu uspjele jer su naprosto neprirodne za nogomet, odnosno za okruženje u kojemu MLS postoji.
No, čini se da je s vremenom i MLS naučio na svojim pogreškama i izvukao najbolje iz svega što je napravljeno u posljednjih gotovo 30 godina. Pravilo koje je donio Beckham, a kojim je otvoren salary cap za po tri najveće zvijezde u svakoj momčadi i dalje je ostavilo mogućnost dovođenja ozbiljnih veterana iz Europe koji održavaju zvjezdanu komponentu lige, ali je u isto vrijeme napravljen i ogroman iskorak u stvaranju drugačije, specifične nogometne kulture koja je onda počela generirati i gledanost, a samim tim i profitabilnost za sudionike natjecanja i samu ligu.
Možda to iz europske perspektive ne izgleda tako, ali MLS je dobio svoju ekspanzijsku bitku.
U odnosu na 2007. liga ima 16 klubova više, dok je minimalno ulaganje za novu franšizu s 10 milijuna skočilo na pola milijarde dolara. Prošlogodišnja posjećenost stadiona bila je šesta najviša u svijetu, s klubovima kao što su Atlanta United, Charlotte FC i Seattle Sounders koji privlače više od 30.000 ljudi po utakmici. Liga kvalitetom i dalje zaostaje za europskim prosjekom i ulaganja su drastično manja, ali činjenica je da je MLS s vremenom — kao i svaka druga nogometna organizacija, zahvaljujući i dobrim i lošim potezima — stvorio svoje realno mjesto na svjetskom nogometnom nebu.
No, činjenica je i to da je to svjetsko nogometno nebo ozbiljno uzdrmano događanjima u Saudijskoj Arabiji, koja agresivno i bez ikakvog limita pokušava privući najbolje igrače na svijetu. I bez obzira na čitav hype, utjecaj takvog stanja stvari na europske nogometne tokove ipak je gotovo minoran; teško je povjerovati u projekcije da jedna takva liga, bez obzira na ulaganja, može ozbiljnije ugroziti najbolja europska natjecanja kad su organizacija i utjecaj u pitanju. Međutim, koncept MLS-a, po kojemu zvjezdani sjaj ekipama daju igrači koji u poznim godinama dolaze iz Europe ozbiljno je ugrožen činjenicom da su Saudijci takvima spremni iskrcati basnoslovne cifre.
Zato je onaj Messijev slobodnjak — odnosno, dolazak jednog od najboljih nogometaša ikad — tako značajan i predstavlja tako veliki dobitak za MLS.
Za razliku od njegovih prethodnika, odnosno onih koji su za novcem preselili u Saudijsku Arabiju, Messi u Americi nema ulogu misionara koji stvara novi svijet. Leo u Interu iz Miamija je drugačija vrsta marketinga, onog koji u ovoj situaciji nasušno treba američko-kanadskog profesionalnoj nogometnoj ligi. Njegov je dolazak zapravo svojevrsna potvrda kontinuiteta MLS-a kao specifičnog natjecanja sa specifičnom publikom, natjecanja koje je s vremenom promijenilo aspiracije, prilagodilo se tržištu te postalo važnim i relevantnim dijelom nogometne stvarnosti, ali i nogometne tradicije i kulture.
Njegovi su prethodnici u Ameriku dolazili kako bi je stavili na nogometnu mapu; Messi u Ameriku dolazi da bi je na toj mapi zadržao. I, ako se po jutru dan poznaje, u tome će i uspjeti.
