Na posudbi

Antiprotivan

Mijaukanje jednog nogometnog kolumnista

Odabir tema na Telesportu, to vam je sigurno već sasvim jasno, potpuno je slobodan. Svaki autor, pogotovo kolumnist, odlučuje o čemu će i kada pisati, o kutu iz kojeg će pristupiti temi, o tezi koju će postaviti, o argumentima kojima će tu tezu braniti, o stavu koji će zauzeti, o stilu u kojem će sve to napisati. Naravno, u međuvremenu to predstavlja ostalima, onda se po potrebi međusobno savjetujemo, razgovaramo, raspravljamo, svađamo, hvatamo za vratove, pričamo o dobrim i lošim stranama, o onome što treba popraviti ili što jednostavno ne stoji, ali u principu autori imaju slobodu i njihova je riječ zadnja. Dok je god mogu i znaju kako braniti.

Posao iz snova; plaćeni ste da gledate koliko želite nogometa (i sporta generalno), i da pišete ono što želite o onome o čemu želite. To bi u teoriji trebalo biti savršeno i prije svega olakšati izbor tema, s obzirom na to da je nogometno tržište koje pokrivate globalno, a da djelujete lokalno i, opet, sami birate što ćete i kako raditi.

Međutim, da budem iskren i konačno dođem do poante, za mene osobno je to postao daleko najteži dio posla. Već tjednima, mjesecima, možda i godinama ne biram svoje teme, nego one biraju mene. Zapravo, sve nam je zajedničko i to jesu teme o kojima ja razmišljam, razgovaram, imam stav i jesu ono o čemu ja trebam i hoću govoriti. Samo što više nisam siguran koliko to želim.

Dva su razloga za to.

Nogomet je jako, jako toksičan. Ali nitko od nas, nitko koga poznajem a pogotovo ne ja, ne voli te teme i nitko od nas ne želi te teme

Nogomet je užasno toksično mjesto. Ne, nije ovo jedan od onih nostalgičarskih tekstova o starim vremenima u kojima je sve bilo bolje, u kojima je vladala romantika i u kojima je nogomet, eto, bio igra koju svi volimo. Nije, jer ni to nije istina. Nogomet je oduvijek imao svoje negativne strane, svoju dozu zla, loših odluka i loših ljudi. Jedina razlika je u tome da suvremeni nogomet — koji je daleko najbolji u povijesti! — postoji u vremenu društvenih mreža u kojima svatko može reći i pročitati što želi, bez ikakvih posljedica i odgovornosti. Moguće je naravno, i radimo to kad god možemo, ali danas je u profesionalnom, ozbiljnom nogometu jako teško pronaći pozitivnu priču koja nema i drugu stranu medalje, jer to je naprosto u današnjem društvu sasvim normalno.

Uzmite samo ovaj tjedan. Odlična tema je Sheriff iz Tiraspola i njegova pobjeda kao jedno od najvećih iznenađenja u povijesti Lige prvaka, što je prosta činjenica. Maleni klub iz siromašne zemlje s ekipom sastavljenom od anonimusa došao je u Madrid i hladno srušio možda i najveće ime svjetskog nogometa. In your face, Dirk Kuyt i svaki prepotentni napuhani ljubitelju velikih klubova i superlige. To je nevjerojatno, sjajno i briljantno i to Sheriffu nitko ne može uzeti, to je pozitivna priča tjedna. Ali malčice zagrebete površinu jer znate da je to ustvari pozitivni dio priče; ima i ostatak o aktualnoj situaciji u Pridnjestrovlju, o tajnovitom Viktoru Gušanu i Ilji Kazmalju, o njihovim poslovima s KGB-om i trgovinom oružjem, o odbijanju plaćanja poreza Moldaviji, o navodnom ubijanju nogometa u ovoj zemlji…

Ili onaj sjajni, prekrasni gol Lionela Messija protiv Manchester Cityja. Sam po sebi dovoljan za uživanje, u golu i pisanju o golu. Ali opet, i ta priča ima drugu stranu, onu o financijskom fair playu, sportswashingu, kao i ona istog tog Cityja i Pepa Guardiole.

Ili, ne morate ići ni tako daleko, dovoljno je da ostanete u sportskim krugovima, oni su dovoljno toksični: Messi je zabio, ali ako napišete tekst samo o njemu, ide priča o fanboyu jer i Cristiano je zabio sutradan, i to možda i važniji gol, nekome možda i ljepši, a France Football objavio da opet dodijeljuje Zlatnu loptu, pa ste pro-Messi, ili obrnuto, niste, nego ste pro-Ronaldo, ali stani, pa o čemu pričaš, a gdje ti je Lewa, Lukaku, Kanté, zar nije došlo vrijeme za Mbappéa ili Haalanda… I opet smo na startu. Naprosto ne možete uživati u jednom, jer to otvara druge — nekad željene, nekad neželjene, ali obično negativne teze.

O domaćim temama da ne govorimo. Dobro, za mene su više domaće one iz Bosne i Hercegovine, ali nije ništa drugačije ni u Hrvatskoj, pa ni u Srbiji, a tu kod nas je situacija, kada je toksičnost i negativnost u pitanju, drastično lošija.

Evo recimo, juniorski prvaci Bosne i Hercegovine su nogometaši Zvijezde 09 iz Etno sela Stanišići, koji su u srijedu igrali utakmicu Lige prvaka protiv Trabzonspora. Gazda je napravio klub — iskreno, nikad nisam pokušavao saznati porijeklo njegovog novca — ali umjesto u skupe polovnjake ulaže u mlade igrače. Sjajno. Zvijezda je Turcima pružila i solidan otpor, kažu, mogla i do iznenađenja, ali je izgubila 1-0. Divna priča se završava tako što je netko na stadionu u Ugljeviku, gdje se igrala utakmica, zavrnuo vodovodni ventil, pa su se igrači i službene osobe nakon utakmice umjesto tuširanja polijevali vodom iz bočica. Treba li još nešto dodati?

Ustvari sam na ovom mjestu nabrojao još 20-ak stvari vezanih za nogomet u BiH, Nogometni savez BiH, nogometnu Premijer ligu i nogometnu reprezentaciju — dakle, ono što je najviše predmet mog interesa i o čemu najviše pišem — ali sam sve to pobrisao. Svaka je bila činjenica, apsolutna istina, lako dokaziva i jasno vidljiva svakome tko je želi vidjeti. A uradio sam to zato što me upravo dovelo do drugog razloga zašto više ne volim pisati o temama koje me zanimaju, a koji je zapravo direktna posljedica onog prvog.

Naime, s vremenom je sve ono što pišete kod ljudi koji su vam čitatelji — a to su, pored gomile nepoznatih ljudi, i poznanici, prijatelji, uža i šira obitelj, ali i ljudi s kojima radite, bliski suradnici, kolege novinari iz drugih medija i drugih zemalja, ili sportaši, sami igrači, treneri, sportski radnici — stvorilo sliku o vama kao nekome tko u svemu traži negativnost.

Na početku je slika o vama još donekle pozitivna, u smislu da ljudi poštuju da imate svoje mišljenje i iznosite, pogotovo ako se ono podudara sa onime što i oni sami bar približno misle. Pišete i govorite o stvarima koje i oni vide, koje ih okružuju i s kojima se netko treba boriti i na početku vas percipiraju tako. Međutim, s vremenom se ta se percepcija mijenja — nekima smeta što vam se stav nije podudario s njihovim, ili ste spomenuli njihov klub, omiljenog igrača ili nekoga u negativnom kontekstu, ili ste naprosto pogriješili. Nekima odgovara da postoji netko tko će upirati prstom jer oni će radije linijom manjeg otpora, a najviše je onih kojima se ne da stalno slušati tuđu muku, pa najednom umjesto teme o kojoj pišete vaš stav o njoj postaje ono što je naglašeno negativno.

Nije problem to što je, lupam, igra ekipe katastrofalna nego to što vi ne slavite jedan osvojeni bod. Nije problem to što, lupam, nema sapuna u bolnici, nego to što ste vi baš tu našli prati ruke. Nije problem to što je, lupam, isti sudac delegiran pet puta istom klubu, nešto to što vi gledate tko je delegiran baš tom klubu. Nije problem to što, lupam, nema benzina, nego to što ste vi baš na toj pumpi odlučili točiti. Nije problem to što je, lupam, stadion prazan kada igra reprezentacija nego to što vi baš taj dan stavite sliku praznog stadiona.

A pošto je takvih tema najviše, a stav prema negativnim stvarima se ne mijenja i ponavljate ga bez obzira na trenutak, makar on bio i “povijesni”, kako im se voli kod nas tepati, lako je nakon nekog vremena stvoriti sliku o ljutitom liku kojemu sve smeta. To je ona stara priča o onima koji “kvare pozitivnu atmosferu”, a vaš glas, ono što smatrate za argumentirani stav — koji nekad možda i nije točan i za koji trebate čuti kontraargumente kako biste ga možda korigirali — s vremenom se pretvara u šum koji je sam po sebi diskreditiran slikom koja je o vama stvorena.

Na kraju nema veze kakve argumente imate, nema veze o čemu govorite — o Messiju, Barceloninu raspadu, Irfanu Peljti, Maradoni, Svjetskom prvenstvu svake dvije godine ili o Nemanji Bilbiji u halfspaceu — sve se na kraju svodi na isto, na ono što je ispalo da je važan dio vašeg karaktera. A nije, i zato lutate i tražite teme, jer želite biti pozitivni i pričati o drugim stvarima, ali vas sve negativno oko vas vuče i vuče i isisava vašu energiju i vi prestajete uživati u bilo čemu vezanom za nogomet i ono što ga okružuje.

Nogomet je, pogledajte malo oko sebe, jako, jako toksičan, a baš zato što ga tako jako volimo najteže i najružnije teme su zapravo najvažnije i o njima treba pisati i govoriti, koliko god se može. Ali nitko od nas, nitko koga poznajem a pogotovo ne ja, ne voli te teme i nitko od nas ne želi te teme. Nitko od nas koji gledamo utakmice i idemo na stadione, a govorimo i pišemo o negativnim stvarima, nimalo ne uživa u tome; naprotiv, to su najdosadniji, najteži i najnaporniji tekstovi.

I mi želimo uživati u najboljem od nogometa, ali ne možemo uvijek, jer na kraju dana ne biramo mi teme nego teme biraju nas. I ipak moramo pisati o njima.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.